Ide Mujo hodnikom medrese, smije se i ponavlja: ''Nema logike!'' Pitaju ga, što, bolan Mujo, nema logike? A on odgovara: ''Nema logike, ja pustio vjetar, a profesor mene potjerao vani na čist zrak, dok svi oni ostadoše u zasmrđenoj učionici!'' Slično kao i Mujo, sreće u životu imaju i naši vrli menadžeri u državnim tvrtkama. Kad unište tvrtku, otpravi ih vlasnik, to jest država, na ''čist zrak'' uz izdašnu otpremninu, dok nesretni radnici ostanu u začaranom krugu upropaštene tvrtke. Štrajkaju, prosvjeduju, kukaju, ali nitko ih ne sluša. Takav je, kažu, kapitalizam – tko nije rentabilan, propada!

U karijerama Ive Josipovića, Zorana Milanovića, Mladena Bajića, Branka Hrvatina, Vesne Pusić i Radimira Čačića pokazuje se kako je obiteljsko komunističko funkcionarsko zaleđe presudno za politički uspon. U biografiji Emila Tedeschija nigdje ne piše da mu je otac bio jedna od najmoćnijih poluga Titova sustava. Kad je rušeno hrvatsko proljeće, iz Beograda je po starijeg Tedeschija dolazio posebni zrakoplov na Korčulu. Ivici Todoriću djed je bio seoski glavar u prvoj Jugoslaviji, a otac komunistički kadar iako se bio malo zaigrao pa je bio sankcioniran zbog gospodarskog kriminala. Slično se u tom sustavu bio zaigrao i Danko Končar, no takvi se nestašluci 'svojim ljudima' opraštaju.

Milorada Pupovca, političkog prvaka srpske manjine u Hrvatskoj, užasava povik stadionskih huligana: Ubij, ubij Srbina! Užasava i mene svaki poziv na ubijanje, i tu otprilike prestaje moje slaganje s Pupovcem. Mene, recimo, još više od neukusa i divljaštva na stadionu užasava manijakalno ponavljanje povika "Ubit ću ustašu'' stanovitog Dušana Cupaća dok je uistinu i doslovno ubijao studenta A. Abramova u Rijeci.

Hrvatska je pravi raj za kolumniste, ali pod jednim uvjetom. Da ih njezina sudbina baš previše ne tangira, da se osjećaju kao promatrači jedne šašave predstave. Nigdje toliko poučnih primjera, iznevjerenih očekivanja, čarobnjaka iz Oza, nonsensa, kalambura, lakih komada, snobizma, primitivizma, skorojevića, koljenovića, strojeva za maglu i gusaka! 

Na zagrebačkom prosvjedu protiv uvođenja ćirilice u Vukovar organizatori su pustili snimku javljanja vukovarskog novinara Siniše Glavaševića iz opkoljenog Vukovara. Na to ne s negodovanjem reagirao Sinišin sin Bojan Glavašević. Za medije je izjavio: "Moj otac je bio prije svega novinar. Bio je Vukovarac i volio je multikulturni karakter našeg grada i prilično sam siguran da on sam ne bi nikada stao iza ove inicijative, pogotovo u ovom kontekstu. Ćirilica ništa nije kriva, nego ljudi koji su donijeli takav zakon. Time što su napravili uznemirili su moju obitelj", a rekao je i sljedeće: "To su ratne snimke, pripadaju ratnom kontekstu, a ovo vrijeme je potpuno drugačije i ovaj kontekst je potpuno drugačiji. Pogotovo jer je nakon toga nastupao Thompson. Njih dvojica su na potpuno različitim frekvencijama. Zato mislim da ih nije bilo primjereno koristiti. Nitko nas moju obitelj nije pitao bi li to bilo ok …''.

Hrvatska baš i nema puno sreće s ministrima ženicima. Bili da je riječ o recidivistima, to jest višekratnim ženicima, ili prvoženicima, tzv. starim momcima. Friško zaljubljen čovjek sklon je privatno pretpostaviti općem, javnom. Tko god je bio zaljubljen, zna kako to u početku ide. Svijet se svede na njih dvoje, a nevješto narisana srdašca izbijaju iz zaljubljenih glavica tvoreći oko njih neprobojnu aureolu. Friško zaljubljeni ljudi neodoljivo su simpatični, ali nije im pametno povjeravati ikakav važniji posao.

Projekt obnove Jugoslavije gura se na razne načine. Jedan od važnijih je afirmacija te ideje preko sporta, točnije preko uspostave regionalnih liga. U nekim sportovima to je već zaživjelo. Recimo, u košarci. Je li hrvatska košarka zbog toga postala bolja? Nije, štoviše nikada otkako pamtim hrvatska košarka nije bila lošija! Na velika natjecanja često se ne uspijemo ni plasirati, kamoli štogod osvojiti.