Sud Partije
Konji su već spremni, odavno osedlani i potkovani, odnosno pera naoštrena.
Neprijatelji su prepoznati, s nepogrešivim instinktom kakav već klasna borba nalaže.
I tako, SDP će u svijetlu budućnost, a Hrvatska, iako se neće zacrveniti odmah, postepeno će početi svjetlucati...
*************
Odavno su prošli dani prebrojavanja krvnih zrnaca ili odbrojavanja političkih dana ovom ili onom… djeliću Aparata, činilo se.
Dvadeset i prvo je stoljeće, vrijeme globalizacije i nemilosrdnih udaraca po lokal-patriotizmu, nacionalizmu, i svakom zaziranju od utjecaja raznih, odnosno upliva koji su prepoznati kao neprikladni ili nepoželjni.
Manevarski prostor, zgodne li sintagme, u polju politike i pridruženim joj borbama, jači si igrači stalno šire, na račun onih podređenih.
Prirodna je to tendencija, ušutkati oporbu, jer onda sve što učiniš postaje dobro, pogotovo ako su mediji na tvojoj strani, zajedno sa solidnim represivnim aparatom. Taj je plaćen da radi baš za račun nadređenih, i tako i u jednoj državici 'demokracija' može zaživjeti, jer hierarhija je za pravo operativno uspostavljena, i u službi je 'demokracije' koja vlada punim plućima, donoseći odluke kakve baš njoj – čitaj njima – odgovaraju i za koje više nikom, doli sebi, ne odgovaraju.
Privid demokracije funkcionira.
U nas, međutim, još od devedesetih imamo potpuno inverznu situaciju, koja se s vremenom jedino pogoršavala, na račun istinske demokracije, a za račun lokalne demokracije kakvu priželjkuju ti brojni 'centri moći', recimo oni koji su predano surađivali, i žudno iščekivali, Josipovićev uzlaz do Pantovčaka, kao i sve što Partiji – a i njima -- taj pobjedonosni iskorak donosi.
Osnaženi pobjedom, koju su omogućili brojni simpatizeri i suradnici, neumorno radeći za one kojima vjeruju, bespogovorno i 'na liniji', baš kako treba – comme il faut – u ozračju koje podsjeća na jedno prošlo, a za kojim i danas vlada duboka nostalgija tih neizumrlih, vječno odanih kadrova, o čijoj žilavosti svjedoče i brojke po kojima vječni SUBNOR i dalje ima nepresušno vrelo mladosti unutar svojih redova, kolovođe Novog poretka pronašli su, čini se, konačno pravu i pobjedonosnu formulu za uspjeh koji ih vodi k cilju.
Da se ne smetne s uma, govoreći o cilju, program svih 'ljevičara' ove Kugle oduvijek je jedan te isti: doći na vlast. Jednom kad je preuzmu, ponovno je više nego jednostavan: ostati na vlasti.
Naravno, danas u tome presudnu ulogu igra vladavina nad raznoraznim medijima, plaćenim, potplaćenim, preplaćenim agitatorima koji neumorno, poput borgovski organiziranih mrava, nadiru u svim smjerovima i svaku kap tinte proliju u pravom smjeru. Nepogrešivo, uvijek za račun svojih gospodara, i pravih vlastodržaca, onih kojima žele bez daha i odano služiti dokle je svijeta i novaca…
Zabavno je bilo, u našoj maloj državici, pratiti neviđenu halabuku kakvu su digli ti neimari agitpropovski po raznoraznim tiskovinama, portalima, stanicama… Linč i blato nisu nedostajali, diskvalifikacije i insinuacije svih vrsta, što uostalom traje već odavno, ali je dobilo posebni zamah i kulminiralo u drugom krugu predsjedničkih 'izbora', odnosno izjašnjavanja za ili protiv Partije.
Jer na to se, baš kao i onomad, recimo četrdeset i pete, u Hrvatskoj sve svodi.
I mnogi bi od 'pobjednika', ne treba o tome dvojiti, i dan danas presuđivali sličnim metodama kao i njihovi predšasnici nekad. Odstrel nepodobnih, i pljuvanje po svakom segmentu njihovog privatnog ili profesionalnog života, to je klasična komunistička metoda koje se ni najtvrđi staljinisti ne bi nikad zastidili, jer njihovo je to oduvijek i oruđe, i praksa, i način i stil života i opstanka.
Najbolju potvrdu tome daju upravo neka od 'najboljih' pera hrvatske, zovimo ih novokomponovane, književnosti. Ima tu svašta, na tom 'frontu' pisane riječi, od 'književnika' i novinara, preko komentatora i analitičara, do editora i običnih 'čitalaca'.
Neinformiranom čitatelju teško bi se bilo snaći u svoj toj zbrci i halabuci koja, naravno, ima ipak svoj prepoznatljivi zajednički nazivnik, a brojni su brojnici isto tako prepoznatljivi, samo ih treba već poznavati i tako sortirane klasificirati, po nekom ključu i obrascu. Jer baš su takvi – prepoznatljivi i kad se kriju iza svojih urednika, iniciala, pseudonima, nepotpisanih članaka, anonimnih nick-ova. A pogotovo kad se gordo i, u punom sjaju, koče na stranicama svojih omiljenih medija, čiji im vlasnici u sprezi s neuništivim moćnicima, bilo lokalnog bilo šireg formata, daju legitimitet i osiguravaju uvjete za nesmetano uživanje u 'informiranju', a pogotovo u, klasično goebbelsovskom, dezinformiranju, odnosno konstrukcijama i poluistinama, ponajčešće kad se crta podvuče lažima, od kojih ne prežu jer zašto i bi – to im je posao snova.
Ali eto, izbori su prošli a kampanja se i dalje nastavlja. Nema odmora dok traje obnova…
Na krilima triumfa, i uz sveopću podršku sveznajućih lakih pera i tipkovnica, Partija se pročišćava. Do sljedećeg kola u Srbu, koje će posve sigurno biti žešće i masovnije nego ikad otkad je samostalne Hrvatske, sve će već biti spremno, i čisto. Za sljedeću godinu, i jednu veliku, pobjedonosnu, izbornu kampanju. Vremena ima dovoljno, nakon Pantovčaka sve će biti spremno za osvajanje Markova trga, i preuzimanje uzdi u ruke.
Konji su već spremni, odavno osedlani i potkovani, odnosno pera naoštrena. Neprijatelji su prepoznati, s nepogrešivim instinktom kakav već klasna borba nalaže. I tako, SDP će u svijetlu budućnost, a Hrvatska, iako se neće zacrveniti odmah, postepeno će početi svjetlucati, sve dok se svjetionici te najveće vidljive valne duljine ne ujedine, i ne počnu prosipati svjetlost Pravde i s Pantovčaka i s Markova trga.
Bezbroj aparatčika paziti će da ne bude više iskakanja, odstupanja, neposluha. Bez čvrstog i stabilnog vodstva, nema ni čvrste i stabilne državice.
Premda se radi o maloj državi, ne može se dovoljno naglasiti koliko smo važni i zanimljivi, počevši od naših susjeda pa do velikih igrača u maloj Europi, ali i šire. Podsjetimo samo na činjenicu 'koliko je državnika došlo Titu na pogreb', nekad, ili koliko je zemalja obišao aktualni predsjednik, nedavno, na putovima afirmacije Hrvatske i uspostavljanja dobrih odnosa s velikim i malim svjetskim silama i faktorima.
Očigledno smo bitni, iako smo na globusu prilično sitni. Ali dovoljno smo veliki za Partiju, i za povratak na staze 'stare slave', recimo za neprekidni obračun s Crkvom, i (pre)ostalim nazadnjaštvom… Europa nas zove, u svoj čarobni zagrljaj.
Partija sudi, sve je u najboljem redu.
Slaven Šuba
| < « | » > |
|---|
