Pokojni Maruna u jednoj je precijenjenoj pjesmi nabrojao sijaset razloga zašto mu Hrvati idu na jetra. Što se mene tiče, ispustio je ključni razlog zbog kojega Hrvati strancu i domaćem mislećem čovjeku mogu biti nesimpatični. To je prevelika udvornost, snobizam, uvjerenje da je sve sa zapada bolje od domaćega.

U najnovijem procvatu srpsko-hrvatskog razumijevanja i približavanja predsjednik Josipović i državni odvjetnik Bajić okomili su se na premijerku Kosor i HDZ, koji iz sebičnih, predizbornih interesa nerazumno hrvatuje i donosi nekakav zakon o ništetnosti. Predsjednik Josipović tronutim glasom objašnjava narodu, navlastito braniteljima kako je njihov spas u dubokom povjerenju u srbijansko pravosuđe, a ne u nekakvim ''ishitrenim potezima'' hrvatskog Sabora. Ustobočio se protiv Hadezeova zakona i ''državni tužilac'' Mladen Bajić iako u opisu njegova radnog mjesta baš i nije to da komentira zakone koje donosi Sabor. Naime, koliko je god zazorno da se izvršna vlast miješa u rad sudske, čini mi se, ništa manje nije loše da se sudska vlast miješa u rad zakonodavne. Suci su tu da provode a ne da donose zakone! Ali Bajić nije odolio, sve se on bio lijepo dogovorio sa svojim srbijanskim kolegom, a, evo, ovi Šeksovi mu sada kvare posao…

Na hercegovačkom portalu ''Poskok'' izračunali su da je zastupnik ''Hrvata iz dijaspore'' Rade Bošnjak u Saboru za četiri godine progovorio točno deset puta. Pedantni poskokovci su izračunali da je sekunda Radine besjede plaćena oko 240 kuna. No to je samo neto iznos, pa je Rade Zlatousti porezne obveznike Republike Hrvatske koštao znatno više budući da na neto iznos treba dodati sva davanja na plaću te putne troškove i slične sitnice.

Zanimljivo je bilo analitički pratiti predizborno vrpoljenje i vrludanje na tzv. hrvatskoj desnici. Velim takozvanoj jer su se pojmovi ''desno'' i ''lijevo'' toliko već istrošili od preduge i neprecizne uporabe da su postali skoro neupotrebljivi.  Ta prilično nasumična i nelogična kretanja na trenutke su podsjećala na kretanja pokusnih glodavaca u labirintu. I kad je već izgledalo da od izlaska iz labirinta u koji su ih stjerale velike stranke i dirigirani mediji neće biti ništa, dogodilo se čudo. Dogodilo se jedno logično objedinjavanje!

Okrajak zemlje koji Hercegovinom zove nikada nije imao sreće s nadosobnim, kolektivističkim konstrukcijama, a ni ljudskoj osobnosti nije baš bilo mjesta za razvoj jer je  zatirana stranjskom knutom i domaćom oskudicom. Prva poslovica koju uopće pamtim bila je ''Doli tvrdo, a gori visoko''. Da, uvijek se moglo otići, u Slavoniju, u Zagreb, u Njemačku, U Ameriku, u Australiju … Hercegovina cijeli svijet naseli, a sebe ne raseli. Opet poslovica. No odlazak rješava pojedinačno, ne i hercegovačko pitanje.

New age je cijeli niz labavo povezanih suvremenih duhovnih učenja i praksi kojima je zajedničko odbacivanje judeo-kršćanskog duhovnog nasljeđa, eklektičko pabirčenje po istočnjačkim i predkršćanskim oblicima religioznosti i pokušaj obogotvorenja čovjeka kroz različite metode tzv. samoostvarenja.

Njuejdžovski pristup sam po sebi implicira određene ideološke okvire i shvaćanja, nije stoga slučajno da se vremenski podudara s izgradnjom ''novog svjetskog poretka''. Međutim, postoji li nešto ekvivalentno pojavi ''new age-a'' na području religioznosti i na području ideologije u užem smislu te riječi? Mislim da postoji.

Rodio sam se i najljepše godine života proveo u policijskoj državi. O toj državi napisano je puno knjiga, a njezino društveno uređenje slavljeno je i hvaljeno i na Zapadu kao model koji spašava, staljinizmom kompromitiranu, praksu Marksove misli.

No za tihih ljetnih noći u mom provincijskom gradiću iz podruma policijske postaje čuli su se jauci. Mlate ga – čuo bi se suhi komentar. U miliciji su imali dva-tri stručnjaka za to. Posebno se, kažu, isticao jedan iz administracije, kojemu to nije bilo u opisu radnog mjesta, ali, eto, volio se malo ispuhati.