ZA OČUVANJE SUVERENE HRVATSKE DRŽAVE IZBORENE U DOMOVINSKOM RATU, PROTIV RASPRODAJE DOMOVINE, PROTIV ULASKA U ZAPADNI BALKAN, EUROPSKU UNIJU I NATO

Benjamin Tolić: Lude Dodole

Kad štogod zaškripi u hrvatskoj državi, političari uvijek znaju kako iz škripca.

U redu je to. Ne bi ni valjalo da je drukčije.

Političari su naime, bili bivši ili sadašnji, čestiti ljudi.

I doista, oni se redovito očituju. Njihove izjave mogu se komu sviđati ili ne sviđati, ali političari uspješno zauzdavaju narodni bijes. Nekoć, u doba socijalizma, taj su bijes sputavale čvrste samoupravne veze: bespovratni zajam, pozitivna nula i revolucionarno strpljenje radničke klase. Što ga danas zauzdava? Bajke o Europskoj uniji i svijetla budućnost koja odande nadire: funkcioniranje pravne države, europski standardi, ljudska i manjinska prava, nove tehnologije, strana ulaganja u ledinu (greenfield investments), igrališta za golf. Kao da nam tko brani da svoju zemlju uredimo i izvan Europske unije.

Hranjeni tim bajkama, Hrvati žive loše. A živjet će i gore, ne prestanu li se dobru nadati od tuđina.

Tako međutim ne misle hrvatski političari. Oni su svjesni katastrofalnoga stanja nacije. No vlastita im nesebičnost i požrtvovnost ne dopušta da posumnjaju u urođeni altruizam svih ljudi i naroda. Ali tomu altruizmu, drže oni, treba pouzdan korelat na našoj strani. To, vele, može biti samo opće suglasje o bitnim političkim pitanjima. Stoga zaključuju: Za izlazak iz velike nevolje nužna je - velika koalicija! U „bipolarnosti“ hrvatske političke scene ona se svodi na vladajući savez dviju najvećih stranaka – HDZ-a i SDP-a. Taj savez bio bi dvostruko koristan. Stvorio bi suglasje za velike reforme i lakše bi nalazio inozemnu  financijsku potporu.

Dosad su veliku koaliciju javno zazivali Stjepan Mesić, Dražen Budiša, Nadan Vidošević i Nikica Valentić, a njihovu su zamisao u medijima teoretski potkivali novinarski štovatelji određene političke prakse. Može se komu učiniti da samo ljudi s golemim rupama u naobrazbi traže izlaz iz krize u velikoj koaliciji. Ja ne mislim tako. Naobrazba tu ne igra nikakvu ulogu. Nije li se iz najviše znanstveno-umjetničke ustanove u Hrvatskoj - slavne JAZU/HAZU – čuo naoko suprotan, a u biti istovjetan zaziv, kada je njezin predsjednik, humanist i demokrat, Ivan Supek zagovarao raspuštanje političkih stranaka? A neki ljudi drže da je i današnji prezrivi odnos „neovisnih“ intelektualaca prema političkim strankama samo odjek toga „demokratskog“ zaziva.

Prava su međutim pitanja: Gdje žive ti ljudi? U kakvu intermundiju? Jesu li oni doista tako slijepi i gluhi ili se samo sprdaju s narodom? Jer teško je ne vidjeti u što se pretvorio hrvatski parlamentarizam.

Otkako je u proljeće 2004. Ivi Sanaderu za bjesomučni progon generala Ante Gotovine zatrebao opći konsenzus, sve su parlamentarne stranke u Hrvatskoj pomalo na vlasti. A onim čestitim ljudima koji su se, kao Ivo Josipović (SDP) i Slaven Letica (HSP), proglasili „neovisnim zastupnicima“, Sanader je zakonski osigurao po 1.000.000 kuna. Takva galantnost i umješno komuniciranje udarili su čvrste temelje Savezu za Europu. Ta najveća moguća velika koalicija, koja obuhvaća sve – beziznimno sve! – zastupnike u Saboru, dosad je vrlo skladno funkcionirala. Bez ikakva je trenja donosila krupne, uglavnom protuustavne odluke. Spomenimo samo ulazak Hrvatske u zapadnobalkanske asocijacije, suspenziju ZERP-a, stupanje u NATO bez referenduma, sporazum sa Slovenijom o arbitražnom rješavanju graničnoga prijepora, ustavne promjene po nalogu iz Bruxellesa. Savez za Europu dobivao je i dobiva vrlo snažnu financijsku potporu iz inozemstva. O tomu svjedoči visina hrvatskoga inozemnog duga.

Sve u svemu, zazivati veliku koaliciju HDZ-a i SDP-a, dok postoji Savez za Europu, znači tražiti kruha preko pogače. Ali nije bezazleno jer zaluđuje narod. Ljudi koji to čine nalikuju – neka mi oproste usporedbu – na lude dodole. Umjesto da se priključe obrani od poplave, oni obredno zazivaju kišu, plešu i pjevaju: Oj dodo, oj dodole! To je na žalost mnogim Hrvatima ne samo normalno, nego i mudro. A vodostaj raste.

Benjamin Tolić