Kumir plače
Primitivni mnogobožački narodi imali su idole. Voljeli su ih i štovali.
Bili su to kipovi, najčešće životinjskoga obličja.
No, idoli nisu bili - poput kipova u višim religijama - osjetilne slike nadosjetilne zbilje.
Ti su kipovi prikazivali sebe. To će reći: bili su bogovi.
Oni su, dakle, u vjerovanju spomenutih naroda posjedovali božansku moć. Ljudi su im stoga prinosili žrtve, a od njih su zauzvrat očekivali zaštitu i pomoć.
To djeluje djetinjasto. No, što se tu može? Strm je i trnovit put od predodžbe do pojma! Kako u spoznavanju svijeta tako i u spoznavanju Boga.
O tomu svjedoči starozavjetna zgoda sa zlatnim teletom (Izl, 32 – 34). Izvevši Izraelce iz egipatskoga ropstva, Mojsije se iz izraelskoga tabora uspeo na Sinajsko brdo. Tamo je u ime svoga naroda sklopio savez s Bogom. No, kada se vratio u tabor, s dvjema kamenim pločama, na kojima je Jahve ispisao svjedočanstva, imao je što vidjeti! Za njegova su izbivanja Izraelci odbacili Jahvu i pali u idolopoklonstvo. Od zlatnoga su nakita izlili tele, klanjali se teletu, prinosili mu žrtve, gostili se i razuzdano zabavljali u njegovoj blizini. Razjaren bogohulnim prizorom, Mojsije je razbio ploče i smrskao tele. Poslije je savez s Jahvom obnovio. Za tu je svrhu žrtvovao oko tri tisuće sunarodnjaka. Njih su, po Mojsijevu naputku: „tko svoga brata, tko svoga prijatelja, tko svoga susjeda“, poklali Levijevi sinovi.
Strašna priča! Na našu sreću, pomislit će tkogod, ta se priča zbiva u drevnoj davnini. Oko god. 1250. pr. Kr. Tih i takvih stvari više nema.
No, ako malo bolje pogledamo, vidjet ćemo da i mi kršćanski jednobošci dan-danas proizvodimo, volimo i štujemo mnoštvo idola. Samo smo ih maknuli iz religije u druga područja našega života. Mi danas „obožavamo“ (to će reći: „žarko ljubimo“) sve i svašta – od sladoleda i pohađanja kazališta do svoje djece, spolnih partnera i državnika. Ali suvremenu industrijsku proizvodnju idola neprestano pritišću modni hirovi. Ona zbog toga nije osobito zahtjevna u izboru tvari.
Eto, primjera radi, rukotvorcu je Aronu za izradbu onoga teleta trebala plemenita tvar - zlato. A pogledajmo od čega je bruxellesko-haaška industrija idola Hrvatima sazdala dikobraza.
Za izradbu te vrste idola - živoga kumira! – nije trebala plemenita tvar. Ni zlato, ni srebro, ni bjelokost, ni kamen, ni drvo. On se mogao zamijesiti od blata: od izdaje, mržnje, laži, zlobe, prostote, neukosti, preuzetnosti. Da stvar bude gora, takav je u Hrvatskoj već postojao. Trebalo ga je samo „brandirati“.
God. 1967. bio je zastupnik u Saboru SR Hrvatske. Tada je zahtijevao kazneni progon potpisnika Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika. Unatoč tomu dospio je početkom 90-ih godina prošlog stoljeća na položaj predsjednika Sabora Republike Hrvatske. U to je vrijeme u Australiji isticao da je Hrvatska dvaput pobijedila u Drugom svjetskom ratu - jednom na početku, drugi put na kraju rata (10. travnja 1941. i 8. svibnja 1945.). God. 1994. pokušao je parlamentarnim udarom promijeniti smjer hrvatske politike, a kada nije uspio, svoj je razlaz s F. Tuđmanom lažno obrazlagao neslaganjem s njegovom politikom prema Bosni i Hercegovini. God. 1998. lažno je, kao tajni svjedok tužiteljstva u postupku protiv generala Blaškića, na Haaškomu sudu optužio Hrvatsku da je izvršila agresiju na Bosnu i Hercegovinu.
I „brandirali“ su ga. Nakon smrti F. Tuđmana i instalirali na Pantovčaku. Odatle je punih deset godina drastično kršio Ustav Republike Hrvatske: podupirao, trabunjajući o „individualizaciji krivnje“, kriminalizaciju Domovinskoga rata; dijelio domaćim i stranim novinarima te pojedinim inozemnim institucijama spise iz pismohrane svoga prethodnika koji su bili klasificirani kao državna tajna; organizirao Zapadnobalkanski summit EU, na kojemu je, zajedno s Ivicom Račanom, preuzeo obvezu vratiti Hrvatsku u zagrljaj „regiona“; propovijedao da smo vodili besmisleni rat za granice; pjevao s Fumićevim SAB-om „po šumama i gorama“; tužakao hrvatske biskupe papi da previše hrvatuju…
A prošli tjedan, nakon inauguracije Ive Josipovića, neutješno je zavapio: Za mnom plaču žene, jer sam bio muškarčina! Neki misle da se ostarjeli kumir čežnjivo sjetio svojih biogradskih obožavateljica. Moguće.
No meni se učinilo da to plače bolna sumnja: Što ako „nova pravednost“ potisne staru ljubav?
Benjamin Tolić
(Tekstove Benjamina Tolića možete KOMENTIRATI na portalu www.izravno.com)
| < « | » > |
|---|
