Inače sam sklon nostalgiji, ali socijalizam je valjda jedina činjenica iz moje prošlosti za kojom nikada nisam zažalio. I to ne samo zato što je u našem slučaju bio neraskidivo povezan s idejom Jugoslavije i jugoslavenstva, nego i stoga što je u samu ideologiju socijalizma ugrađena fatalna grješka, totalitarni kod. Taj kod kao samoreciplicirajuće čudovište zarazi s vremenom sve aspekte društvenog, pa i privatnog života. 

Naravno, pošteđen ne ostaje ni jezik. Dosta je pisano o nakaradnom novogovoru totalitarnih sustava socijalističkog predznaka, a svi mi stariji od četrdeset znamo i iz iskustva kako je bilo. Međutim, danas s vremenske distance moram priznati da sam samoupravnom socijalizmu na nečemu ipak zahvalan. Naučio me da nepogrješivo prepoznajem novogovor i cenzuru.

Zastava, grb i himna simboli su svake države i ne mijenjaju se bez revolucije ili nekog drugog povijesnog preokreta. Ti simboli svoje značenje i afektivni potencijal za jednu zajednicu i crpe najvećim dijelom upravo iz dugotrajnosti. 

Međutim, dizajner Boris Ljubičić iz nekog svog razloga već dulje vrijeme propagira neka svoja rješenja za hrvatske simbole. Znakovito je da u tome ima podršku HTV-a koji redovito predstavlja njegove prijedloge redizajna hrvatskog znakovlja.

Došla je zima, južina i toplo vrijeme. Naopako kao i sve u zemlji zlatnih zahoda. Admiral Domazet je svojedobno govorio da je u specijalnom ratu protiv Hrvatske postupak inverzije jedno od glavnih oružja. Ljudi mu nisu vjerovali, barem ne dovoljno da se prestanu opijati u kavani Kod Haškog Svjedoka. Sad smo tu gdje jesmo. Živimo jeftino, ali olakšavamo se skupo. 

Na Mosoru, u zlatnom zahodu. Ako nekada nakon tisuća godina netko bude čeprkao po našim arhivama, čudom će se čuditi kad otkrije da su u našoj kulturi najskuplje građevine bile arene i zahodi. Dobro, arene će ga upućivati na to da smo bili društvo koje funkcionira po principu ''kruha i igara''. Ništa posebno, takav je bio i stari Rim u dekadentnoj fazi i brojna druga društva na zalazu. No zbunjivat će ga skupocjeni zahodi, pa će na kraju, najvjerojatnije je, zaključiti da su nam zahodi bili svojevrsni hramovi, gdje smo se povlačili kontemplirati nakon što bi nas izmorio vanjski svijet.

Protekla godina Hrvatskoj u političkom smislu nije gotovo ništa dobro donijela. Istina, zahuktala se tzv. borba protiv korupcije, ali njene dosege i konačni smisao trebamo tek vidjeti da bismo je mogli ispravno procijeniti. 

Međutim, protekla godina donijela je značajne novine u političkom životu Hrvata u BiH. Treći entitet ili federalizacija zemlje po mjeri sva tri naroda po prvi put se nametnula kao legitimno političko pitanje.

Druga važna stvar je da su se Hrvati u BiH konačno riješili negativnog političkog utjecaja i tutorstva iz Hrvatske. Tome je znatno doprinio Sanaderov politički pad, kao i to da Jadranka Kosor, barem dosad, ne pokazuje namjeru da nameće rješenja bosanskohercegovačkim HDZ-ima kako je to činio Sanader.

Zamjetno je ove godine da su mediji značajnu pozornost posvetili Božiću deklariranih ateista i agnostika ili, hrvatskim jezikom rečeno, bezbožnika. Ovaj se termin, doduše, obično smatra neprikladnim, pa i uvrjedljivim, te se izbjegava. Ali takav stav je prežitak iz vremena kada je etiketa ''bezbožnik'' u strogo religioznom društvu predstavljala osudu pojedinca ili skupine kojoj bi se nalijepila i, shodno tome, predstavljala i realnu opasnost za iste. Danas tome nije tako, i ne vidim razloga da se netko tko se deklarira kroz parole tipa ''Bez boga, bez gospodara'' može smatrati pogođenim ako ga se nazove bezbožnikom. No i sama činjenica da ja osjećam potrebu ovako naširoko objašnjavati precizno imenovanje govori o tome da u suvremenom svijetu s imenima nešto ne štima. Ustvari, radi se o tome da su u posljednje vrijeme bezbožnici u ofenzivi, u snažnom protunapadu. Premda se ne sjećam da ih je u posljednjih barem 65 godina itko napadao.

Prije pet godina u tekstu "Sanader je Tuđmanu rekao ne" napisao sam da je Sanader zaigrao opasnu igru i sve stavio na kartu ulaska u EU. Ako ne uspije, bit će prezren, proklet i odbačen. U vrijeme spora između Slovenije i Hrvatske oko Savudrijske vale, napisao sam da će Hrvatska popustiti i da će svoj teritorij prepustiti odluci nekog ad hoc formiranog arbitražnog tijela. Iako nisam baš upućen u ekonomsku "znanost", višekratno sam tvrdio da škegronomija vodi u propast. Konačno, prije nešto više od dva mjeseca napisao sam kolumnu pod naslovom "Uhićen Sanader", a ovih dana tako HTV-ov Dnevnik redovito naslovljava blok vijesti posvećen strci oko "mrskog Ive".