Gospodarenje
Sad već svi znamo, Grčka je dužna kao Grčka, tako da je dušebrižna družina iz EU smislila jedan poseban model oporavka, vezan uz vrlo određeno financijsko tutorstvo, samo i posebno za Grčku, čvrstu članicu EU, ali s ponešto tanašnim bankovnim kontom.
************Svi ćemo se prisjetiti, još je svježe u sjećanju.
Bivši predsjednik Hrvatske, koji bi često volio odlutati u gospodarstvene vode – izlet popraćen neiscrpnom mudrošću sažimanom u te jezgrovite komentare, pomalo slične naputcima za neuke i neupućene, uz okus i bouquet šampanjca pri spomenu Europske U – spominjao je Irsku i Portugal.
U kontekstu boljeg života i opipljive dobrobiti proizašlih za dotične zemlje iz pridruživanja EU. Jer, govorio je, ''svi koji su ušli u EU danas bolje žive''.
Stigoše, međutim, i dani krize, u međuvremenu, i argument je šaptom utihnuo. A potom, proteklih se tjedana obje te atlantske zemlje spominjalo u ponešto različitom društvu. Više u kontekstu dotične krize, pa zajedno s mediteranskom Španjolskom i Grčkom.
Sad već svi znamo, Grčka je dužna kao Grčka, tako da je dušebrižna družina iz EU smislila jedan poseban model oporavka, vezan uz vrlo određeno financijsko tutorstvo, samo i posebno za Grčku, čvrstu članicu EU, ali s ponešto tanašnim bankovnim kontom.
Bivši je predsjednik svojedobno pobjedonosno i u hvalospjevima iterirao Irsku i Portugal, uz put rečeno, zemlje koje su – jedna stara kolonijalna sila, druga jedan novi, euroatlantski 'tigar' – oduvijek bile u posve različitom geopolitičkom i svakovrsnom inom okruženju od Hrvatske, s time da je u irskom slučaju brojna i financijski snažna diaspora bila instrumentalna u tom silnom gospodarskom uzletu – tako da je bilo kakva usporedba bila, najblaže rečeno, potpuno neprikladna i sasvim pojednostavljena. Od prilike više u stilu one, 'što se babi htilo to se babi snilo'.
Ali, ne kaže li još jedna poslovica, da se odmaknemo od domene vica i pošalice, sic transit gloria mundi? Bezbrižnost je i unutar EU, kako se čini, pluskvamperfekt, iako je čitav takav paket, kaže nam se, naša neizbježna budućnost, nama na radost.
Ono što nas posebno veseli, sigurno je osobita selektivnost, pri čemu se naši vrli mediji slabo vole prisjetiti i analizirati, čak i nekim decentnim komentarom, poneki od 'doprinosa' Stjepana Mesića našem ondašnjem, pa i dosadašnjem, gospodarskom trenutku. Bilo u vidu nekog karakterističnog 'naputka za uporabu', bilo u vidu tehnike usporednog navođenja, odnosno ukazivanja na potrebno ili propušteno. Na žalost, potpuno selektivno i necivilizacijski, nitko nije pobliže komentirao recimo 10 teza guvernera Rohatinskog, u kojima bi se našlo mjesta i prostora za ponešto od onoga što nam je znao ponuditi bivši naš leader Lijepe Naše. Čitavih ciglih, 10 godina.
Ne zaboravimo, prve su kratke 4 godine bile godine harmonične i idilične, razdoblje kad se kohabitiralo unutar šestoglave koalicije, i sreća poduprta vlašću slavodobitno se ispreplitala s vlašću prožetom demokratskim napretkom, odnosno stečevinama EUropskim milostivo razasutim nad Hrvatskom, pod egidom bruxelleskog plavog kišobrana i tih slatkih malih žutih zvjezdica svud okolo pa i po LN. Hoćemo reći, mediji su sretno šutjeli od sreće i žmirili nad svime što je trebalo. Sve je prosperiralo, i gospodarstvu nam je bio zacrtan put do sreće, Atlantika, odnosno Europske U, u najboljem od svih mogućih svjetova.
Ali eto, ne lezi vraže, u ciglih 6 godina idućih Stipe se naš, donedavno neizbježni, prometnuo u – na neki način – oponentnog predsjednika. Iako je nedavno razmjenjivano dosta blagosti i nježnosti na relacijama Markov trg – Pantovčak, što su mediji, odavno otvoreno sinkronizirani s bivšim šestoglavima, pratili s određenom distancom i spremnom košaricom upitnika među redovima i unutar njih.
Ali shvatilo se promptno da je tu riječ o zakopavanju sjekira i zatvaranju knjiga, u uzajamnom interesu, kako bi se čim prije utabalo put tim novim vjetrovima, odnosno direktivama koje neumorno stižu iz Bruxellesa, odnosno Londona i odakle već treba, prema potrebi, radi li se o čas fiksnim čas fleksibilnim, čas gospodarskim čas političkim, ljudima i zahtjevima, odnosno mrkvama i batinama.
Ispred svega, trebalo je održati taj demokratski kontinuitet, odnosno uporište na Pantovčaku, pri čemu su mediji, pri proteklim predsjedničkim izborima, odigrali uloge perfektno. I pluskvamperfektno. Sinkronizirani, ubačeni u igrokaz i do bola uronjeni u živa događanja odnosno performanse, 'propustili' su ponovno ispratiti bivšeg nam predsjednika s bilo kakvim kritičkim ili analitičkim sadržajem, ili bar na način koji mu ne bi dao priliku da, onako u svom stilu, ustane od stola i da jedan snažan, završni komentar. Sa šakom o stol, pa za rastanak (naravno, koji to ipak nije).
Ali eto, Stipe je sam sebi pjevao hvalospjeve, kao onomad Irskoj i Portugalu, pa smo tako čuli kako je 'otvorio Hrvatsku regiji', i k tome 'pridonio da se uspostave europski standardi'.
Naravno, u čitavom tom vremenu Hrvatska i naša dobrobit bili su mu na srcu, u što treba neizostavno uklopiti i antifašističke 'standarde' koji su, uz poneke prekide ili tu i tamo nejasna i zanemarena odstupanja, živjeli duboko u njemu kao i u čitavom tom demokratskom sklopu, koji je do punog izražaja došao, potpuno sinkroniziran – sad više ne šestoglavo, nego više mnogoglavo – na netom doživljenom karnevalu demokracije, odnosno ustoličenju jedne nove karte i jakog antifašističkog aduta, izravno na Pantovčak. Prema Ustavu i zakonu.
Pokazalo se, tom prilikom, kako je medijski prostor totalno pseudodemokratiziran u Hrvatskoj, priča završena. Istina, moglo bi se reći i pseudodemokratski totalitaran. Možemo uživati u cvatu stotina cvjetova, tipa recimo Jergović ili Tomić, i raznoraznim derivatima, ekstraktima, esencijama koje se šire hrvatskim medijskim, a i svim drugim prostorima.
Prototip odgovarajuće operativne mješavine, odnosno kalibar i format koji je instrumentalan bio i to bude, predstavljen je ovih dana kao predsjednički team. Radi se o savjetnicima odnosno suradnicima, probranom društvu koje je tu da bi pomoglo, ne da nam zastane dah, iako se baš i takvo što moglo, nije nemoguće, dogoditi. Ali eto, pravDA je dobila potporu, konkretan izraz u vidu zaslužnih i sposobnih, ljudi kakve sigurno neće više trebati na njihovim dosadašnjim 'radnim mjestima', ali će zato biti neophodni na novim, reklo bi se vitalnim funkcijama, za predsjednika a time i za sve nas...
Ako je i bilo naivnih, ili onih koji su to možda htjeli nastaviti glumiti, onda mogu slobodno nastaviti biti iznenađeni ovim, ili nekim od budućih odabira. Kadrovi su uvijek podložni selektivnosti, pa je tako i u ovom slučaju jasno da su tu nezaobilazni ljudi poput legendarnog Pilsla, ili nadprosječne Vrabec-Mojzeš. U vidu laganih iznenađenja. Jasno je i da je tu prisutan kontinuitet, ne moramo brinuti ni za kave s predsjednikom, a paket i omot kompletirati će svakako naši bezbrojni demokratski mediji, pera čije su rečenice nepresušan izvor prihoda, nadahnuća, pravednog gnjeva, uvida u pravo stanje stvari, informacije, čega li sve ne?
Uz poneki 'tipfeler' i slučajnu dezinformaciju, možda neku laganu, i ovlaš sinkroniziranu, harangu ad hominem, biti će tu i dalje svega čega je oduvijek bilo, a u 'demokratskom' društvu biti će i dalje. Posebno kad se radi o zaštiti ili propagaciji antifašizma, i pridruženih mu, dobro poznatih i gospodarski tako jasnih i čvrstih, kanona i (sustava) vrijednosti.
Konture domaćeg su 'antifašizma', na žalost, i odviše jasno prepoznatljive kao naputci za uporabu sačinjeni u kalupima gdje se valja koristoljublje, osvetoljubivost, netolerantnost, primitivizam, politička podobnost, te nepotizam i iskonska korumpiranost do srži.
Ako je, dakle, bilo tko imao iluzija o tome odakle dolazi pravDA, izbor predsjedničkog tima jasan je signal odakle je vjetar puhao, i u kojem će smjeru i dalje mesti. Kako reče pronicljivi Puhovski, radi se o svojevrsnom iznenađenju. Čudno, a radilo se o predsjedniku kontinuiteta? Naravno, nema iznenađenja, jer baš se o takvom kontinuitetu i radi. Jedino što nećemo više imati viceva i pošalica, barem ne u tolikim količinama.
Ali 'svi njegovi ljudi' i dalje će promptno i suzdržano praskati u smijeh, pri nekoj od tih elegantnih, suzdržanih šala i dosjetki, na jedan novi način, ali potpuno istog sadržaja kao i dosad… Forma će biti ponešto modificirana, supstanca će i dalje biti tu. Naime, ne može se ništa u Hrvatskoj, pa ni sama Hrvatska, prepustiti slučaju. Koliko god se mi htjeli prepustiti očaju. Čvrsto smo u zagrljaju nadolazećeg Eldorada, jer sad se već cio bruxelleski inventar političkih ikona tipa Carl Bildt & co. smješka, uvijek, pri samom spomenu Hrvatske, odnosno pred nekim od mikrofona hrvatskih medijskih izaslanika. Pootvarali smo poglavlja, imamo consensus. A Josipović priznaje da bismo mogli izgubiti dio mora, za račun Slovenije.
To, međutim, nije neki razlog za uzbunu, puno je problematičniji taj imaginarni dan, odnosno fantazmagorični naši Hercegovci. Dok Tadić, kojeg se molilo da dođe na inauguraciju, otvoreno slavi dolazak Plavšićke, ili se bratimi u nebrojenim prilikama s Dodikom koji ne krije da ga BiH ne zanima i da ima neki drugi cilj, naš se brižni leader snebiva nad bosanskohercegovačkim Hrvatima koji, prema njemu, ne žele ''pokušati dohvatiti poluge vlasti u BiH''. Da nije smiješno, bilo bi žalosno. Ili obratno. Nadalje, neće u Bleiburg, sve dokle ga se ''koristi za povijesni revizionizam''.
Tu moramo stati, i ostati, bez komentara. Barem minutu šutnje.
Nadamo se, sigurno će redovno u Jasenovac, koji se – sigurno – nikad nije rabio za ''povijesni revizionizam''.
A zanimati će nas i budući itinerer. Bivši je predsjednik imao istančan ukus, ne očekujemo i dalje ništa manje od probranih destinacija. Sve u interesu Hrvatske, i Hrvata, gdje god bili i živjeli.
Gospodarenje Hrvatskom, odnosno interese hrvatskog gospodarstva, Josipović je naveo kao nešto bitno, gdje se ostvaruju legitimni i dohvatljivi politički i gospodarski ciljevi, već prema našem izboru u skladu s našim interesom, u kontekstu suradnje s EU. Zvuči dobro, i jednostavno. Konzistentno. Nakon 10 godina njegovog prethodnika, možemo reći da zvuči i predobro, slično kako je zvučao i Mesić. Rezultate vidimo i osjećamo. Četiri godine idile, plus šest godina kompromisa, punih uboda i trvenja.
Tko bi još brinuo što bi nam Slovenci mogli uzeti dio mora? Kad su već uzeli Svetu Geru, kad nemamo suverenitet nad dunavskim granicama niti nad Prevlakom, a Sarajevo će odlučivati hoćemo li ili nećemo smjeti graditi most na hrvatskom teritoriju.
To su vanjskopolitička dostignuća Hrvatske, otvorene prema regiji… Idemo dalje. Prema sljedećoj godini i sljedećim izborima.
Slaven Šuba
(Dr. Slaven Šuba je član Središnjeg odbora stranke Jedino Hrvatska)
| < « | » > |
|---|
