ZA OČUVANJE SUVERENE HRVATSKE DRŽAVE IZBORENE U DOMOVINSKOM RATU, PROTIV RASPRODAJE DOMOVINE, PROTIV ULASKA U ZAPADNI BALKAN, EUROPSKU UNIJU I NATO

Eppur si muove

Eto, dočekasmo i 31. siječnja 2010. godine, kad je pred brojnim tv-auditorijem naš budući bivši, predsjednik države, priznao da smo imali – rekao bi on – jedan legalni sustav, plus još jedan, on bi ga nazvao 'klientelističkim' sustavom.

S vremenom je, kako se dalo razabrati, ovaj drugi sustav za pravo uronio u onaj prvi, odnosno na neki se način s njime stopio.

Iako je, drži gospodin predsjednik, taj drugi sustav funkcionirao autonomno.

Kako nije bio legalan, očito je da je predsjednik prilično u pravu, rekavši to. Jer kako bi to inače bio 'sustav', ako nije legalan, a bio je 'klientelistički'?

Proizlazi i da je nužno funkcionirao 'autonomno'. Što bi trebalo značiti kako je to i danas slučaj, jer o tome se danas i radi i govori. Odnosno 'Uskok' se, recimo, intenzivno bavi, očito tim drugim sustavom, Mesić bi ga zvao 'klientelističkim', a Stanković ga je nazvao 'paralelnim koruptivnim'. Isto tako, moglo se čuti, te nedjelje u 2, kako se to znalo. Neki su znali više, neki su znali manje, reče nam g. predsjednik.

Sad to otvara brojna pitanja, za koja naravno nije bilo vremena u 2 sata, odnosno od 2 do 3. Stipe Mesić izabran je voljom birača ove zemlje, između ostalog i na snazi svojih obećanja i uvjeravanja o potrebi i neminovnosti razračuna s – treba li podsjetiti – brojnim korumpiranim pojavama, metodama, ljudima. Radilo se i o odbjeglom novcu koji, međutim, ostavlja trag. Ali nije bilo volje za suradnjom, doznasmo nakon 10 godina. Procese su opstruirali, uz obavještajne službe i banke, i mnogi drugi. Trebalo je vremena, očito se radi o jedno desetak godina, jer se radilo o toj i takvoj opstrukciji. A nama je trebalo 10 godina da to čujemo od predsjednika. Koji je znao, vjerojatno 'više'.

Kako smo prve 4 godine Mesićevog predsjedništva nad Hrvatskom imali jednu vlast, a onda 6 godina jednu drugu, s posljednjih pola godine druge 'B' garniture, barem kakvom ju je držao donedavno i sve do smjene na vrhu HDZ-a i države, očigledno je da je za obračun s paralelnim koruptivnim sustavom bila potrebna promjena odnosa, odnosno 'stava', prema takvim pojavama, budući da su ionako svi znali za njih. Netko više, netko manje. Očito je da je Jadranka Kosor znala dovoljno, znači više, inače ne bi došlo do promjene politike prema 'klientelističkom' sustavu, odnosno, kako se da razabrati jednostavnim matematičkim operacijama razine 'dva plus dva', prema klientelizmu duž vladajuće osi u vrhu Hrvatske. Tu os definiraju moćnici, a ti pripadaju, kako smo nedavno ustvrdili, hrvatskoj mediokraciji, partitokraciji i mafiokraciji. To se da nedvojbeno zaključiti i iščitati kako iz prethodnih saznanja o tim pojavama, zatim Mesićevih izbornih obećanja i najava politike koju će voditi neposredno po izboru, te odlučnosti s kojom se on, nemilosrdno kako je već sveopće poznato, suočavao i hrvao s tim nemilim pojavama, i sustavom o kojem su svi znali, ali s kojim su – očigledno – svi na neki način 'kohabitirali'. Naravno, paralelno. I eto, posljednjih smo pola godine i kusur svjedoci rastuće 'ljubavi koja cvate', kako se slikovito izrazio ugledni medij Stanković, odnosno HRT. Nema opstrukcije, koja se polako topi, klientela se polako osipa, a Jadranka Kosor će s predsjednikom kojeg je oduševila popiti kavicu, na kojoj će njih dvoje, nada se ona, i u budućnosti 'razmatrati probleme koji tište Hrvatsku'. Nema više paštete iz koje iskaču kojekakvi. Krizni namet ostaje do 31. prosinca tekuće godine, i znači da smo dobili suglasnost, stabilnost, kontinuitet. Recimo, Ustavni sud je proglasio krizni namet valjanim porezom, što znači da to nije jedan od problema koji 'tište Hrvatsku'.

Saznasmo i kako Milan Bandić nije kapacitet za predsjednika, upravo od budućeg bivšeg predsjednika. Zato se on, proizlazi, opredijelio za predsjednika 'enciklopedijskog znanja'. Taj će nam pak, kako je najavio, sigurno donositi pravdu, u zamjetnim količinama, te u svim njezinim manifestacijama i oblicima, i uklopiti se poput kaktusa u procese koje je nezaustavljivo otpočeo odlazeći predsjednik fikus, odnosno rad na 'problemima koji tište Hrvatsku'. Odnosno hrvatske građane i birače, jer ti su im na srcu. Ne znamo hoće li između dolazećeg predsjednika i aktualne predsjednice vlade Kosor tinjati ista takva ljubav kao između nje i Mesića, za kojeg ona 'pomalo žali' što odlazi, iako se nada da će i dalje biti prisutan u hrvatskom političkom životu, ali sigurni smo da će pravda zavladati u Hrvatskoj. Kako sad znamo da su opstruirani procesi ipak pokrenuti, a budući bivši predsjednik je Hrvatsku 'otvorio regiji i svijetu' te pripomogao 'uvesti europske standarde', ostaje nam zaključiti kako živimo u idiličnoj Hrvatskoj. Vjerojatno i zbog 'europskih' standarada. Iako, krizni namet je autentični – mogli bismo reći i: autonomni – hrvatski proizvod. Naš doprinos, sebi samima. Ali, idila traje i neće biti zalaska, a erudit enciklopedijskog znanja koji dolazi na Pantovčak smijeniti neumornog neimara regionalne i svjetske politike, sigurno će pripomoći mnogom poboljšanju, procesu, porezu, pravednosti, progresu. Mogućnosti su neslućene. Sljedeće godine, izborne dakako, neće biti ni kriznog nameta. Vjerojatno, ni krize, jer sigurno je izračunato i proračunom osigurano da krizni namet neće biti potreban jedino ako nema krize. Zašto bi ga inače bilo, bilo bi to vrlo nepravedno? No eto, u krizi smo, inače ne bismo imali krizni namet. Ali imamo europske standarde, imamo i slogu na vrhu, eppur si muove. Čeka nas bolja budućnost, institucije rade svoj posao. Naša vlast bdi nad onim što nas tišti.

No dobro, govorimo li o kontinuitetu i o idili, već prvi interview našeg je izabranog predsjednika pokazao da s njim neće biti šale. Slično Tadiću, koji neće doći u Zagreb bude li tu kosovski mu kolega po funkciji, Josipović neće na Bleiburg bude li tamo 'ljudi u crnom'. Izgleda da je to bit svega. To što su tamo pobijeni ljudi i počinjen je stravičan zločin, koji navodno po međunarodnom pravu ne zastarijeva, nema veze. To što postoji nekakva ženevska konvencija, još manje. Kakve to veze ima s pravdom ili pravednošću?

Idilični je kontinuitet uspostavljen zajedničkom pojavom Mesića i Josipovića pri obilježavanju sjećanja na holokaust. Ideja je da se zločini, pa tako i genocid, ne smiju zaboraviti ili na bilo koji način umanjiti ili zanemariti. Inače prijeti ponavljanje povijesti. Možda na način kako se dogodila četrdesetih, pa ponovila devedesetih. Prošlog stoljeća. Svakako, hvalevrijedno pojavljivanje dvojice predsjednika, i nešto na čemu bi im trebalo i čestitati kad im to ne bi bila i dužnost i kad se to od njih ne bi očekivalo kao nešto posve normalno i potrebno, jer predstavljaju Hrvatsku na najvišoj razini. Iako je sam datum obilježavanja vezan uz Oswiencim, odnosno Auschwitz, spomenut je bio i Jasenovac i evocirana su sjećanja u vezi s tim pretincem hrvatske prošlosti.

Što se tiče Bleiburga, na žalost, proklamirana pravda već je pokazala i naličje, uz svoje pravo i pravedničko lice. Unatoč proklamiranim 'europskim standardima', unatoč dobro znanim principima zločina koji ne zastarijevaju, kod našeg budućeg bivšeg, a izgleda da će se tako nastaviti – voljeli bismo biti u krivu – i kod novoizabranog predsjednika, pravda ima sve izglede na jednu vrlo selektivnu interpretaciju. To će posebno čuditi računamo li na enciklopedijski habitus i korpus pravnih znanja, principa i postavki koji su zasigurno igrali ulogu kod naših birača pri izboru potrebnog kapaciteta za predsjedničku dužnost. Građanin Hrvatske sasvim sigurno računa na pravednog predsjednika, a budući bivši teško da je, krijući se iza prozirnog antifašističkog vela, te propuštajući na pravi način osuđivati bleiburške egzekucije i brojne ostale masakre počinjene 'u ime naroda', ostavio čak i blagi dojam razumijevanja povijesti odnosno istine o pravom karakteru događanja te četrdesetpete, pa i poslije nje, a i prije nje. To zorno pokazuju njegova, ponovno selektivna, pojavljivanja kao na primjer u Srbu, gdje se davne četrdesetiprve odigrao četnički happening slavljen u Jugoslaviji kao partizanski ustanak. Dobro je poznato da je velika većina takvih događaja u komunističkoj ikonografiji zavedena u knjige kao 'antifašistička', pri čemu je s vremenom svaki u biti antihrvatski događaj i čin dobio pozitivan predznak, pa čak i ti 'završni', koji su sadržavali te krajnje primitivne i zločinačke egzekucije nenaoružanih i zarobljenih, poniženih do ispod svake iole ljudske razine, čak i žena i djece bez razlike. O tome, naravno, postoje brojna svjedočanstva, među njima i građana europske Slovenije, čija polja i šume kriju bezbrojna stratišta na kojima su se iživljavale 'antifašističke' postrojbe pobjedonosnih osvetnika, tako dragih našem omiljenom zločincu Titu i njegovim hordama.

Ali tako to biva, povijest pišu pobjednici. Oni kažu i da je pravda spora, ali dostižna. Živi bili, pa vidjeli, kaže narod. Možda i dočekamo, tu našu pravdu. Bez poricanja Istine.

Slaven Šuba