ZA OČUVANJE SUVERENE HRVATSKE DRŽAVE IZBORENE U DOMOVINSKOM RATU, PROTIV RASPRODAJE DOMOVINE, PROTIV ULASKA U ZAPADNI BALKAN, EUROPSKU UNIJU I NATO

Bajka o Bajiću

Odavno se u Hrvatskoj nije tako bajalo kao što se ovih dana baja o Mladenu Bajiću.

Kada je predsjednica Vlade Jadranka Kosor najavila da će Bajića opet predložiti Saboru za glavnoga državnog odvjetnika, njezina je najava izazvala, recimo tako - protuslovno oduševljenje!

To bi trebalo biti čudno. No nitko se ne čudi. Bajića sa svih strana hvale. Ponajviše oni koji su Hrvatsku ozloglasili kao leglo nepotizma i korupcije. I on će, po svemu sudeći, njihovom voljom i dalje biti glavni državni odvjetnik.

Tomu se načelno protivi samo Zoran Milanović, predsjednik SDP-a. On misli: Ako su Mesiću dosta dva mandata predsjednika Republike, ako Sanader nije izdržao ni polovicu drugoga mandata predsjednika Vlade, zašto bi Bajić transcendirao u – treći mandat državnoga odvjetnika?! To je neprihvatljivo. Što je, uostalom, Bajić dosad radio? Ništa! Osim u zadnja dva-tri mjeseca.

Dobro, veli HNS-ova Vesna Pusić, Bajić je taktičar. Podložan je političkim utjecajima. No on je vrlo obrazovan čovjek i zna svoj posao. U ovom nam je času prijeko potreban jer je Hrvatska danas usred reforme pravosuđa. - Ako je tako - zanovijeta Milanović – neka državni odvjetnik kaže tko je na nj politički utjecao, pa ćemo razgovarati.

Stjepan Mesić još se nije javno očitovao. On se danas bolno ćuti. Kao „bivši“ gospodar Pantovčaka on možda samo tužno gleda s toga brda. Gleda kako mu se razdragani katolici jate oko „budućega“ gospodara Pantovčaka.

A valjda drži i da se dostatno zna koliko on Bajića cijeni. Barem dva su razloga, oba strogo ćudoredna, posve razvidna. S jedne strane krjeposna Bajićeva nečinidba (držanje mnoštva kaznenih prijava u bunkeru), s druge strane krjeposna Bajićeva činidba (bečka suradnja sa Sašom Perkovićem u progonu generala Zagorca).

S obzirom na te visoke krjeposti državnoga odvjetnika, malo je vjerojatno da se Mesić nije očitovao nejavno. Nejavno, ali pravodobno i na mjerodavnu mjestu. Daje to naslutiti i netom izabrano pantovčačko Svjetlo, koje tupom dijalektikom blago otklanja Milanovićevo zanovijetanje. Bajić bi, veli, iz kritike trebao izvući pouku.

Sve u svemu, Bajić je, po općem suglasju, kao glavni državni odvjetnik dosad bio podložan političkomu utjecaju. Nije slušao zakon, nego vlast. No u zadnje je vrijeme, kada je vidio da za to postoji politička volja, pokrenuo stanovit broj kaznenih postupaka. I zato Bajić kao nitko drugi zaslužuje još jedan mandat glavnoga državnog odvjetnika.

Bajka je luckasta, ali nije pametnije ni Milanovićevo kočoperenje. Ako državni odvjetnik nije slušao zakon, nego vlast, ako je bio podložan političkomu utjecaju, te na zahtjev političara držao kaznene prijave u ladici, to nije nevina nečinidba. To je, naprotiv, kažnjiva činidba – prikrivanje kaznenoga djela!

Ako je pak državni odvjetnik u zadnje vrijeme uočio postojanje političke volje za kazneni progon korupcije, te je stoga pokrenuo određene kaznene postupke, on je time samo pokazao da je i dalje – podložan političkomu utjecaju. A očito nam treba takav državni odvjetnik.

Slušam međutim Žarka Puhovskoga, slavnoga komunističkog lažnog svjedoka. Nije korupcija, tumači on Austrijancima, tako jednoznačna pojava kako se čini. Korupcijom je, veli, Sanader u Hrvatskoj suzbio nacionalizam. Dao je ljudima novac, i ljudi su se uljudili!

To opet zvuči nekako dijalektički dvosjeklo. Lažni svjedok s jedne strane očito brani Bajića, a s druge opominje nabrušene protukorupcijske ratnike. Ljudi, viče, pamet u glavu! Ako iskorijenite korupciju, planut će nacionalizam. EU ne voli ni jedno ni drugo, no puno lakše podnosi korupciju, osobito onu visoku, nego bilo kakav nacionalizam. A lažnom svjedoku treba vjerovati. U korupciju i nacionalizam on se doista razumije.

A i predizborna nova pravednost duboko je nakon izbora zainteresirana za kaznenoprogonski kontinuitet – ne od jučer, nego od 1985.

Benjamin Tolić

(Ovaj tekst Benjamina Tolića možete komentirati na portalu www.izravno.com)