ZA OČUVANJE SUVERENE HRVATSKE DRŽAVE IZBORENE U DOMOVINSKOM RATU, PROTIV RASPRODAJE DOMOVINE, PROTIV ULASKA U ZAPADNI BALKAN, EUROPSKU UNIJU I NATO

Benjamin Tolić: Dijalektičke kvake

Styrijin je Abendblatt (iliti Večernji list) ovih dana, sa zakašnjenjem od 26 godina, hrvatskoj javnosti ponudio dokument CK SKH: “O nekim idejnim i političkim tendencijama u umjetničkom stvaralaštvu, književnoj, kazališnoj i filmskoj kritici, te o javnim istupima jednog broja kulturnih stvaralaca u kojima su sadržane politički neprihvatljive poruke”.

Naslov - oružnički precizan, epski razveden, zastrašujuće rogobatan.

Zato ga je nakladnik  zamijenio njegovim zaumnim sažetkom: Bijela knjiga Stipe Šuvara. Genijalno, ali nepravedno. Tim je sažetkom nedjelo kolektivnoga duha pripisano pojedincu.

Ali i inače je Bijela knjiga uzbudljiv naslov. Čitatelji nenavikli na partijsku poetiku čitaju ga lirski. Svašta, vele oni, Šuvar i bijela knjiga?! Neki od njih znaju da je Šuvar bio čovjek sa svjetskopovijesnim poslanjem. Cijeli se život, vele, crvenio kao kukurijek. Bio je jedan od predvodnika avangarde radničke klase. Bavio se sociologijom sela i ideološkom kritikom kulture. Nije ga idejno oblikovala teorija književnosti, nego kritička baština klasika marksizma-lenjinizma. A sad najednom – Bijela knjiga?! Kao da se taj čovjek, koji je odlučno zastupao logos svijeta, avangardistički beslovesno igrao riječima i proizvodio bijele knjige, knjige bez slova! Baš naprotiv, Šuvarova je knjiga, kao što svjedoči njezin pravi naslov, bila knjiga šarovita! Ona se oslanjala na određenu silu i nastojala tu silu jačati. Pozivala je Partiju na gušenje razorne slobode govora. Ili, kao što reče Pero Kvesić, na suzbijanje govora mržnje. A Pero je K., bez sumnje, čovjek koji zna.

No, pustimo komunističku bjelinu. Intrigantnija su pitanja: Koga danas, osim šačice povjesničara, zanima bivša sloboda govora? Čemu tako visoka naklada toga spisa? Nije li nakladnik krivo procijenio tržišnu vrijednost umotvorine? Ili nam to neoliberalni inženjeri duša negdašnjom crvenom bjelinom zastiru pogled na današnju žutu crninu?

Čitatelj vjerojatno misli: Pero je K. zalutao u kolumnu IDOLA FORI kao Pilat u Vjerovanje. Možda tu ima nešto. Ali nije na odmet pogledati koliko je u kontekstu gornjih pitanja umjesna njegova dijalektička kvaka. Treba samo konkretno propitati apstraktnu tvrdnju da su komunisti nekoć činili isto što danas čine neoliberali. To nije teško. Dostatno je vidjeti što su komunisti nekoć smatrali „politički neprihvatljivim porukama“, a što danas neoliberali smatraju „govorom mržnje“.

Nekoć, za vladavine Saveza komunista, Hrvati su mogli do mile volje veličati, slaviti i hvaliti Narodnooslobodilačku borbu, diktaturu proletarijata, Jugoslaviju. S time su se međutim sudarale „politički neprihvatljive poruke“: podsjećanje na demokraciju, na pravo naroda na samoodređenje, na samostalnu hrvatsku državu. Te su poruke žigosane kao „ustaštvo“, „nacionalizam“, „šovinizam“, „fašizam“. I svoje su pošiljatelje slale u tamnice. 

Danas, za vladavine Saveza za Europu, Hrvati mogu slobodno veličati, slaviti i hvaliti Europsku uniju; mogu puhati u rog svakovrsne suradnje sa Srbima i Crnogorcima; mogu se diviti divotama Zapadnoga Balkana. I uzvikivati: Europska unija nema alternative! S time se sudara čuvanje stečevina Domovinskoga rata i razborita poruka: Za Hrvate JEDINO HRVATSKA nema alternative! To je, na žalost, opet „ustaštvo“, „nacionalizam“, „šovinizam“, „fašizam“, „ekstremizam“ – ili sažeto: „govor mržnje“. Te poruke zasad ne šalju svoje pošiljatelje u tamnice. Šalju ih u „Ždrijelo crnih lista“, o kojemu piše Đuro Vidmarović na internetskom portalu Hrvatskoga kulturnog vijeća.

Čini se, dakle, da je nesretni Pero K. više nego u pravu. No stvari, rekao bi cinik, ne stoje loše. Bijela knjiga je objavljena nakon 26 godina, a „samo“ 20 godina nakon propasti Jugoslavije bivši su komunisti odlaskom u Tezno i Bleiburg priznali zločine svojih partizana nad hrvatskim narodom. To ulijeva žalosnu nadu da će nakon sljedećih 26 godina biti objavljena i Crna knjiga o današnjemu suzbijanju hrvatske slobode. I da će Državno odvjetništvo po isteku sljedećih 20 godina podignuti optužnice protiv partizanskih zločinaca te tako napokon „zaokružiti priču“ o Drugom svjetskom ratu.

Benjamin Tolić

(Ovaj tekst objavljen je, i može se KOMENTIRATI na portalu  http://amac.hrvati-amac.com)