Lijevi šamar
Šamar je u ovim krajevima oduvijek predstavljao zlata vrijedno odgojno sredstvo.
Pričao mi je pokojni otac kako je upravo zahvaljujući šamaru zauvijek zapamtio godinu i dan smrti kralja Aleksandra Karađorđevića.
Nije imao ni punih deset, hodio je školskim dvorištem i nečem se veselo smijuljio – kad ga je kao grom iz vedra neba strefio šamar! Učiteljev, naravno! Jer učitelj je bio neki Srbijanac, kralju i otadžbini neizmjerno odan, a mlaćenju djece sklon.
Iz učiteljeve tirade nakon šamara saznao je da su dušmani usmrtili kralja u dalekom Marseilleu i da svi podanici gorke suze imaju roniti, a ne se cerekati. Moj otac se, tada dječak, bogme i rasplakao jer šamar bijaše junački. U srcu revnog učitelja tolika se vatra bila rasplamsala da bi na bataljun ustaša jurišao i golim ih rukama rastrgao. Srećom po te imaginarne ustaše ili po samog učitelja, jer u boju se nikada ne zna čija majka crnu vunu prede, pri ruci mu bješe samo nasmijani dječak pa je na njemu iskalio svoj junački poriv da gine za kralja i otadžbinu.
Zašto se prisjećam tog davnog šamara, koji – usput budi rečeno – nisam doživio, nego mi je tek prepričan? Pa, eto, zato što on spada u onaj dugi niz neopisanih, zaboravljenih, zatajenih šamara od kojih je satkana naša povijest. Ona mala, privatna, obiteljska, kao i ona velika, javna, što se u knjigama uči. I nije to uvijek ostajalo samo na pljuskama. Uz šamar je patriotizam u ovim krajevima utjerivan i kazamatima, kuršumom, kamom i čim sve ne. Nekoć davno šamaralo se za kralja i otadžbinu, potom za Staljina i Tita, potom za Tita bez Staljina i samoupravni socijalizam. U tom smislu štošta se mijenjalo, samo su pljuskodavci uglavnom ostajali isti. Zato se nimalo nisam iznenadio kad sam nedavno čuo da izvikani kolumnist Jutarnjeg lista potječe iz jedne od jedine dvije kuće u njegovu selu za koje se u vrijeme Kraljevine Jugoslavije govorilo da su ''za kralja, za otadžbinu''. Naime i rečeni kolumnist redovno dijeli ''lijeve šamare'', blagodareći demokratiji – zasada samo verbalne, svima kod kojih svojim pouzdanim ''nacimetrom'' izmjeri višak hrvatskog nacionalnog osjećaja.
Ti nekoć ''otadžbinski'', danas ''lijevi'' šamari dijele se još uvijek. Demokraciji i boljim običajima usprkos. Ali razne udruge za zaštitu ljudskih prava, pučki i ini pravobranitelji o tom pravednički šute. Jer ima šamara opravdanih i neopravdanih. U načelu svaki je lijevi šamar opravdan, štoviše sama je kvintesencija opravdanosti i pravednosti. Kao što je veliki Marcuse tumačio da je netolerancija koju prakticiraju on i njegovi jedina istinska tolerancija, tako i naši lijevi šamarači šamaraju u svrhu širenja nenasilja, ljubavi i sveopćeg bratstva, preventivno suzbijajući nasilje i ''govor mržnje''. Stoga kada Mesić cikne ''desničadi'' – ''Seronje!'', on ih zapravo upućuje u tajne spravljanja miomirisa kojim ga je Aralica u svom romanu ''Ambra'' obavio; kada Vesna Pusić za postarijom gospođom podvikne nešto o flundrama, ona je zapravo podučava građanskoj kulturi; kada Nobilo premlati ženu, postarijeg gospodina ili dijete, on zapravo djeluje na tragu britanskih filantropa i progresivaca s kraja 19. stoljeća, koje je nesretni Hitler, samouk i neugledan kakav je bio, krivo shvatio i krivo provodio. A starčad, ženskadiju i djecu na protivničkoj strani , kažu, voljeli su imati i otadžbinski dragovoljci, junački Dražini četnici. Koji, zahvaljujući mudroj odluci srpskog parlamenta, postadoše najfriškiji antifašisti u Europi i svijetu.
Ima li se sve to u vidu, jasno je da se naša javnost neće previše uzbuđivati zbog najnovijeg ''lijevog šamara'' kojega je petnaestogodišnjem dječaku opalio majstor borilačkih vještina, poznati odvjetnik i haenesovac Anto Nobilo. Novine će sigurno iskopati da je taj klinac neobično robusnog rasta i izgleda kao da ima barem dvadeset - dvadeset dvije, da doma u svom ormaru u donjoj ladici skriva bokser, nunčake i šal s grbom kojemu je prvo polje bijelo … Kad se sve to uzme u obzir, čak će i pravobraniteljica za djecu morati zaključiti da je uvaženi gospodin Nobilo učinio društveno korisno djelo , to jest prizvao pameti potencijalnog delikventa.
Ja se pak pitam što je tako rasrdilo majstora borilačkih vještina i uglednog odvjetnika da je, kao i onaj učitelj s početka priče, posegnuo za šamarom? Nije valjda predosjećaj da mu ''kraljica'' na predstojećim izborima neće uspjeti ono što će odmetnuti Hercegovac Bandić uspjeti, to jest proći u drugi krug!? Ili možda jednostavno osjećaj da može nekažnjeno šamarati djecu? Ako je suditi po reakciji policije koja je prekršajno prijavila i njega i ošamarenog dječaka, osjećaj ga ne vara. Što je prekršajna prijavica advokatu koji voli šamarati djecu!?
Damir Pešorda
(Damir Pešorda je dopredsjednik stranke Jedino Hrvatska)
| < « | » > |
|---|
