Diferencijacija
Unutarstranački sukobi i razmimoilaženja uobičajena su pojava u demokratskim sustavima. Te sukobe međutim javnost ne shvaća dramatično niti ih doživljava kao poziv na svrstavanje uz pobjedničku struju, a mediji ih analiziraju uglavnom nepristrano upozoravajući na meritum spora.
Kod nas nije tako.
Opterećeni nasljeđem Oktobra, NOB-a, Maspoka i Trećeg siječnja, većina naših građana unutarstranačku ''diferencijaciju'' shvaća vrlo ozbiljno. Čak i kada nisu članovi te stranke. I sami pojmovi diferencijacija, čistka, sektašenje i slični boljševičke su provenijencije i praksa koja ih obično slijedi ima prauzor u boljševičkom obračunu s menjševicima.
Aktualno čišćenje bandićevaca iz SDP-a klasičan je primjer takvog obračuna. Nekoliko tisuća nepodobnih članova preko noći je brisano iz članstva, a proces vjerojatno još nije završen.
Naime, nakon takve čistke obično se još dugo vuku repovi, u sklopu kojih neki na nižim stranačkim razinama, uslijed silnog pravovjerja ili iz puke pragme s ciljem eliminacije konkurenata, i dalje prokazuju ljude i zazivlju nemilost stranačkog vodstva na njih.
Samo zbog činjenice da je SDP formalno u oporbi i da živimo ipak u formalno demokratskom sustavu, proces diferencijacije završava izbacivanjem iz stranke i sinekure koja je po stranačkim zaslugama dobivena.
Nekada se to radilo temeljitije, ''posrnuli drug'' je slan na Goli da tuca kamen ili u Gulag, ovisno o administrativnoj jedinici ''socijalističkog svijeta'' u kojoj je živio i gradio ''bolje sutra''.
Boljševičke metode nisu strane ni HDZ-u. Štoviše diferencijacije u toj stranci bile su kudikamo burnije od onih u SDP-u.
Svojedobno su prekaljeni komunistički kadrovi na čelu s Josipom Manolićem i Stipom Mesićem pokušali, potpomognuti ondašnjom oporbom i inozemnom podrškom, preuzeti vlast u stranci i državi. Nisu uspjeli, ali su ustanovili jedno, barem dosada važeće pravilo, hrvatske demokracije: diferencijacija može biti uspješna samo ako je potaknuta iz stranačkog vrha.
Budući da Franjo Tuđman nije bio sklon diferencijaciji kao metodi, nego je do kraja života inzistirao na općehrvatskoj pomirbi i za ljubav toj svojoj fiksaciji trpio u vlastitoj blizini i tipove od kojih mu se okretao želudac – do dvije tisućite značajnijih diferencijacija više nije bilo.
Doduše, u stranci Slavka Goldsteina, koja se iz samo njima znanih razloga nazvala Hrvatska socijalno-liberalna stranka, bilo je nekih previranja, malo je Gotovac micao Budišu, pa je Budiša micao Gotovca, ali sve to skupa nije nikoga previše uzbuđivalo jer je vrlo brzo bilo jasno da to i nije prava stranka, nego rasadnik kadrova za odrađivanje poslova koje političari s ambicijama da ih povijest zapamti u boljem svjetlu nisu željeli odrađivati.
Tako je Goldsteinov specijalac Ivo Škrabalo uveo pomutnju u nadnevke nacionalnih blagdana, Budiša je ekskulpirao reformirane komuniste, a Radoš rasturio vojsku.
Nakon Tuđmanove smrti Sanader se dočepao pozicije v.d. predsjednika stranke i s te pozicije, uz Šeksovu i Glavaševu pomoć, proveo je diferenciju u odnosu na Pašalićeve pristaše, to jest potisnuo ih iz stranke.
Tijekom te diferencijacije otpali su i mnogi stari hadezeovci koji nikakve veze s Pašalićem nisu imali.
Najnovija pak diferencijacija u HDZ-u počistila je iz stranke Sanaderove pristaše. Ispovijesti nekih hadezeovih dužnosnika nakon Sanaderova izbacivanja iz stranke podsjećaju na ublažene verzije izljeva boljševičkih glavešina nakon Staljinove smrti i Hruščevljeva novog smjera.
Sve te pojave u kakvom-takvom demokratskom okružju djeluju više smiješno negoli opasno. Međutim neke poluinformacije koje su zadnjih tjedana prostrujale medijima djeluju i pomalo zloslutno.
Naime moglo se čuti ovih dana da HDZ ima spreman odgovor i ako Sanader aktivira svoj zastupnički mandat i krene sa svojim pristašama rušiti vladu, novinarsko nagađanje je da bi taj odgovor mogao biti usmjeravanje nekih istraga prema Sanaderu.
S druge strane mediji su prilično glasno nagađali da bi i micanje Bandića s mjesta zagrebačkog gradonačelnika moglo ići preko aktiviranja nekih tužbi protiv njega prije negoli putem referenduma, koji je vrlo neizvjestan.
Uzme li se u obzir da su sve češća nagađanja o nužnosti koalicije dviju najjačih stranaka te da spomenute operacije protiv Sanadera i Bandića zahtijevaju akciju Državnog odvjetništva, cijela ta stvar ne sluti na dobro.
Ukoliko bi se uistinu postigla stranačka unisonost na nivou države, pod egidom borbe za izlazak iz recesije, a zapravo s ciljem odstranjivanja nepoćudnih iz političkog života, uz uprezanje represivnih i pravosudnih institucija u tu svrhu – razlike između nekadašnjeg totalitarnog i takvog kvazidemokratskog sustava svele bi se tek na nijanse.
Damir Pešorda
(Ovaj tekst Damira Pešorde možete komentirati na www.izravno.com)
| < « | » > |
|---|
