Suočen s 313 kandidacijskih lista i još 48 kandidatura nacionalnih manjina, hrvatski birač, bio on opjevani porezni obveznik ili ne, mora se uhvatiti za glavu. Lakše je položiti kolegij prosječne težine na Zagrebačkom sveučilištu nego temeljito proučiti izborne liste! A ako bi tkogod i bio toliko lud da krene u proučavanje izbornih programa svih tih stranaka i nezavisnih lista, za izbornu odluku bio bi spreman tek na narednim redovitim izborima za četiri godine. Ali dotada bi se osnovale i neke nove stranke, oformile neke nove liste, aktualnima postala neka naoko nova politička pitanja pa bi se pedantni birač morao upustiti u novo proučavanje i pričekati novi izborni ciklus. I tako ad infinitum. Birati odgovorno, birati s uvidom, birati upućeno – nemoguća je misija u hrvatskom političkom kontekstu. A nešto predmnijevam da ni drugdje nije puno bolje.

Međutim, demokracija kao sustav ima, čini se, i dubljih, strukturalnih problema. Nezaustavljivo napredovanje globalizacijskih procesa u izravnoj je suprotnosti s demokratskim vrijednostima i s demokratskim načinom funkcioniranja društva. Svijet, čini se, napreduje prema jednom sveobuhvatnom imperiju ili, u najboljem slučaju, tri-četiri imperija koji će iznalaziti moduse usklađivanja interesa na globalnoj razini. Demokracija je izvorno nastala u grčkom polisu i nestala je kada su Filip Makedonski i potom sin mu Aleksandar Veliki zbrisali polise i stvorili veliko carstvo. To se može reći i za bilo koji drugi imperij, riječ je dakle o zakonomjernoj pojavi. Da je tome tako, vidimo i na primjeru Europske unije, koja je uspostavljena na principa demokracije i međunacionalnog konsenzusa, a sve više se razvija u pravcu veledržave u kojoj konce vuku otuđeni centri moći, građenima preostaje tek da na ulici pokušavaju zaštititi svoja prava. Uzaludno, kao što vidimo na primjerima Grčke i Italije. U te dvije zemlje postavljeni su faktički namjesnici iz financijaških redova, bez da je građane itko išta pitao. Centri financijske moći koji su krizu i zakuhali sada se, mimo demokratske procedure, nameću kao oni koji će je riješiti. Njihove stvarne namjere su, u najmanju ruku, dvojbene. S druge strane napredujućoj totalitarizaciji društva na globalnoj razini suprotstavljaju se globalistički prosvjednici od Wall Streeta do Atene. Koliko se može zaključiti iz njihovih slogana i zahtjeva oni se ne protive globalizaciji, nego nisu zadovoljni ovakvom globalizacijom, htjeli bi neku pravedniju globalizaciju. Također, čini se da je ideja tzv. ''izravne demokracije'' jedna od glavnih ideja koje promoviraju. Na HTV-u imamo prigodu svakoga petka gledati jednog od domaćih zagovornika ''direktne demokracije'' filozofa Srećka Horvata.Razgovore Horvata i drugih u emisiji ''Peti dan'' Denis Kuljiš je nedavno nazvao : ''Ekshibicijom militantnih lijevih marginalaca, redikula i oriđinala". Doduše, unekoliko je izdvojio iz tog društva Ninu Raspudića nazvavši ga zbog flanelske košulje ''kanadskim drvosječom''. Što bi valjda, osim jedva prikrivene zavisti glede fizičkog izgleda, trebalo na metaforičkoj razini sugerirati određenu povezanost Hercegovca Raspudića i kanadskih Hercegovaca koji su u Domovinskom ratu odigrali važnu, Kuljišu izrazito mrsku, ulogu. Horvat je Kuljiša nazvao ''Pavićevim potrčkom'', međutim pitanje izravne demokracije nije uspio pojasniti. Vidi je, naime, kao svojevrsnu dopunu predstavničkoj demokraciji. To je lijepo, no kada, kako i o kojim pitanjima će se odluke donositi posredstvom izravne demokracije – to  nije objašnjeno. No, to su tehnička pitanja i ona se na razini regije ili države mogu riješiti. Na globalnoj razini ne vidim načina da se riješe. Još veći je problem s odlukama koje bi proizišle iz izravne demokracije. Kad bi primjerice osiromašene hrvatske građane netko izravno pitao treba li država financirati kazališta, neke časopise, nacionalne manjine, civilne udruge , pa i fakultet na kojem radi gospodin Horvat – bojim se da bi odgovor bio ne! Da i ne govorim o tome kako bi ''građani Europe'' sutra mogli izglasati da Jadransko more nije naše nego zajedničko, europsko dobro. 

No, vratimo se  listama s početka teksta. Njihova brojnost je, čini mi se, također u funkciji onemogućavanja stvarnog biranja, dakle u protudemokratskoj funkciji.   Ogorčeni birači spočitavaju malim strankama da su one za to krive jer unose pomutnju. Međutim, stvar je složenija. Onaj kome odgovara takvo kaotično stanje, ukoliko raspolaže s dostatnim sredstvima, uvijek može inicirati osnivanje nekoliko novih strančica i efikasno onemogućiti ujedinjavanje postojećih stranaka koje su ideološki bliske. Takvim sredstvima, logično je, raspolažu aktualne političke i gospodarske elite kojima odgovara status quo i dvostranački sustav. No, kada bi birači uložili dodatni trud, i malo analizirali političku ponudu u zemlji, lako bi zaključili da postoje samo dvije stvarne opcije u zemlji: integracijska i protuintegracijska. Lijevo krilo integracijske opcije čini Kukuriku koalicija te niz manjih stranaka (HSLS, Lesarevi laburisti itd.) i nezavisnih lista ( Lista Ljube jurčića, Lista don Ivana Grubišića itd.), desno krile integracijske opcije predstavlja HDZ sa satelitima (DC, Kerumova stranka) te niz manjih stranaka (HDSSB, HČSP, HSP – AP, Hrast itd.). Protuintegracijsku skupinu čine HSP, Savez za Hrvatsku (ABH, JH, HDS), Volim Hrvatsku i Pernarov Savez za promjene. Stoga bi logično bilo da se lijevi integracionisti okupe oko SDP-a, a desni integracionisti ( HDSSB, HČSP, HSP-AP, Hrast) oko HDZ-a. slabost je protuintegracionista što se nisu uspjeli okupiti oko HSP-a ili oko Saveza za Hrvatsku.

Damir Pešorda