Okrugle i uglate zdjele
Istočnjačke mudre izreke zapadnjaku često zvuče čudno.
Katkada ga zbunjuju.
Kao Konfucijeva izreka: Nazovite okruglu zdjelu okruglom, a uglatu uglatom; inače će vam propasti država. Svaki će se zapadnjak - bio kršćanin, bezbožnik ili neznabožac – složiti s tim zahtjevom.
Stvari treba nazivati pravim imenom.
Treba govoriti istinu.
Treba je ponekad i u brk skresati (reći, kao što se kočoperio Stipe Šuvar, „popu pop, a bobu bob“). Ali obrazloženje toga zahtjeva? Ono u prvi mah izaziva sućutan smiješak.
Kako, zaboga, usud države može ovisiti o nazivanju zdjela?!
Hm, da… Bjelodano je da nikakve, ni okrugle ni uglate zdjele, kako god ih ljudi nazivali, ne mogu ni učvrstiti ni razoriti državu. Zahtjev je, očito, metaforična izreka. Nije upućen kuhinjskomu osoblju, nego obrazovanom dijelu kineskoga društva. A priopćuje vrlo važnu spoznaju: Država može opstati samo ako su joj temeljni ćudoredni pojmovi posve određeni i istiniti.
Kako te stvari stoje u Hrvatskoj, pokazuju reprezentativni primjeri.
Jednojezični hrvatski rječnici tumače natuknice „izdati“, „izdaja“ i „izdajica“ onako kako ih poima hrvatski narod. Izdati znači u ćudorednom smislu riječi: 1. prijeći na neprijateljsku ili protivničku stranu; 2. odati (tajnu); 3. iznevjeriti. Činidba je izdaja, a činitelj izdajica.
Čovjek dakle može izdati bračnoga druga, obitelj, prijatelje, tvrtku. Pa i sebe sama, odstupajući od svojih načela. Ali može izdati i svoj narod i svoju državu. Ako to učini, izdaja postaje – veleizdaja, a izdajica - veleizdajica.
Na to obrazovan Hrvat gleda sumnjičavo. Zašto? Tko će znati! Možda ga tišti neoliberalna „politička ispravnost“ ili ga trese strah od demokratski prerušene komunističke vlasti.
Uglavnom, rijetko se tko usuđuje istinito kvalificirati sumnjive činidbe predstavnika vrhovne vlasti. Novinari i novinski urednici od toga okreću glavu. Ako tko ipak objavi nezgodnu vijest ili nezgodan dokument, time pokreće osobnu „povijest nevolja“.
Poučan je primjer Josipa Jovića. On je god. 2000. u Slobodnoj Dalmaciji objavio zapisnik tajnoga svjedočenja Stjepana Mesića u haaškom procesu protiv generala Tihomira Blaškića. Zbog toga je morao trpjeti šikane i podnijeti haaški sudbeni progon.
U tim su stvarima suzdržani i znanstvenici. Sjajan je primjer knjiga Miroslava Tuđmana Vrijeme krivokletnika (Zagreb, 2006.).
Tuđman je u toj knjizi raščlambom haaškoga zapisnika i drugih dokumenata dokazao da je Mesić krivokletnik - i kao haaški svjedok i kao hrvatski državni dužnosnik.
U Haagu je, pod prisegom da će govoriti istinu, lažno optužio Hrvatsku da je izvršila agresiju na Bosnu i Hercegovinu, a s Pantovčaka je - pod prisegom da će kao državni poglavar, poštujući hrvatski Ustav i hrvatske zakone, štititi hrvatske nacionalne interese – brutalno razarao povjerenje hrvatskih državljana u institucije njihove države.
Unatoč tomu, Tuđman ne smatra Mesića izdajicom, nego samo – krivokletnikom! Hm, da… Ali, nameće se pitanje: Da je Mesić u Haagu pod prisegom lagao u korist Hrvatske, bi li Tuđman i to krivokletstvo raskrinkavao na 469 stranica?
U novije se vrijeme, međutim, događaju čudne stvari. Pod pritiskom policijsko-pravosudnog aktivizma u javnim poduzećima gubave se riječi „izdaja“ i „veleizdaja“ guraju na inače „politički ispravna“ mjesta. One dospijevaju u urednički komentar vlč. Ivana Miklenića u Glasu Koncila ili na naslovnicu Večernjega lista, odakle je dosad bio nevidljiv cijeli lanac izdaja i veleizdaja koji sapinje zadnje hrvatsko desetljeće. No, ne treba se tomu radovati.
Te se riječi na tim mjestima zlorabe jer ne označuju ni izdaju ni veleizdaju, nego ono što je krađa ili, ako baš hoćete – velekrađa.
Takva je poraba riječi pogibeljna. Ona Stjepanu Mesiću nehotice gradi zaklon od pravosudnog progona, a novomu predsjedniku Ivi Josipoviću i predsjednici Vlade Jadranki Kosor omogućuje da, kao u neka druga vremena, politički slijede svijetao primjer.
Zbog toga, rekao bi Konfucije, nazovite krađu krađom, a izdaju izdajom; inače će vam propasti država.
Benjamin Tolić
| < « | » > |
|---|
