ZA OČUVANJE SUVERENE HRVATSKE DRŽAVE IZBORENE U DOMOVINSKOM RATU, PROTIV RASPRODAJE DOMOVINE, PROTIV ULASKA U ZAPADNI BALKAN, EUROPSKU UNIJU I NATO

S brda na brdo

Hrvatska je puna priča o uspjehu.

Izvan športa i umjetnosti te su priče uglavnom šuplje.

Kada je riječ o proizvodnji, najvećim su dijelom i zamrljane stvarnom ili izmišljenom privatizacijskom pljačkom, prijevarom, krađom.

Trgovački je prostor u rukama stranaca. Ali u trgovini ima i domaćih majstora. To su ljudi koji znaju dušu naroda.

Opaska o potrošnji vrijedi općenito. Ipak, ima i iznimaka. Ne mnogo, ali ima. Nedavno sam u predvorju Todorićeva hrama potrošnje gledao neobičan prizor. Agent tvrtke T-Mobile  Hrvatska d. o. o. (oprostite na rogobatnu imenu) snubi klijente za paket telekomunikacijskih usluga. Zaustavlja sredovječna prolaznika. - Oprostite, gospodine, samo jedno pitanje! Imate li vi mobilni telefon? – Nemam. – Nemate? A stabilni telefon, doma? -  Nemam. – Nemate ni stabilni! Pa kako, zaboga, bez telefona komunicirate s ljudima?! – Dovikujemo se s brda na brdo. – Doista? – pita agent. – Doista – odgovara nesuđeni klijent. I obojica prasnu u smijeh.

U politici je takvih zgoda malo. Možda ih i nema. Ili se samo ne vide. Bilo kako bilo, Hrvati su u politici „slatkohrani“. Što vlast ponudi, oni to papaju. Ako se nudi grozd ponuda, oni nisu izbirljivi. Oni zoblju bobu za bobom, po redu. Iz toga se onda, kako godine prolaze, rađaju uspjesi. Ne politički uspjesi, uspjesi – političara! Te uspjehe, za razliku od drugih zemalja, u Hrvatskoj hrane politički neuspjesi.

To je možda kao tvrdnja nevjerojatno. Ali uvjerljivi su krupni primjeri. Eto, usporedimo dva bivša državna poglavara. Znam, ružno je Franju Tuđmana i Stjepana Mesića trpati u istu rečenicu, ali – što mogu? – argument zahtijeva povrjedu dobroga ukusa. Tuđman je održao sva svoja politička obećanja. Mesić nije održao nijedno. Tuđman je bio znanstvenik i državnik. Nastojao je oko istine i oblika. Mesić je bio kavanski političar i dosjetkar. Vaganio se u laži i bezobličju. I, tko je od te dvojice muževa uspješan političar? Nema dvojbe, uspješan je Mesić. Potvrđuje to i zamašna otpremnina koju mu je, da ga zadrži u politici, zakonski odredio Ivo Sanader. A Tuđmana se politički Zagreb danas stidi. Utjeha nam budi Krležin dvostih o Starčeviću: Nigdar ne bu v megli Spomenika imal / kaj nigdar neje s klimavcima klimal.

Ima, naravno, još podosta uspješnih političara. Na primjer: Luka Bebić, današnji predsjednik Sabora. On je svoj uspjeh izgradio na sjajnu neuspjehu što ga je postigao u razdoblju od 31. srpnja 1991. do 18. rujna 1991., kada je bio znamenit ministar obrane. Bebiću je, treba priznati, u karijeri malo pripomogao i bogobojazan odnos prema vrhu stranke.

A Vladimir Šeks? To je zasebna priča. Ma kakva priča – pjesma! Šeks je sramotno uspješan političar. Taj dojučerašnji Bebićev dvojnik danas tvrdi: U politici nema prijateljstva. Ne treba to ozbiljno shvaćati. Kada govori općenito, Šeks vrlo često griješi. Ali kada govori o sebi, može mu se vjerovati. Šeks doista nije ni sam sebi prijatelj. Jer, da jest, tko bi mu bio mogao zapovjediti da krasnoslovi ono identificirati, locirati, uhititi, transferirati? Zar Ivo Sanader? Sanader je, hvasta se Šeks, njegovo političko čedo. Ta je, žali se Šeks, politička nakaza ponižavala svoga oca. Ne zna se s kojega je razloga otac trpio sinovo ponižavanje. I uopće, čudno je to muško rađanje, a napose politički odnošaj „otac – sin“ i  njegov obrat „sin – otac“.  Ali Šeksu se, kada govori o sebi, može vjerovati. Stoga je Šeks, bez dvojbe, razložno postupao svaki put kada je Šeksa ostavljao na cjedilu.

No, što ti je vrijeme! Dok naklapam o starim uspjesima, izmiču mi novi uspjesi. A oni se zbivaju na brdima. Prvo je Ivo Josipović na Pantovčaku predstavio svoj gospodarski sovjet, u kojemu se šepire Damir Kuštrak (HUP), Emil Tedeschi (Atlantic Grupa) i Ivica Mudrinić (Hrvatski Telekom). Nato je Jadranka Kosor s Griča kriknula da ona ne će dopustiti konkurenciju svomu ministarstvu gospodarstva. Onda je Josipović svoj gospodarski sovjet uzvisio nad Kosoričine ministre! Riječ po riječ, i dva su se brda tako zakrvila da ih nije moglo zbližiti ni otvorenje Muzeja krapinskih neandertalaca.

Ali što ne mogu neandertalci, može „lijevi genij“, kako reče onaj zagrebački Sarajlija. Dva su se brda prisno srela u Umjetničkom paviljonu, na otvorenju izložbe Ede Murtića. Jer za uspjeh političara nisu u Hrvatskoj dostatni osobni politički neuspjesi. Hoće se i primordijalno jamstvo uspjeha – posve određeno ideološko ishodište.