Trg Republike
Bivšem predsjedniku Mesiću dosta dugujem iako bih bio puno sretniji da mu ništa ne dugujem.
Toliko mi je tema i povoda dao za pisanje, toliko figura i prigoda za poentiranje priuštio da bih mu, u određenoj mjeri, trebao biti zahvalan za svoj spisateljski ugled. Ako takav postoji.
No ja mu zahvaljivati neću, nego ću se, kao što je to kod nas Hrvata i red, umiljavati novom predsjedniku.
Drugi Ivo me je razveselio već pri prvom svom predsjedničkom koraku.
Prigodom polaganja svečane prisege na mitskom hrvatskom trgu vješto je eskivirao riječ Hrvatska u sintagmi ''Republika Hrvatska'' i riječ država u sintagmi ''država Hrvatska''. Tako da imamo republiku, a nemamo Hrvatsku, osim kao neodređeni geografski pojam, budući da nije država. Ali što izgubiš na ćupriji, dobiješ na mostu: Drugi Ivo mi je podario lijep, moćan naslov. I osrednji tekst pod njim će ispasti solidno! Dakle, spustimo se malo s visina inauguracijskog trga i - evo nas na Trgu republike. Pa da vidimo čim se tu trguje!
Trži se teritorijem, trži se akvatorijem, trži tvrtkama, sinekurama, kulturama, državnim tajnama, induligencijama i uputnicama za Remetinec. U samom kutu Trga dva-tri neugledna štanda, nude domoljublje, odlikovanja iz devedesetih, Starčevića i drugu starudiju. Dva-tri starčića cupkaju u mjestu. Nitko im ne prilazi. Ne možeš preveslati današnju mladež. Oni znaju da je sve laž. Ali, čovječe, laži okruglasto, a ne kockasto. Lakše je progutati. Zamislite da je aspirin kockast. Tko bi ga pio!? Promatračke sam naravi pa malo stanem kraj tih štandova. Gledam i razmišljam koliki nenapisani romani čame ispod te krame. Koliko zanosa, koliko kriza, koliko strahova, dvojbi, odluka, ljubavi i razočaranja, koliko patnje! Recimo, ona knjižica domoljubnih stihova, pisana srca ranjena, ona, da, ona između plastičnog grba s prvim bijelim poljem i limenke s ''čistim hrvatskim zrakom'', kao poezija ne vrijedi ništa, ali je upravo materijalizacija ideje poetskoga!
Iznenada bolećiv krenem dalje. U gužvu. Tamo smrdi, ali je toplije – rekao bi Krleža. Fin neki svijet, skupa odijela, satovi, kravate, cvikere i to … ali, da prostite, čerupaju velikog pijetla. Nemalo se iznenadih da se hrpa tako finih ljudi bavi takvom rabotom. Jedan gospodin, plebejskog lica, rumenih obraza, očito neki došljak iz provincije koji je pijetla i doveo na Trg, lamata rukama, pokušava nešto objasniti ili samo izvikuje cijenu, vrag će ga znati, od žamora gomile ništa se ne čuje. Bilo kako bilo, ne daju mu da završi, guraju ga sa scene, odvode, tko zna što će s njim biti. Pijetla zajahuje teddy boy, bogzna na čijem koncu. Uzavrelo je ovdje kao u loncu. Tu se trži sve u šesnaest. Jedan zdepasti čičica na improviziranoj bini dijeli odličja. Nalik onima s opustjelih domoljubnih štandova, ali puno sjajnija, i tu se skupilo puno svijeta. Čičica odlikuje redom: krčmara iz svoje omiljene krčme, pivske drugove, neke mutne kumove, namrgođene vjerovnike, sve neke čudne svate. Izgleda da je dijeljenje odličja postala neka čudna moda, hir ovdašnje gospode. Vidjeh naime malo dalje kako jedan pop jareće fizionomije, valjda od besposlice, odlikuje živahnog starčića koji dubi na glavi. Nezgodno je čovjeku objesiti odličje kada dubi na glavi. Malo se kolebajući, pop natakne odličje na ono što mu se nuđalo. I ne samo da se nuđalo, nego se i … - rekao bi jedan zaboravljeni državnik, čiju sliku s lentom preko grudi vidjeh na jednom od onih prvoopisanih štandova.
Ne podnosim dugo gužvu, iako ispočetka zna biti zanimljivo, pa se udaljih. Dođem doma, prolistam neke stare novine. Za oko mi zapne vijest da je udruga popa Grubišića nominirala Predraga Matvejevića za ''Osobu dijaloga – osobu godine za 2009. godinu''. Začudim se malo toj vijesti. Nije li isti taj Matvejević prije koju godinu Crkvu u Hrvata proglašavao desničarskom i proustaškom, nije li se hvalio da su upravo njegovi studenti spriječili predavanje pape Benedikta XIV. na Sveučilištu La Sapienza!? Nije li, na koncu, Matvejević i pravomoćno osuđen u Hrvatskoj kao klevetnik!? Što će reći da nije baš primjer osobe za dijalog. Eh, ta odlikovanja, to je postalo zarazno, prava pošast. Onda se sjetim odličnog teksta Benjamina Tolića ''Odličnici i odličja'' iz knjige Sanaderova dionica. Sjetim se da se i tu spominje Matvejević kao dobitnik odličja. Mesić ga je odlikovao Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića – za zasluge u kulturi. ''Državna odličja su simboli. Ona simboliziraju vrjednote do kojih je državi najviše stalo. Dodjeljuju se za izvanredne zasluge u ostvarivanju tih vrjednota. Odličja od-lik-uju čovjeka; odvajaju njegov lik od bez-lič-noga mnoštva; postavljaju za uzor drugima; svrstavaju ga u red odličnika. – počinje namjerice školnički suho Tolić, da bi pred kraj poentirao: Mesić, dakle, za razliku od Tuđmana, odlikuje protivnike hrvatske državne samostalnosti. A oni mu – premda ne podnose Republiku Hrvatsku – ''jedu iz ruke''. Tako se krijepe integracionistički poroci hrvatskih državljana.'' I čemu se onda čuditi, kad je Matvejevića mogao odlikovati Mesić, red je da ga odlikuje i don Ivan Grubišić. Uostalom, ''integracionističkim porocima'' je u međuvremenu još više porasla cijena. A i odličnici bolje podnose Republiku otkako se ono ''Hrvatska'' izostavlja.
I dok ja tako razglabam o odličnicima i odličjima vani, na Trgu republike, sajmena sezona se nastavlja. Ako jednoga dana, stjeran uza zid, i ja pokušam utržiti svoje snove, Prst Usudni neumoljivo će pokazati na ona dva-tri opustjela štanda u kutu. Ako ih tada još uopće budu tamo.
Damir Pešorda
(Damir Pešorda je dopredsjednik stranke Jedino Hrvatska)
| < « | » > |
|---|
