Nikada nisam bio baš neki prognozer, ali spreman sam riskirati Gundulića, čak i autora dopune njegova Osmana, Mažuranića, za okladu da od toga neće biti ništa, to jest da se 2012. ništa specijalno neće dogoditi.

**********************************

Stari Augustinov paradoks vremena Gundulić je slio u savršene stihove:

Što je bilo, prošlo je veće,

Što ima biti, još nij' toga;

A što je sada, za čas ne će

Od prošastja ostat svoga,

Na hipu se vrijeme vrti,

Jedan hip je sve do smrti.

Ljudi svejedno nastavljaju vjerovati u svoju konstrukciju vremena koja se sastoji od prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Štoviše, spremni su vlastite suvremenike smještati po toj svojoj imaginarnoj skali, neke u prošlost, druge pak u budućnost. Često čujemo za nekog političara da mu je ''mjesto u ropotarnici povijesti'' ili za umjetnika da je beznadno anakron.

Priznajem, moj grijeh, i samom mi se tu i tamo omakla ta zavodljiva fraza. Ali, eto, odgojeni smo u civilizaciji eshatoloških korijena pa ne umijemo drugačije nego ''napredovati''. Premda nas sve češće spopadaju strahovi da tamo kamo napredujemo nema ničega.

Dok pišem, jednim uhom slušam trust mozgova s Filozofskog fakulteta kako u emisiji ''Peti dan'' raspravlja o ulasku Hrvatske u EU. Gospođa Čačinović hvali Cameroonov besprijekorni engleski akcent, Raspudić jadikuje što se o ulasku premalo raspravljalo, eurooprezni filozof Horvat odjedanput se žali da je u EU premalo slobodnog tržišta i ekonomskog liberalizma, Ognjen Čaldarević po običaju ne kaže ništa vrijedno pamćenja.

Mozgovi s Filozofskog po definiciji su na strani budućnosti, stoga i zaključak njihove rasprave o ''Europi'' mora biti u znaku opreznog optimizma – pa je takav i bio. Doduše, kao zmija noge krili su razloge tog svog, makar i opreznog, optimizma. Eto tako mozgovi s Filozofskog, a danas smo potpisali ugovor o pristupanju! To jest predsjednik Josipović i premijerka na odlasku su potpisali, a mi ćemo tu krumpir-salatu kusati.

Zadivljuje ta ljudska upornost u negiranju cjelokupnog iskustva ljudske vrste. Vrijeme uvijek pjeva istu pjesmu, samo se prolaznim slušačima čini da čuju nešto izvanredno, dotada nečuveno. Mladići i djevojke se zaljubljuju kao da nitko prije njih nije ljubio, političari kuju svoje makijavelističke planove kao da slične nitko prije njih nije kovao, popravljači svijeta smišljaju ''nove trikove'', koji su zapravo prastari, kako bi tupo stado žedno preko vode priveli do slobode, baš kao da nitko prije njih nije probao to isto.

Živimo u svijetu u kojemu su smrt i ništavilo jedina izvjesna budućnost, a pravimo se da nije tako. Uostalom, ništa nam drugo i ne preostaje. Ali to nas ne bi smjelo spriječiti da se ne rugamo bajkama o vječitom ''rastu'', svetoj dogmi svjetske ekonomije. Naročito u svjetlu činjenice da je ekonomija već dugo jedina filozofija suvremenoga svijeta. Ono što raste, nužno će i padati, stoga bi valjda mudrije bilo nastojati da rast bude što sporiji, eda bi duže trajao!?

Dok jedni razbijaju glavu ''rastom'', drugi vremenu nastoje doskočiti predviđanjem predstojeće katastrofe, koja bi ih, nadaju se oni, oslobodila nevolje od vremena. Strašno bi, ali i lijepo na neki način bilo da svijet skonča u katastrofi neviđenih razmjera, fantaziraju mnogi. Naročito oni koji su prevalili bolju polovicu života i pouzdano mogu očekivati samo polagano opadanje svojih tjelesnih i umnih snaga. Iz nekog svog razloga, po tko zna koji put, odredili su i godinu tog strašnog događaja. I to upravo predstojeću 2012.!

Nikada nisam bio baš neki prognozer, ali spreman sam riskirati Gundulića, čak i autora dopune njegova Osmana, Mažuranića, za okladu da od toga neće biti ništa, to jest da se 2012. ništa specijalno neće dogoditi.

Da, Amerikanci će na neke nesretnike istočno ili južno sasuti još toliko i toliko tona eksplozivnih sredstava, Španjolci će ili neki drugi ''Grci'' razbijati ulicama tražeći svoja prava, Hrvati će u još većem broju posjećivati kladionice i slična mjesta gdje za dvadeset kuna nude kartu za raj … Sve u svemu, ništa posebno, kao ni naša kratkotrajna prisutnost u publici ili na terenu.

Uostalom, i to brojanje godina!? Zašto baš 2012., ta mogla bi biti i koja više i koja manje! Ili bilo koja! Objavi su ionako već odavno oduzeli božanski legitimitet. Konvencije, puke konvencije, ništa bitno, ništa neslučajno. Mudriji su bili stari, Grci su godine brojali po olimpijadama, Rimljani ab urbe condita. Taj bi princip bolje odgovarao i relativističkom duhu našeg vremena. Tako bi, recimo, u Jutarnjem listu vrijeme mogli računati od početka Severinine trudnoće, a u Večernjem od početka Kosoričine brošijade. Ili obrnuto, svejedno je.

Za Hrvatsku u cjelini predlažem dan potpisivanja ugovora o pristupanju kao početnu točku računanja vremena, a mogli bismo taj dan uvesti i kao novi blagdan. Kolumnist Benjamin Tolić smislio mu je i ime – Kraj neovisnosti.

Ali dok još vrijedi računanje vremena po starom kalendaru, red je i da se na kraju ove 2011. osvrnem na događaje koji su je obilježili.

Sanader je iz austrijskog zatvora prebačen u hrvatski zatvor, HDZ je s nazovivlasti prebačen u nazoviopoziciju, Kosor i Josipović su potpisali to što su potpisali, Anti Đapiću je konačno uspjelo dokrajčiti HSP, Severina je ostala u blagoslovljenom stanju, u ime demokracije smaknut je Gadafi i veći dio njegove obitelji, smaknut je i Osama bin Laden, makar se ne zna je li ikada i postojao, diljem arapskog svijeta plamtjele su revolucije, Milanović je dobio prvu ukoričenu biografiju, Ante Marković je umro a Budimir Lončar nije, na bolji svijet preselili su se također Steve Jobs, Otto von Habsburg, Elizabeth Taylor, Joe Frazier, Amy Winehouse i mnogi drugi, Dario Kordić i ovu je godinu proveo u zatvoru, Gotovini i Markaču određene su drakonske kazne, Radman je i ove godine tragao za eliksirom mladosti, Mladen Schwartz je najavio dolazak na vlast ''ovako ili onako'' obećavajući uvođenje smrtne kazne strijeljanjem i vješanjem, navršilo se dvanaest godina od smrti prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana … A Hrvatski list napreduje prema svom 400-om broju! U gomili loših stvari konačno i jedna dobra, pa bi bolje bilo da s njom završim i ovaj tekst.

Ipak, vrijedi spomenuti još jedan, sa stanovišta poštenog poreznog obveznika manje važan, događajčić u godini koja se približava kraju. Znanstvenici su, čini se, otkrili da neutrini putuju brže od svjetlosti. S obzirom da su brzina svjetlosti i protok vremena u dosadašnjoj paradigmi bili nerazlučivo povezani, s tim otkrićem otvaraju se i pitanja o naravi vremena, a vječiti optimisti već nagađaju o mogućnosti putovanja kroz vrijeme.  Dugo već ne čitam znanstvenu fantastiku niti se zanosim sličnim maštarijama, ali ovaj mali ogled o vremenu ne bi bio korektan kad u njega ne bi bila uključena i ta neuništiva ljudska čežnja za prekoračivanjem granica.

Damir Pešorda