Projekt izdaje
Malo po malo, kao mačićima, i novinarima u Hrvatskoj otvaraju se oči. Progledat će i oni.
Jedan iz Slobodne Dalmacije već je zapazio da se put Hrvatske u Europsku uniju doima kao „ponižavanje na rate“.
Pita se dotični je li pretraga stanova generala zbog topničkih dnevnika zadnja rata?
Uočio je on kako je, što se topničkih dnevnika tiče, bio presudan Bramertzov izvještaj Ujedinjenim nacijama kao vrhovnom prosudbenom tijelu, dok, u slučaju spora sa Slovenijom oko granice, konvencija tog istog tijela o pravu mora nije bila mjerodavna. Prisjetio se i ZERP-a, Gotovine i svih drugih „ponižavajućih rata“ ali nije pokušao odgonetnuti zbog čega se Hrvatskoj to događa.
U otkrivanju uzroka vanjskim i unutarnjim neprilikama Hrvatske vlada još posvemašnje sljepilo i to ne samo u medijima i stanovništvu nego i među inteligencijijom.
Da stvar bude gora u tom se sljepilu, navode krivi uzroci nevolja.
Tako se, na primjer, tužiteljevo inzistiranje na pronalaženju topničkih dnevnika, naoko besmisleno,(jer niti je granatiranjem Knin razrušen niti su stradali građani) tumači nedostatkom dokaza u postupku protiv generala, a Bramertz ih svim srcem želi osuditi.
Isto tako, za usporavanje i zadržavanje Hrvatske na putu u Europsku uniju, novinari i političari okrivljuju nas same jer, navodno, nismo ispunili „domaću zadaću“ u pravosuđu i korupciji.
I tako se to u javnosti odvija već godinama.
Iz neznanja ili zbog pokvarenosti ljudima se ne otkriva istina i time prikrivaju oni protivnici hrvatske državne samostalnosti koji nam sve to čine.
Kako je moguće da, nakon svega proživljenog posljednjih godina, još uvijek netko misli da su za osudu generalima, na političkom suđenju u Haagu, potrebni dokazi? I to baš dokazi o prekomjernom granatiranju Knina, čega nije bilo! Jer, ako su generali, ni krivi ni dužni, mogli doći pred sud, onda, ni krivi ni dužni, mogu biti osuđeni i bez dokaza. To je, kao posljedica iste politike, povezano i jedno s drugim sukladno.
Ali, zadaća Bramertza da, nakon Slovenije, uspori Hrvatsku na europskom putu, kao što vidimo, uspijeva. Treba pričekati da Srbija tj. Zapadni Balkan bude spreman za Europsku uniju pa ćemo svi zajedno, kao jedan, postati Europejci.
Kada se, kao uzrok našeg zastoja na europskom putu navodi, primjerice, stanje u pravosuđu i korupcija, valja se pitati misli li itko da je kod nas korupcija uzela maha kao recimo u Sjedinjenim državama, samo oko trgovine drogom? A, što je s mafijom u Italiji i Berlusconijem? Zar nije jasno da mafija može opstati jedino uz korumpirane policajce, suce i političare? U usporedbi s tim perjanicama demokracije,pravne države i slobodnog tržišta, Hrvatska, sa svom svojom korupcijom i pravosuđem, nije vrijedna spomena. Stoga to i nije razlog njenom usporavanju i zastoju na europskom putu, nego tek providna izlika.
Kao što je rečeno, krivi se uzroci navode ili iz neznanja ili zbog pokvarenosti i nastojanja da se prikriju stvarni razlozi hrvatskim nevoljama. A, za narodno je zdravlje pogubno, ako godinama ne može spoznati uzroke bolesti.
Političke elite u Hrvatskoj taje narodu istinu, jer su u stranoj službi dužne štititi svoje nalogodavce. Predsjednik Tuđman to nije morao činiti, pa je narod često upozoravao kako bi, na ovom prostoru, neki ponovno željeli uspostaviti novu Jugoslaviju.Tada još nije znao kako bi se nova tvorevina imala zvati, ali je, da Hrvatsku spasi nevolja, ustavno zabranio svaki pokušaj povezivanja koji bi mogao dovesti do balkanske državne sveze u bilo kojem obliku.
Danas se već sluti da je riječ je o uspostavljanju „Zapadnog Balkana“ ili, jasnije rečeno, vračanju Hrvatske u jugoslavenske okvire pod drugim imenom.
Na projektu „Zapadni Balkan“ danomice radi cijeli politički, medijski, gospodarski i kulturni pogon, baš kako je to u Europskoj uniji zamišljeno prije petnaestak godina.Cilj je, među bivšim republikama Jugoslavije, s Albanijom a bez Slovenije, uspostaviti neku vrstu konfederacije, ali neprimjetno i postupno da se Hrvatska, kao najbogatija, ne bi opirala. Za početak, smatraju umnici iz euroatlantskog svijeta, politički je najrealnije u tim zemljama uspostaviti područje slobodne trgovine. Istodobno, treba i uz pritiske i ucjene članstvom u Europskoj uniji, natjerati Hrvatsku na regionalnu suradnju, osobito na etničko i vjersko pomirenje, na uspostavu civilnog društva, na razvoj zajedničke infrastrukture, na zajedničku zaštitu okoliša,na suradnju u sudskom progonu zločina, na suradnju u odnosima sa zapadnim institucijama i. t. d.
To je, ukratko, projekt na kojem se radi. I Bramertz i haški sud i Slovenija i granični spor i Gotovina i topnički dnevnici i Severina i lepa Brena i Čiro Blažević i balkanska liga i Hidajet Biščević i partizanski filmovi, da ne spominjemo povezivanje parlamenata, sudstva, policije i svega ostalog; sve su to samo kamenčići koji grade mozaik budućeg Zapadnog Balkana.
Članak 141. tuđmanovog ustava taj projekt onemogućuje.
Zato se u provladinom „Vjesniku“ već iznose mišljenja da je tuđmanova ustavna zabrana zastarjela, jer Srbija bez Miloševića više nije prijetnja Hrvatskoj !!!
Istodobno Zoran Pusić traži od Ustavnog suda i saborskih zastupnika da izbrišu odredbu o zabrani udruživanja u savez sa Srbijom. Pusić i njegova udruga za ljudska prava tvrde da se kod pisanja Ustava mislilo na Miloševićevu Srbiju od koje se trebalo zaštititi, a danas Srbija nije ista kao u doba Miloševića.
Bi li imalo smisla Pusića, vjesnikove novinare i slične podsjećati na Iliju Garašanina i Načertanije, ili Vuka Karadžića i Dražu Mihajlovića i tumačiti im koliko su stari srpski osvajački planovi? Znadu li oni da i danas najjača srpska stranka ima u svom programu zapadne granice Srbije na liniji Virovitica-Karlovac-Karlobag?
Za hrvatsku državu, izborenu u Domovinskom ratu i priznatu od Ujedinjenih nacija, uspostava Zapadnog Balkana bit će izdaja, izdaja Domovinskog rata i izdaja vjekovnih ideala slobode, samostalnosti i neovisnosti.
| < « | » > |
|---|
