Ευρωπη
Europa je bila, legenda kaže, fenička princeza koju je Zeus oteo i onda je ona rađala i tako dalje.
Niti su Feničani, vješti pomorci, slutili kamo će povijest odvesti njihovu princezu, niti su stari Grci mogli predosjetiti kako će slavno završiti jedna od nebrojenih Zeusovih ljubavnica, pri čemu je Zeus s njom kontaktirao u formi bijelog bika.
Navodno. Tako je to bilo nekad, takve su se priče pričale i kolale, i stigoše sve do naših dana.
Danas je Europe, međutim, čitav cjelcat kontinent. Tu i dalje ima bikova, princeza znatno manje.
Ali, zato na njem raste i cvate EU, entitet koji predstavlja moderni politički imperij, a tamo želi i naša mala Hrvatska. Što je Hrvatska danas?
U današnjoj Hrvatskoj malo se tko štuje, a nema više ni nekog iz daleka sličnog zloglasnom Titu i njegovom kultu ličnosti, zajedno s aktivnim protuhrvatskim službama i mehanizmima. Zapravo, caruje svojevrsna bezbožnost, pogotovo po našim medijima gdje je, međutim, na krilima naputaka raznih iz daleka i političke volje određene, i tako neugodno bliske nam, izniklo i razraslo se Jednoumlje.
Hrvatska je (već) danas u čeličnom zagrljaju pseudo-demokratske, big-brother kriptokomunističke hajke i lova na vještice, gdje se mete traže i pronalaze u huškačkoj atmosferi prepunoj neke crvene prašine i, posebno iritantne, novosklepane proEUropske klime. Tu se čistke odvijaju po samorazumljivom scenariju bez-pogovorne jasnoće, kristalno bistre logike koja je dostatna sama sebi i svojim razgoropađenim sljedbenicima, 'masama' pa saborskim zastupnicima, 'odličnicima', te konačno, 'elitama', kako god te izgledale u ovom trenutku, u ovoj našoj, gospodarski iscrpljenoj, samorazarajućoj se zapadnobalkanskoj tvorevini, gdje se 'hulje' pronalaze 24x7 tempom koji kao da dobiva na zamahu, jer svi su uključeni i involvirani. U ostalom, doba je karnevala.
Poklade, pripadne krafne, a i gemišti, obilježiti će doba kada ćemo primopredajom inaugurirati slatkorječivog novog, predsjednika Republike, i ispratiti našeg uskoro bivšeg. Čovjeka koji se neposredno pred odlazak zahuktao poput lokomotive nekad Plavog vlaka, i sad već prokazuje Sanadera koji je 'morao znati', Polančeca koji je 'sve znao', ali i mnoge druge jer dotični 'Polančec nije mogao sve to sam'.
Interesantno, istine radi, a moguće i pravde, nameće se pomisao da ili je sve to, na izmaku desete godine predsjednikovanja, 'too little, too late', kako bi se reklo suvremenim anglo-hrvatskim, ili je ponovno rječca o nekom naputku pripabirčenom od nekog od suvremenih, tih vanjskih i snažnih, centara moći koji se za pravo igraju s Hrvatskom, s nama, sve preko našeg (ne)spretnog predsjednika a i s njime samim. Jer, ili je Mesić znao davno prije o postojanju i funkcioniranju recimo tog podmuklog 'klientelističkog sustava' – a znao jest, jer je i sam to prisnažio u 'Nu2' – a nije reagirao kako i kad je to trebalo, ili je pak samo nemušto 'upozoravao' i čekao na institucije… ili mu je trebalo 10 godina da dođe do nekih spoznaja, a u tom slučaju – kao i u prvom – očigledno je da nismo imali predsjednika dovoljno sposobnog, iz ovog ili onog razloga, učiniti bilo što značajno i bitno za ovu zemlju, u najmanju ruku daleko nesposobnijeg od onoga kakvim se nudio, prikazivao, najavljivao i objavljivao. I sve to prilično goropadno i samodopadno.
Naravno, jasno je da je Mesić oduvijek gledao i slijedio bez iznimke svoj vlastiti interes i ciljeve, bila tu u pitanju bjelosvjetska putovanja i destinacije, bila to razna ciljana obraćanja i priopćenja javnosti, medijima, sad o ovom sad o onom, uvijek pod (barem nekim laganim) velom i samo naznačujući i usmjeravajući, davajući takt, a nikad svirajući.
Je li dirigirao ili ne, razvidno je, ali vidjeti će se. Sve u svoj čas. Ali eto, fikusa će smijeniti kaktus, i tu ne bi smjelo biti disonantnih tonova. Njih se dvoje na okupu ionako već doimaju uigranim tandemom, a s Milanovićem i još ponekim lijevim teškašem dobiti ćemo moguće i neki solidan kvartet ili kvintet, gdje ćemo moći uživati u zvucima pravde ili nekih sličnih, prigodnih, floskula i podobnih priredbi, za mnogo oko i dušu.
Tradicija se u svakom slučaju nastavlja, Hrvatskom će i dalje rukovoditi eksperti za rešetke, s više ili manje iskustva ali enciklopedijske naobrazbe, barem kad se radi o pravdi i zatvorima. So becoming… reklo bi se popularnom anglohrvaščinom. Što drugo i očekivati, u zemlji tripartitne, medio-partito-mafiokratske supremacije, gdje afere i čistke izviru kao iz kamena. Stalna, u ovom našem globalnom cirkusu minornog značaja i skoro pa infinitezimalnih dimenzija, samo – ne mijena nego – smjena jest…
Izuzev megaformata poput Mesića i još par nekoliko, u principu svi su ostali, pa i ako nisu neki od njih toga svjesni, odavno 'debelo' za odstrel, markirani kao dodirljivi. Sudbine su im, čak i ako sjede u Hrvatskom državnom saboru, već prilično zapečaćene, čak i ako voska nema. Naime, postoji i popularan je, i onaj nevidljivi, bezbojni, virtualni. Ali i taj peče, i pečati.
U čitavoj toj prilično besmislenoj i posve neodrživoj situaciji, naša se privreda nezaustavljivo rastače.
Dok se naši političari i represivni aparat igraju države i vlasti, dočim nezaustavljivo nadiremo prema Europi odakle nam puno čudnih bijelih bikova pristiže, ne bi li u međuvremenu ponešto i oteli, dok se navodno grčevito odupiremo i borimo za našu INU, našu Podravku, našu Hrvatsku, mala nam je brodogradnja naša, čujemo, 'desetkovana'. Na primjer. Cjelokupna brodogradnja je, reklo bi se, u rasulu.
Gospodarstvo i njegove strateške grane, na niskim su granama. Sve se nekako sagiba, tone, pada. A mediji se zabavljaju, nakon jadnog i primitivnog iživljavanja na Bandiću, na tapetu su ponovno 'standardi' kao Polančec, Zagorec, Sanader, Vojković, a tu su i neki novi objekti sveprisutne medijske pažnje i znatiželje. Počelo se, zapravo nastavilo, reciklirati već odavno poznate, prepoznate i upoznate refrene i likove i scenarije.
Poneki glas, kao vapaj u pustinji, poput Čičkovog ili Letičinog, poneki disidentni punkt, poput Tomčevog ili Dujmovićevog, odzvanjaju kao u praznim hodnicima. Tomčev je show na Z1, uz put, čudne li koincidencije, kaputt. Fertig. S time da tisuće glasova šute bez prilike da ih se čuje ni pod razno. Da, Joe, ni ovo nije Amerika… U zemlji s 87,83%, popisanog, katoličkog stanovništva mnogi su vjernici evidentno glasovali za agnostika, ne znajući ni što to uopće znači. Ali čuli su za pravdu.
Međutim, što se tiče istine, netočnostima u vezi s nekim biografskim odnosno obiteljskim podatcima, u najmanju ruku krivo navedenima, nitko se ne bavi… Počeli smo se, očigledno, vraćati na staro. Spomenuta je pravda u Hrvatskoj, kako znamo, oduvijek bila vrlo i više nego selektivna kategorija. Svi su izgledi, pravDA će ostati ta ista stara 'dobra' pravda. Mediji i partija, i podupirući krugovi, znati će rješavati probleme iz svojih, rešetkasto intoniranih domena. To je ta prugasta, crno-bijela optika, taj tako šarmantan i opojan osjećaj vlasti… Još k tome s pravdom na svojoj strani! Tko bi odolio?
I povrh toga, uskoro ćemo uroniti u EUropsku pravdu. A već smo na zapadu, Balkana doduše. I gle čuda, nitko se ne buni. EU nas podučava zemljopisu i povijesti, a naši vrli glasnogovornici i politički prvostolnici natječu se tko će pokornije i pomirljivije. Zaista smo napredovali u diplomaciji! Eto, nije sve tako crno…
Umjesto toga, valjda je zato tako bijelo-crno! Brodove ćemo, i dalje, sigurno trebati. Ta pomorska smo zemlja. Naša brodogradilišta želimo čim prije prodati, spretno ih se riješiti i prepustiti ih. Ponekom bijelom biku, iako su i ti trenutno nešto rjeđi uokolo. Što reći u doba fašnika i maškara?
Eto, Berlusconi kaže da smo 2011. godine u EU! Ci vediamo, pa vidimo se, Silvio… Kod nas maškare traju dokle treba. Za razliku od, recimo, naljepnica za registrirane automobile. Vidi čuda, od polovice prošle godine, uveo se propis kojim se sad lijepe s vanjske strane vozila. Jer je tako u ''nekim europskim zemljama'', kao Slovačka, Mađarska, Austrija, Njemačka. Jakog li argumenta. Pitanje: ima li kriznog poreza, u ''nekim europskim zemljama''?
Čega to još ima u nekim europskim zemljama, a da ga nema u Hrvatskoj? Postoji li, u Hrvatskoj, ikad neki argument, razlog, smisao… Tko u ovoj zemlji odlučuje, s kojim pravom, i u čijem interesu?
Baš bi bilo zanimljivo, dobiti ponekad neki odgovor. Kao na primjer, zbog čega i u čijem interesu se sad želi promijeniti Ustav. U čemu je smisao, kamo idemo s tim, zašto?
Slaven Šuba
(Dr. Slaven Šuba je član Središnjeg odbora Jedino Hrvatske)
| < « | » > |
|---|
