Beogradski tjednik "Vreme" objavio je članak Dejana Jovića savjetnika za analitiku hrvatskog predsjednika Ive Josipovića. Zbog spornih stajališta iznijetih u članku objavljujemo ga u cijelosti kao i odgovore Zvonimira Milasa.

Članak Dejana Jovića

Socijalistička Jugoslavija kolabirala je iznenada i dobrim dijelom neočekivano čak i za one koji su takav ishod priželjkivali. Početkom godine 1990., kad su raspisani prvi izbori u Sloveniji i Hrvatskoj, raspad zajedničke države nije izgledao neizbježnim. 

Ante Marković, jugoslavenski premijer koji je zagovarao "novi socijalizam" i preobrazbu Jugoslavije u djelotvornu (i više centraliziranu) državu, bio je najpopularniji jugoslavenski političar. 

Ideja o stvaranju neovisnih država činila se potpuno utopijskom. Ona je to, uostalom, i bila – sve do ujedinjenja dviju njemačkih država u listopadu 1990. 

Dvije Njemačke ujedinile su se tako što je jedna praktički nestala, i to na načelu "prava naroda na samoodređenje". 

Time je narušeno načelo statusa quo u Europi, a to znači – dovedena u pitanje i europska sigurnost. 

Ako je mogla nestati jedna socijalistička država (Istočna Njemačka), onda može i druga (Jugoslavija). Ako se države mogu – ili čak i moraju – formirati temeljem iste narodnosti njenih državljana u jednom dijelu Europe, onda mogu i u drugom. 

Ujedinjenje dviju njemačkih država otvorilo je vrata nestajanju država i pobjedi načela nacionalizma – ideje da svi pripadnici jedne nacije trebaju živjeti u istoj državi – posvuda u Europi. 

Na tom načelu u Europi su se potom raspale još tri države, a na njihovom teritoriju nastale su 23 (ili 24, ovisno o tome kako se gleda na Kosovo) nove. Još ih je najmanje toliko u jednom trenutku proglasilo neovisnost koju nitko nije priznao – od kojih u Jugoslaviji pet. 

 U jugoslavenskom slučaju tri su čimbenika odlučujuće utjecala na krajnji ishod. 

 Prvi se odnosi na propast ideologije socijalizma na kojoj se temeljio jugoslavenski politički identitet nakon Drugog svjetskog rata. 

Socijalizam nije ni nastao ni nestao u Jugoslaviji. Njegova kriza u SSSR i Istočnoj Evropi prelila se – po domino načelu – i na Balkan. 

Budući da je jugoslavenski socijalizam bio izrazito antinacionalistički, nacionalizam se pojavio kao njegova glavna alternativa. 

Socijalistička Jugoslavija nije učinila ono što je učinila jedna socijalistička Kina, koja svoj identitet stalno gradi "na dvije noge", od kojih je jedna uvijek kineski nacionalizam, a druga najnaprednija modernizacijska zapadna doktrina dostupna u određenom trenutku. 

Kini je bilo lako odbaciti socijalizam, jer je neko vrijeme mogla stajati na "drugoj nozi" – kineskom nacionalizmu, sve dok joj nije pridružila novu ideologiju: tržišni liberalizam. 

Za razliku od nje, jugoslavenski socijalizam je oduvijek odbacivao ikakvu snošljivost nacionalizma i socijalizma. Bez socijalizma i bez jugoslavenskog nacionalizma, nije bilo ničega što bi povezalo Jugoslaviju i osiguralo joj mirnu preobrazbu. 

Drugo, uvođenje demokracije u njenom najprimitivnijem obliku koji se svodio na brojenje glasova bez ikakve zaštite za manjine i neprilagodljive pojedince, destabliziralo je krhku ravnotežu između etničkih kolektiviteta u Jugoslaviji. 

Napušteno je načelo konsenzusa i ravnoteže i postalo je važno koliko ima "nas", a koliko "njih". Kako nitko u Jugoslaviji nije bio većina (najveći narod, Srbi, bili su 1991. samo 36,3 posto ukupnog stanovništva), nacionalistički političari su mogli lako utvrditi da im demokracija na jugoslavenskoj razini ne odgovara, jer nema nikakvih jamstava da bi oni izašli kao pobjednici. 

Zato su se protivili izborima za cijelu Jugoslaviju i dopuštali izbore samo tamo gdje su "njihovi" bili većina – u republikama i pokrajinama. 

Padom socijalizma, demokraciju nije bilo moguće izbjeći, ali ju je bilo moguće ograničiti na ona područja gdje smo "mi" u većini. Nove države držale su se načela: bolje manja država u kojoj smo mi većina, nego veća u kojoj smo manjina. 

Time se u post-jugoslavenski politički rječnik vratio pojam "manjina", koji je u Jugoslaviji bio izbačen iz službene upotrebe nakon što su to od Tita tražili vojvođanski Mađari, godine 1962. 

Povratak pojma za kojeg se u socijalističkoj Jugoslaviji tvrdilo da je uvredljiv stvorio je kod brojnih pripadnika raznih manjina osjećaj poniženja i neravnopravnosti, a nove etničke i političke većine nisu ništa činile da bi smanjile strahove. 

Upravo obratno, strah se namjerno proizvodio kako bi manjine ili odselile ili se odmetnule, te time "izazvale" rat kojeg nisu mogle dobiti. 

U tu svrhu koristilo se potresne uspomene na prošle bitke i žrtve, pa je prisjećanje na prošlost služilo poticanju za novi rat. 

Demokracija je tako, umjesto da postane rješenje, odjednom postala problem – jer je uvođenje običnog načela brojenja glasova vodilo u želju da se smanji broj onih "drugih", različitih. 

Ako ide milom, dobro, a ako ne ide – onda silom: Od takve "demokracije" do nasilne asimilacije pa i etničkog čišćenja i genocida, put je nekad mnogo kraći nego što mislimo. 

Treći je važan činitelj u tom procesu – ponašanje nacionalističkih elita u skoro svim zemljama-članicama (osim možda u Makedoniji). 

Nove vlasti brzo su prihvatile nacionalizam, iako je njihov glavni motiv vjerojatno bio neideološki i svodio se na opstanak na vlasti. 

Raspadom Jugoslavije pružila im se prilika da postanu osnivači, očevi i vladari novih država, a takvu priliku malo je tko htio propustiti. 

Trebalo je uvjeriti građane da Jugoslavija više nije moguća, pa razdoblje od prvih izbora do početka rata predstavlja stalno djelovanje u tom smjeru. 

Ništa nije moglo bolje poslužiti u tu svrhu od izazivanja, incidenata, a tamo gdje ni to nije bilo dovoljno, kao što je bio slučaj u etnički najheterogenijim krajevima (u Bosni i Hercegovini i etnički miješanim područjima uz hrvatsku granicu sa Srbijom i Bosnom) – i rata. 

Kao što otkrivaju memoari sudionika, nacionalisti svih zemalja su se u tome vrlo dobro razumjeli, a u priličnom broju slučajeva i međusobno pomagali. 

Rat je bio potreban onima koji su tvrdili da su se jugoslavenski narodi "oduvijek mrzili", i da "nikada nisu mogli živjeti zajedno". Da bi se to postiglo, trebalo je iz kolektivnog i osobnog sjećanja izbrisati razdoblja mira i suradnje. Zabranjeno je bilo prisjetiti se istine. Prisjećanje na mir je postala podrivačka akcija, jedna vrsta podbadanja. To se počinje mijenjati tek nakon godine 2000, i to samo djelomično. 

Rat koji je nastao nakon raspada Jugoslavije služio je stvaranju narodno istorodnih područja – od kuća i ulica, općina i gradova, do svih postjugoslavenskih država koje su ratovale. Bio je to rat protiv manjina (gdje god se nalazile) i protiv ideje multietničnosti. 

S pozicije tih ciljeva gledano, taj je rat uspio. Jugoslavije više nema, a u zemljama koje su ratovale manjine su, izgleda, na putu nestanka. 

Zvonimir Milas osporava tvrdnje i argumente Dejana Jovića i pod naslovom

"Sprega detuđmaniziranog HDZ-a i jugoslavenskih revizionista u službi balkanskog projekta Europske unije",

objavljuje slijedeći odgovor:

Kao poseban dodatak uz ovaj osvrt može se pročitati članak Dejana Jovića, objavljen u srbijanskom listu Vreme, kako bi čitatelj mogao prepoznati argumente novog poretka u Hrvatskoj, onog kojeg, neovisno o ishodu izbora, od godine 2000. na dalje, korak po korak, provode hrvatske Vlade, hrvatski predsjednici i hrvatske ustanove. 

Autor članka nije tek jedan u nizu jugonostalgičara, koji, kako vrijeme od raspada Jugoslavije prolazi, krivotvori svoje i kolektivno pamćenje. 

Teze o razlozima raspada Jugoslavije razradio je prije jednog desetljeća, u svojoj doktorskoj disertaciji na London School of Economics. Profesor je međunarodnih odnosa na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti. 

Međutim, puno značenje njegovih teza dolazi do izražaja tek u sprezi dvaju elemenata moći: Prvi je Agencija EU za vanjsku i sigurnosnu politiku Institute for Security Studies, koja redovito objavljuje Jovićeve članke, a drugi činjenica da je Jović glavni analitičar predsjednika Republike Hrvatske Ive Josipovića. 

 Joviću se pripisuje bitni utjecaj na Josipovićevu politiku prema Srbiji i Hrvatima u Bosni i Hercegovini, u čemu se, pak, prepoznaje i rukopis EU, u odnosu na tzv. Zapadni Balkan. 

Naime, Institute for Security Studies nije tek jedna od agencija koja promišlja politiku EU ustanova; u slučaju Hrvatske to je ona koja određuje način na kakav će se EU prema Hrvatskoj postavljati u sklopu politike uspostave Zapadnog Balkana. (Jovićeve članke čitatelji mogu pročitati u Institutovoj publikaciji (Chaillot Papers Western Balkans). 

U srži svojih teza Jović na povijesnom ispitu ne bi prošao. On to i ne teži činiti, nego mu je cilj proizvesti „popularno-znanstvene" argumente u svrhu dokidanja onoga što je prema Joviću „na prostoru bivše Jugoslavije" pošlo po zlu. 

Primjerice, nije ujedinjenje Njemačke proizvelo destabilizaciju u Europi, koja je po Joviću omogućila raspad Jugoslavije, nego je Europa tek raspadom Sovjetskog Saveza, nestankom Varšavskog pakta i slomom jugoslavensko-velikosrpske politike stekla nacionalne i individualne slobode, s kojima je mogla zakoračiti u razdoblje političke stabilnosti. 

Da taj korak na „području bivše Jugoslavije" nije bio lako ostvariv,vidjelo se u pokušaju jugoslavenskih i srpskih snaga da Jugoslaviju prvo održe vojnom silom, a kasnije da se glavnina teritorija zadrži provedbom koncepta Velike Srbije, oslanjajući se pri tome na srpske manjine. 

Kriza socijalističkog modela vladavine 

Jović je, međutim, u jednome u pravu: Jugoslavija nije bila nositeljem socijalizma. No, Jugoslavija se morala urušiti kada je pala i citadela po kojoj je gradila svoj socijalistički sustav. 

Kada je u ožujku godine 1985. postao Glavnim tajnikom Komunističke partije Sovjetskog Saveza, Mihail Gorbačov preuzeo je poredak koji nije mogao dobiti Hladni rat protiv SAD-a i zapadnih saveznika. 

Sovjetski Savez bio je u očajnom stanju: vojnici su krvarili u Afganistanu, černobilska katastrofa odražavala je svu slabost socijalističke tehnologije, prosječna životna dob sovjetskog građanina stagnirala je, gospodarstvo je bolovalo od nestašica, a novca za utrku u naoružanju više nije bilo. 

Jugoslavija gubi geopolitičko značenje 

Sredinom 80-ih godina prošlog stoljeća SAD i Zapad Jugoslaviju još uvijek smatraju korisnom saveznicom: ona ima isti komunistički poredak kao Sovjetski Savez i njegovi istočnoeuropski sateliti, no, ne pripada Varšavskom paktu.
 
Svoju stratešku ulogu Jugoslavija gradi uglavnom na toplom Jadranskom moru, ne dopuštajući Sovjetima pristup. Stoga SAD Jugoslaviji daju status najpovlaštenije nacije. 

Jugoslavija od Zapada dobiva povoljne političke zajmove, a nezaposlenost i socijalne teškoće Zapad joj ublažava primanjem njenih građana na privremeno zaposlenje. 

No, geopolitičko značenje Jugoslavije smanjuje se u mjeri u kojoj slabi Sovjetski Savez, koji više ne može držati pod nadzorom ni same članice Varšavskog pakta. 

Pobjeda nacionalno-demokratskih snaga 

Berlinski zid – simbol podijeljene Njemačke – pada u studenom godine 1989., u Poljskoj se uspostavlja višestranačje, slijedi ju Mađarska a desetci tisuća istočnonjemačkih građana bježe preko Mađarske i Austrije u Njemačku. 

Jugoslavija nesposobna za nacionalno-demokratsku transformaciju 

U Jugoslaviji je stanje složenije. Riječ je o višenacionalnoj i višekonfesionalnoj tvorevini, s neriješenim nacionalnim pitanjima, jednopartijskim komunističkim sustavom i ograničenim građanskim slobodama. I gospodarstvo je u rasulu, vlada hiperinflacija. 

Posljednji jugoslavenski predsjednik vlade Ante Marković nastoji spasiti Jugoslaviju umjetnim vezanjem dinara za njemačku marku i donosi zakon o privatizaciji, čime u praksi dotadašnji komunistički ravnatelji postaju kapitalističkim vlasnicima. Međutim, ozdravljenje Jugoslavije ne uspijeva. 

Milošević-Šuvar
 
Komunističku partiju Srbije vodi Slobodan Milošević koji zahtijeva uvođenje centralizirane „partijske demokracije" po načelu „jedan čovjek –jedan glas". 

Milošević računa na srpsku većinu u Komunističkoj partiji Jugoslavije, i njemu se prvotno najviše odupiru ortodoksni komunisti, predvođeni Stipom Šuvarom. 

Miloševića Šuvar optužuje za cijepanje Jugoslavije. No, ni Milošević ni Šuvar ne mogu spriječiti politički pluralizam. 

Na demokratske promjene u Europi, Komunistička partija Hrvatske (KPH) u prosincu 1989. godine reagira raspisivanjem izbora. KPH računa s time da će izbore dobiti ona i njezini sateliti. 

Hrvatska socijalno-liberalna stranka (HSLS) osniva se u okviru tadašnjeg Saveza socijalističke omladine Hrvatske, a kao poželjna politička alternativa medijski se promiču uglavnom jugoslavenske unitarističke snage, poput Udruženja za jugoslavensku demokratsku inicijativu (UJDI). 

Međutim, unutar Saveza komunista Jugoslavije (SKJ) dolazi do raslojavanja. Na 14. izvanrednom kongresu SKJ u siječnju godine 1990. u Beogradu, kada se raspravljalo o srbijanskim prijedlozima o novom državnom uređenju, dolazi do razlaza slovenskih i srbijanskih komunista.

 Slovensko izaslanstvo predvođeno Milanom Kučanom traži da se ukinu zakonske odredbe o takozvanom verbalnom deliktu, te da se zabrane mučenja političkih zatvorenika i politička suđenja. 

Ti zahtjevi, kao i zahtjev da savezne jedinice budu autonomne i da se onemogući nadglasavanje, bivaju odbijeni. Iako u manjini, demokratske promijene u Europi vjetar su u jedra slovenskim zahtjevima. 

Premda će tek 5. veljače 1990. godine biti upisana u registar političkih stranka, Hrvatska demokratska zajednica s Franjom Tuđmanom na čelu pretvara se u vrlo kratko vrijeme u općehrvatski nacionalni pokret.

S programom koji unitarističkoj Jugoslaviji suprotstavlja konfederalni ustroj, i koji na srpska traženja etničkih granica odgovara zahtjevom za hrvatskim „povijesnim i prirodnim granicama". 

Franjo Tuđman pridobiva većinu hrvatskog glasačkog tijela u Republici Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini. Međutim, Hrvatska svoju državnu samostalnost mora tek izboriti. 

Velikosrpski karakter Jugoslavije 

Jović je djelomično u pravu kada kaže da je Jugoslavija bila izrazito antinacionalistička. Da, to se vidi po brojnosti i vrsti ubijenih (Milovan Đilas: „da bi Jugoslavija mogla živjeti") i po broju i vrsti utamničenih. 

Bilo je i Srba među njima. No, njih je Jugoslavija likvidirala uglavnom jer ih je smatrala informbiroovcima, a u ponekim slučajevima liberalima. No, srpskih nacionalista među njima nema. Naime, srpski nacionalizam istovjetan je jugoslavenskom i time je državotvoran. 

Takav pristup najbolje se očitovao u posvemašnoj amnestiji pripadnika četničkog pokreta i njihovim masovnim prelaskom u partizane i u jugoslavenske strukture, tijekom i nakon 2. svjetskog rata. 

Kada Jović ukazuje kako je Kina učinila nešto što je Jugoslavija propustila: naime, stvoriti jugoslavenski nacionalizam u svrhu jugoslavenskog identiteta, on u biti samo potvrđuje pozicije srpskog nacionalizma u službi Jugoslavije. Antinacionalizam Jugoslavije značio je ponajprije antihrvatstvo. 

Borba hrvatskih nacionalista za neovisnost 

Jović je u svojim drugim člancima znao ustvrditi kako se jedinim pobjednikom rata na prostoru bivše Jugoslavije može smatrati hrvatski nacionalizam. To je djelomično točno. 

No, što je to hrvatski nacionalizam ostvario? Stvorena je suverena hrvatska država – međunarodno priznata - u granicama Socijalističke Republike Hrvatske. 

Stvorene su hrvatske državne ustanove, hrvatska vojska i hrvatska policija. Poražena je ideja velikosrpstva i osujećena su srpska i bošnjačka nastojanja da Hrvate izbace iz Bosne. 

Bar nakratko, hrvatski je nacionalizam bio u stanju zajamčiti teritorijalnu opstojnost Hrvata u Bosni i Hercegovini. U međunarodnim sporazumima Hrvatska je ušla kao jamac za sigurnost i ravnopravnost Hrvata u Bosni i Hercegovini. 

Veliki dijelovi pobunjene srpske manjine trajno su napustili Hrvatsku. Odlazak Srba iz Hrvatske, međutim, znači još jedno: smanjen je izvor onih koji su u prošlosti bili protiv učvršćenja bilo kakve hrvatske vlasti. 

Srbi su u Hrvatskoj, u raznim razdobljima, služili i otomanskom i austrijskom i mađarskom i talijanskom vladanju i upravljanju Hrvatskom, a bili su i stvarni motor stvaranja obiju Jugoslavija, pa njihov odlazak iz Hrvatske znatno umanjuje izglede za obnovu Jugoslavije, bilo pod imenom Jugosfere ili Zapadnog Balkana. 

Hrvatski neuspjesi – izazovi za budućnost 

Međutim, dva su razloga zbog kojih hrvatski nacionalizam nije potpuno uspio: 

Prvi neuspjeh hrvatskog nacionalizma je neriješeno hrvatsko pitanje u Bosni i Hercegovini, a drugi činjenica da je Hrvatska Franje Tuđmana potpuno poštedila one koji se doduše nisu stavili u službu Miloševićeve velikosrpske politike ali, s jugoslavenskih pozicija, hrvatsku državu nisu mogli smisliti. 

Ta je politika, koja je jedan protuhrvatski sloj ostavila netaknut, možda bila korisna tijekom rata i za vrijeme stvaranja hrvatske države, jer bi si u protivnom stvorila aktivne neprijatelje, ali zbog toga Hrvatska danas plaća visoku cijenu, jer taj je sloj, proizašao iz socijalističkog jugoslavenstva, zadržao svoj položaj i utjecaj.

 Nakon smrti predsjednika Tuđmana, vidimo ih danas po cijeloj Hrvatskoj. Među njima su politički vođe, zastupnici, novinari, sveučilišni profesori, politički savjetnici, aktivisti takozvanog nevladinog sektora, bivši socijalistički ravnatelji, a sada im se pridružuju i novi prodavači hrvatske imovine strancima.

 Što se Hrvata u Bosni i Hercegovini tiče, premda su srpske težnje vojno poražene, u središnjoj je Bosni prihvaćen sporazum o miru nakon što su hrvatska područja postala enklavama u bošnjačkom okruženju.

 Hrvatsko se pitanje u Bosni mora riješiti, ne samo zbog opstojnosti Hrvata u zemlji koja je izvorno njihova, nego i zbog geopolitičke sigurnosti Hrvatske u vremenu poslije EU Europe.

 Hrvatima u Bosni stalno prijeti nestanak. Neprekidno se odvija iseljavanje iz Središnje Bosne, neriješeno je teritorijalno ustrojstvo, raspušten je HVO, plijeni se i rasprodaje hrvatska imovina (najsuroviji slučaj: Hercegovačka banka), zabranjuje se  političko djelovanje, vode se politički procesi, provodi se informacijsko i obrazovno nasilje, na djelu je izborni sustav bez primjera u demokratskom svijetu.

 To su samo neki primjeri koji pokazuju kakvo je stanje Hrvata u Bosni i Hercegovini. I u Hrvatskoj se u suštini provodi ista politika, ali s tom razlikom da si hrvatski građani političke predstavnike biraju po vlastitom ukusu.

 HDZ, nekoć državotvorna stranka, pretvorila se u stranku progona hrvatskih branitelja, u stranku zapadno-balkanske regionalne „suradnje", u stranku davanja imovine i utjecaja ranije pobunjenim Srbima, u stranku rasprodaje strancima tvrtki koje upravljaju javnim dobrima, u stranku odricanja od međunarodnog prava, i u stranku jugoslavenskog revizionizma.

 Podložnost Europskoj uniji korumpiranih struktura HDZ-a

 Europska unija odredila je politiku prema takozvanom Zapadnom Balkanu. U njega je smjestila Albaniju, Kosovo, Makedoniju, Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru, Srbiju i Hrvatsku.

 Ugovorno, Europska unija zamisao o Zapadnom Balkanu ostvaruje putem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju s EU.

 [1] Taj je sporazum u ime Hrvatske u listopadu 2001. potpisao tadašnji predsjednik hrvatske vlade Ivica Račan. Vlada Ive Sanadera sporazum je prihvatila, iako su ga zastupnici HDZ-a (ili kako ih je sam Sanader u tom trenutku nazvao „moji talibani") pri izglasavanju odbili.

 Nova šefica hrvatske vlade Jadranka Kosor u tom je pitanju ostala dosljedna svojoj krilatici „kud Ivo, tud i ja".

 Kako je moguće da se HDZ iz državotvorne stranke preobliči u organizaciju jugoslavenskog revizionizma? Odgovor treba potražiti u dubokoj korumpiranosti njezinih struktura i vjerojatno s njome povezanoj podložnosti prema Europskoj uniji.

 Europska unija i Zapadni Balkan

 Netko će primijetiti kako tzv. Zapadni Balkan kao politička zamisao nije održiv. Zapadni Balkan je u biti skup neriješenih nacionalnih, a djelomično i državnih pitanja.

 Umjesto da postoji jedna albanska država, njen dio, Kosovo, djeluje kao međunarodni protektorat, koji paradoksalno ne priznaju ni sve zemlje EU.

 Niti pitanje zapadne Makedonije ne može se smatrati riješenim. U Crnoj Gori neovisnost je izglasana tako da su se manjine gotovo u potpunosti izjasnile za samostalnost, dok je glavnina „naroda" poprilično ravnomjerno podijeljena na one koji se osjećaju Crnogorcima i one koji se osjećaju Srbima.

 Ostala je i umjetna tvorevina Bosna i Hercegovina, također kao međunarodni protektorat. U njoj Srbi žele k Srbiji, a Hrvati k Hrvatskoj. Bošnjaci, koji protektorat trpe u nadi da će s vremenom demografski nadjačati Srbe, a posebice Hrvate, daleko su još od toga da se konstituiraju kao nacija sa stvarno suverenom državom.

 Nositelji jugoslavenskog revizionizma

U Hrvatskoj su idejni nositelji tog revizionizma upravo oni ljudi koji su, zahvaljujući „politici pomirbe", izbjegli nikada provedenu „lustraciju Jugoslavena", da bi danas, kao ideološki, financijski i medijski najorganiziraniji sloj, krojili politiku Hrvatske.

U Srbiji to su, uz jugonostalgične krugove, oni koji misle da će im Zapadni Balkan biti dobar okvir za ostvarenje velikosrpskih težnji u novom ruhu.

U tom se projektu privlači i druge, svakog na svoj način: za Makedoniju Zapadni Balkan bi trebao biti jamstvom da ne će doći do odcjepljenja njezinog zapadnog albanskog dijela.

U slučaju Crne Gore on bi bio okvir prihvatljiv i „srpskoj manjini".

A među Bošnjacima, posebice onima u SDP-u, jugoslavenska ideja nikada i nije zamrla.

Današnji HDZ, pretvoren u kvislinga Europske unije, pomno, sustavno i odlučno predvodi razgradnju hrvatske države (u tome kao koautor EU-ove zapadno-balkanske politike sudjeluje i Josipovićev savjetnik Dejan Jović).

Za ulogu zapadno-balkanskog Trojanskog konja HDZ je, kao povijesni nositelj hrvatskog puta u neovisnost, daleko pogodniji nego primjerice SDP, stranka kojoj se može spočitnuti da obnavlja ono u čemu je godine 1990. zakazala.

Detuđmanizirani HDZ igra ključnu ulogu u zatiranju hrvatske državnosti, a na najboljem je putu da se u povijesne knjige upiše kao hrvatski prvoborac za uspostavu Zapadnog Balkana, u kojem bi Hrvatska nestala sa zemljopisne karte.

Albanija i Kosovo su, pak, problem za sebe, i oni možda u nekom popravljenom „jugosferskom" izdanju i ne bi bili obuhvaćeni Zapadnim Balkanom.

Revizijom povijesnih činjenica do novog „jugoslavenskog" poretka

S „uspješnom" provedbom zapadno-balkanskih ciljeva u Hrvatskoj, t.j. revizijom povijenih činjenica, Europska unija nema razloga prestati ako Hrvatska postane njezinom članicom. Dapače, ta će se politika, u uvjetima okrnjene suverenosti i prijenosa odluka na nadnacionalna tijela EU, predanije, čvršće i privrženije provoditi.

Hrvatska će, usporedno s članstvom u EU  biti, kako joj se laska,  „liderom" jedne nove regije, jednog novog modela udruživanja, koji će politički, financijski i prmidžbeno imati potporu Bruxellesa, Strasbourga i Haaga.

Bilješke

[1] Članak 1. Sporazuma, medu ostalim, određuje:

"Ciljevi su ovoga pridruživanja poticati regionalnu suradnju u svim područjima obuhvaćenim ovim Sporazumom".

Člankom 11. Hrvatska se obvezuje "da će djelatno promicati regionalnu suradnju".

"Spremnost Hrvatske da sklopi takve ugovore bit će uvjet daljnjega razvoja odnosa između Hrvatske i Europske unije", propisuje nam članak 12.

Isti članak nalaže i političko povezivanje:

"Ti će ugovori sadržavati odredbe o osnivanju potrebnih institucionalnih mehanizama", a glavni elementi su mu: "politički dijalog; uspostava područja slobodne trgovine; uzajamne koncesije glede kretanja radnika, prava poslovnog nastupa te drugih politika koje se odnose na kretanje osoba; odredbe o suradnji na drugim područjima bez obzira na to jesu li obuhvaćena ovim Sporazumom, poglavito na području pravosuđa i unutarnjih poslova".