ZA OČUVANJE SUVERENE HRVATSKE DRŽAVE IZBORENE U DOMOVINSKOM RATU, PROTIV RASPRODAJE DOMOVINE, PROTIV ULASKA U ZAPADNI BALKAN, EUROPSKU UNIJU I NATO

Istina i pravda

Život teče dalje, sve ostalo je povijest.

Tako bi se, jednim od nekoliko načina, moglo lakonski opisati aktualnu Hrvatsku koja je dobila svog trećeg predsjednika.

I reći o njoj sve, a istovremeno ništa.

Predsjednika po ukusu svog kolege, uskoro budućeg bivšeg predsjednika, te gotovo svih Srba na ovim ili susjednim prostorima; zatim, skoro 17 od 20 istarskih birača, kao i glasačke većine u svim 'regionima' osim par njih.

Istini za volju, 3 od 5 birača izašlih na izbore dali su glas za SDP-ovog kandidata. Premoćno, reklo bi se.

Pravdi za volju, od 10 birača njih 5 nije ni izašlo, tako da od 10 hrvatskih glasača 7 svoj glas nije dalo Ivi Josipoviću.

To uopće ne brine naše zvučne i ozvučene medije, našiljene olovke raspojasanih medijskih trubača koji su, ruku na srce, već od trenutka kad je SDP proklamirao dr. Josipovića, kao pobjednika svojevrsnih unutarstranačkih 'izbora', a ti su naravno bili karakteristična farsa – jer je Josipović bio predestiniran i lansiran u orbitu već znatno ranije – počeli svoju vlastitu kampanju, upregnutu u ista kola na raznorazne načine. I stilove svih vrsta, ali dominirao je taj tako šarmantan 'antifašistički' vaudeville, ne bi li dr. Ivu doveli na Pantovčak, gdje ga je Zoran Milanović zaželio udomaćiti. Da se to nije dogodilo, Zoran bi imao velikih problema, baš kao i njegova SD Partija, jer i tamo bi mu tlo ako ne plesalo pod nogama a ono počelo se pomalo micati, što bi ipak bilo nepoželjno. Dialektički materializam, odnosno marksizam, iako podržava sfernu geometriju i astrofiziku, ipak inzistira na čvrstoći tla pod nogama, pa tako i na opipljivosti svega postojećeg, makar i u prenesenom smislu. Milanović, u ostalom, i kad se oglasi puno govori, a obično ne kaže ništa (nepredvidivo), i čitava se poruka svodi na dobro poznati refren o tome kako vladajući ne rade dobro, ili pak kasne s onim što rade, a što ipak ne znači kako je to što rade dobro – jer najbolje bi im bilo raspisati izbore. I to je to, i tako u krug.

Naime, ipak se (ne slučajno) radi o partiji – ne o stranci – i kako u Hrvatskoj (opet, ne slučajno) vlada tripartitna podjela dominacije prema sferama, metodama, interesima i dosezima, od reda materialno i materialistički definiranim u oštroj opreci prema najvećoj ideološkoj neprijateljici Crkvi, na sceni su dominantne i najbolje organizirane partitokracija, mediokracija i mafiokracija, dočim potonja dominira sferom klasičnog ali i političkog kriminala protiv kojeg se tobože neumorno bori aparat pod vlašću naše omiljene, izabrane i probrane, partitokracije, uz konstantno zgražanje i neumornu pomoć medijskih trubača (njihovo je, ironično kako već jest, carstvo ovozemaljsko – za pravo virtualno, jer takav je i prostor u kojem djeluju, strogo 'intelektualni', i najmanje donosi koristi u usporedbi s dvije ostale mreže u posjedu Moći).

Elem, dotična je politička organizacija perfektno obavila posao, u najboljoj tradiciji i u stilu negdašnjih jednopartijskih i jednoumnih, fantastično 'uvjerljivih' agitacija. Signal je to, kako smo već nedavno sugerirali, da HDZ-u predstoji teška borba za opstanak, pa i preživljavanje, što će međutim biti poprilično mukotrpna, ako ne i nemoguća misija.

Partija se, naime, revitalizirala uz hrpicu strančica koje sebe vole nazivati 'strankama', a koje su iznjedrile i par predsjedničkih minikandidata koji su izbore iskoristili za samopromotivnu kampanju nje radi, odnosno ne bi li se gledali i slušali – kad je bal nek' je bal. Tako je festival (za pravo: karneval) demokracije ponudio, uz dotični duo Pusić plus Kajina, još i šestorku aspiranata bez daha za utrku, povrh: Vukšića, Jurčevića, Tuđmana, Primorca, Škare-Ožbolt, Mikšića; odnosno već zamorno neizbježni panoptikum razjedinjene tzv. 'desnice' koja se gura u nepostojeći politički prostor – stiješnjen jer ga ne vidi mediokracija a jer ga ne želi vidjeti partitokracija – i oduzima i ono malo tog prostora tom gnjevnom Hebrangu i hladnokrvnom HDZ-u, a što je čak i odbjeglog Sanadera izvuklo iz (ne)udobne (ne)anonimnosti i odvelo ga do besmislene 'presice' i još jednog slabo razumljivog poteza. Taj je spremno dočekan na nož gdje god ih je bilo, a naše ih tabloidne tiskovine pa i televizije drže na lagerima, na gotovs, kako bi se to nekad reklo, u najboljoj maniri te nepodnosive lakoće izričaja dominantnog u jednom prošlom i propalom sustavu. Ali taj se 'profinjeni' politički diskurs, vidimo, propisno recikliran vratio i vraćati će se, jer Hrvatska ne zna i ne može u bilo kakvu budućnost bez svoje nerazrješive prošlosti. Stoga recikliramo.

U Hrvatskoj, naime, kapitalizam, koji je svuda na Zapadu usko povezan s tom često spominjanom demokracijom, a te je u Hrvatskoj u proteklih deset godina bilo znatno manje nego u deset prethodnih, nikad i nije zaživio u formi koja je, kao i dotična demokracija, priželjkivana, a što se i u političkom prostoru reflektiralo u pojavi određenih, znatno i prilično nebuloznih 'liberalnih' opcija, koje nikad nisu imale čvrsto uporište niti su izrasle iz nekakve realnosti hrvatskog sustava, trenutka, ili gospodarstvene moći, već su predstavljale čisto političko sredstvo privlačenja dezorjentiranog i izmučenog, raznim egzistencialnim prijetnjama pritisnutog, te dan danas baš kao i tada ugroženog, hrvatskog puka. Sva je ta pompa, umjesto da nas vodi na prijetvorni Zapad, vodila k izručenju zemlje – preko rata i nakon rata—tom istom perfidnom Zapadu, koji je s brojnim figama u bezbrojnim džepovima vodio politiku vlastitog interesa, probitka, utjecaja, dobitka. Što je bilo i za očekivati, a s pravom isto očekujemo i od Europske Unije, ništa manje ali možda i više.

No, kako bilo, Bandić je uspio u prvom krugu nadmašiti ne samo Hebranga, što nije bilo odveć teško, nego i medijima (sigurno) i hrvatskim ženama (navodno), znatno simpatičnijeg Vidoševića.

Bandić je i u drugom krugu zapravo omjerom glasova održao ravnotežu prema Josipoviću, te je, unatoč neviđenom i neciviliziranom medijskom linču, karakterističnom upravo za partijski organizirani i reciklažom osvježeni mediokratski teror, slabo prikriven i kod najiskusnijih tobože nepristranih komentatora, pseudoanalitičara, kvazieksperata, i nebrojenih agitpropovski osposobljenih aparatčika, uspio davidovski se približiti na solidnih 2 naprama 3, po glasovima izašlih birača. Za uvjete u kojima se odvijala kampanja, koje je karakteristično obilježio petak osmog siječnja, s nečuvenim uskokovskim priopćenjem o kojem je čitav zadnji dan kampanje trubio jedan portal standardne razine novokomponovanih hitova sa susjednog zapadnog Balkana, i u stilu zaključio i svoju vlastitu valjda najprljaviju kampanju ad hominem u ovoj našoj kratkoj povijesti, Bandić je za pravo – iako mu je to, jasno, slaba utjeha – dobio puno više nego što mu bilo tko u pobjedničkom taboru, i bezbrojnim satelitskim podružnicama, želi ili može priznati. Bandić je zaista i u istinu pokazao da je (bar) 40% hrvatskih građana shvatilo kako je istina ono što je govorio on, a vrlo problematično sve što su radili i govorili protiv njega. Rječju, pokazao je kako je istina jača od 'pravde', iako je još jednom 'pravda' prevagnula, s efektom povjesne činjenice. Ali povijest je prepuna takvih promašenih primjera, posebno naša, zato i ne može čuditi što sve to opasno podsjeća na neke prošle, niti naoko ne bezopasne, obrasce i strukture.

Milan Bandić je, koliko god to nestvarno i groteskno zvučalo, moralni pobjednik ovih izbora, jer je kao nezavisni kandidat napao i načeo spregu partitokracije i mediokracije, prilično odgovornu za svo zlo koje se sprema ovoj zemlji 'ispod žita', i na stolovima raznim, od Bruxellesa do Beograda, i preko Ljubljane do Londona, pa sve do Haaga i još nekoliko centara razmimoilaženja sa stvarnim željama većine hrvatskog naroda, još jednom prevarenog i izmanipuliranog ali i dovoljno samog krivog za sve to, a da bi sve to bilo kao slučajno. Jer nije. U ovom slučaju, sve se slilo u ove izbore, čiji će rezultat – unatoč nedostatku predsjedničkih ovlasti, kao i ostalim minusima koje je tom statusu priskrbio u glavnom budući bivši predsjednik Mesić – ipak utjecati i omogućiti da stvari 'idu svojim tokom'. To su im i bili svrha i cilj, na nas će pak, vješto i neizbježno, biti prebačena sva odgovornost za posljedice. Bandić je, sa svojim 2:3 porazom, zaista stekao politički kapital kakav dosad nije imao, ali što je još važnije, pokazao je kako je puno toga moguće, čak i protiv hobotnice s mnogobrojnim i vrlo dugim krakovima, i njezinog prilično otrovnog stiska.

Pobijediti nepravdu je ipak moguće, ali s vremenom, organiziranošću, jasnim ciljem na svojoj strani. Ovog je puta bilo svega toga premalo. Ostaje, međutim, pitanje kako i zašto je toliko birača dalo potporu nekome i nečemu što 'ne drži vodu'.

Ivo Josipović teško će uspjeti biti predsjednik svih Hrvata, kao što to nikad nije bio ni odlazeći državnik. Mesić je bio pun konkretnih obećanja, koja nikad nije ostvario. Josipović dolazi sa slabo definiranim konceptom, iz područja pravosuđa koje je čitavu dekadu – prema tim istim medijima koji ga neumorno slave – u debelim problemima, nerazrješenim u ovoj zemlji unatoč silno bogatim resursima i razgranatom sustavu, od fakulteta preko privatnih praksi pa sve do sudova. Znači, zanemarimo li akademska postignuća, bez konkretnih ideja ili rješenja koja bi imala uporište u praksi ili stvarnosti, realnostima hrvatskog trenutka.

Koncept božice s povezom nad očima i nejasnim planom za popravak situacije u sferi s kojom stanovništvo ne samo da nije zadovoljno (nikad bilo) nego je nezadovoljno jer nema osjećaj da stvari idu na bolje, osim što se represija stalno i permanentno povećava, teško da može – objektivno – ponuditi nešto ozbiljno i opipljivo.

Magla u koju ulazimo s Josipovićem, mogla bi se razbistriti jednog dana, samo se moramo bojati što će se, u tom neizbježnom i povjesnom trenutku, pojaviti pred našim očima. Budemo li uopće u prilici nešto ugledati; strah me obnevidjelosti, pri zdravim očima. U Hrvatskoj, ništa čudno. Naravno da Josipović neće nikad, na primjer, otići na Bleiburg, iako se i osobno najčešće oblači u crne tonove. Već prvi interview pokazao je da se dugovi moraju početi otplaćivati, pa ćemo pozorno pratiti kako će se razvijati, u vremenu i prostoru, izborna floskula zvana PravDA.

Slaven Šuba.