Ovako ili onako, razmišljanje o aktualnim događajima, u slučaju kada se oni otimaju logici i naginju apsurdu, vodi nas u djetinjstvo, neiscrpnu riznicu sjećanja, koja, ako apsurd i ne mogu razriješiti, barem mu mogu dati prikladan okvir u kojem prestaje biti toliko iritantan ili nepodnošljiv.

Drugdje je rat nastavak politike drugim sredstvima, a kod nas je politika nastavak rata drugim sredstvima. Što će reći da u Hrvatskoj mira nema. Kad oružje utihne, zapucaju muze. Tako je Klio u HTV-ovom Trećem dnevniku Dijane Čuljak-Šelebaj nadahnula Stipu Mesića. Riječ je bila o komunističkim zločinima nakon II. svjetskog rata. Neumirovljivi ''hrvatski resurs'' ustvrdio da je nedopustivo govoriti o komunističkim zločinima u II. svjetskom, radi se tek o popratnim poteškoćama antifašističke borbe. Ti dobri ljudi, antifašisti, kada bi zarobili kojeg neprijateljskog vojnika, našli bi se pred grdnim problemom: što učiniti s nevoljnikom?

Kako umiroviti umirovljenog predsjednika? Pitanje je to koje već neko vrijeme kruži virtualnim prostorom, ali odgovora niotkud. I ne će ga biti tako dugo dok je Vladimir Šeks zaokupljen nekim prečim poslovima. On bi sigurno nešto smislio, ali nema vremena. 

Tako smo, eto, prepušteni Mesićevom smislu za humor do daljnjega. A duhovit je Stipe, naročito kada pokušava biti ozbiljan, pa ćemo izdržati nekako. Doduše, malo nam je neugodno gledati tog prpošnog, no vremešnog, čovjeka kako svako malo "iskače iz paštete", baš kako je on svojedobno govorio za svoju protivnicu na predsjedničkim izborima. Nisu takve vratolomije za gospodina u časnim godinama. Srećom, Stipi kao da ne prijeti ni jedno ni drugo. Drug bio, drug ostao! Pa se okomio na Karamarka što mu ovaj u nezgodan kontekst stavlja drugove, to jest najavljuje da će se policija pozabaviti komunističkim zločinima.

Da nema Miljenka Jergovića, trebalo bi ga izmisliti! Jer da nema Jergovića, ne bi bilo ni polemike u Hrvata. Periodično, svako nekoliko godina plane polemika, a Jergović uvijek u središtu. 

Otkako je došao u Zagreb, Jergović svaki put ugrize ruku koja ga hrani. Legenda kaže da mu je prvo pomogao Ivan Aralica. Kako mu je uzvratio, poznato je hrvatskoj javnosti. Aralica mu nije ostao dužan, nego ga je zveknuo romančinom po glavi. Šteta što Jergović ''Fukaru'' nije pročitao objektivno jer bi mu taj, u biti odgojni roman, pomogao da sagleda svoju situaciju u hrvatskoj književnosti. Pa možda i promijeni neke stvari nabolje. Ali teško je čitati objektivno kada si glavni junak romana s tako sumornim svršetkom.

Iz krugova homoseksualnih aktivista najavljena je parada homoseksualaca u Splitu 11. lipnja. 

Reakcije javnosti uglavnom su očekivane: naprednjaci oduševljeno pozdravljaju još jedan proboj u bolju i pravedniju budućnost, natražnjaci zlovoljno gunđaju, ali se ne usuduju išta politički nekorektno reći. Bilo kako bilo, parade će sigurno biti. Uostalom, nikada mi nije bilo jasno zašto bi se ikome zabranjivalo da paradira!? Dok me ne tjeraju da s njima marširam, uglavnom ignoriram paradere bilo koje vrste. Ipak, za oko mi je zapelo da će ova splitska parada biti tematska, tako jedan od aktivista kaže: "Splitski gay pride sastavni je dio aktivnosti Iskoraka i Kontre usmjerenih na izmjene i dopune Obiteljskog zakona koje bi istospolnim parovima osigurale jednaka prava".