Dugo već ne pratim previše pozorno nogomet. Tu i tamo pogledam koju utakmicu, ali Mamić me ne može izbaciti iz takta niti zalazim u duboke rasprave o Bilićevoj taktici. Svejedno me jedna vijest iz tog svijeta zaintrigirala – uhićenje dužnosnika Hrvatskog nogometnom saveza i bivših nogometnih sudaca Širića i Djedovića. Navodno im je klopku preko Hajdukova predsjednika Maleša postavio Uskok.

Ono što me nagnalo na razmišljanje o ovom slučaju jest podatak da je uhićeni dvojac tražio od Hajduka 95 000 eura za pošteno suđenje. Ako je to istina, onda uistinu živimo u društvu koje je cinizam podiglo na razinu umjetnosti. Nije dostatno imati puno drskosti i malo smisla za humor da bi se čovjek mogao baviti tom umjetnošću. Ne, mora se usvojiti poseban način mišljenja da bi se moglo sudjelovati u takvim igrama.

Svim ljudima urođen je osjećaj za pravdu, korektnost i istinu. Neki ga nastoje slušati, drugi zatomiti. Ni jedni ni drugi ne uspijevaju u potpunosti, ali drugima ide puno bolje. Ljudima je urođen i osjećaj srama. Onaj tko ga kroz život izgubi, izgubio je bitno obilježje ljudskosti. Kad u svijesti pojedinca nastupa taj trenutak kada mu potpuno zamru osjećaji za pravdu i stid, teško je odrediti. Obično se moramo opeći da bismo shvatili da imamo posla s takvim čovjekom. Međutim, kad je u nekom društvu nastupila takva moralna preobrazba, to obično iščitavamo iz ovakvih slučajeva. Tražiti mito za fer suđenje viša je forma korupcije. Takve ideje rađaju se samo u glavama ljudi koji duboko ne poštuju prirodu i ne razumiju društvo. Društvo koje takve stvari tolerira na dobrom je putu da prestane biti zajednica.

Nogomet je lijepa igra, ne zovu ga uzalud ''najvažnijom sporednom stvari na svijetu''. Onaj tko u tu igru uvlači kriminal ubija na neki način ljepotu samu, koje je ionako sve manje u svijetu. No ne treba se zavaravati, koliko god bio važan, nogomet ipak ostaje sporedna stvar. Modeli kriminalnog ponašanja u nogomet su, kao i u ostale segmente društva, preslikani iz samih središta moći. Ili, kako bi narod rekao, riba smrdi od glave. Model besramnog ponašanja također dolazi iz tih istih centara. Godinama svjedočimo cinizmu naših političkih elita, cinizmu domaćeg i haškog pravosuđa i cinizmu naših bogataša, tako da smo već navikli i oguglali. Nekad nas ništa nije smjelo iznenaditi, danas nas više ništa ne može iznenaditi.

Paradoksalno je da ni sve češća uhićenja ne doprinose popravljanju društvene klime. Štoviše, stječe se dojam da smo se kao društvo zapleli u košmarni teatar ritualnih rušenja dojučerašnjih ''veličina''. Kao da više nije ni važno što je istina ni što je pravedno, nego je važno ''tko će koga'' ili, kako bi rekao jedan erudit iz Jutarnjeg lista, ''čija majka crnu vunu prede''. Tako i nakon ovoga uhićenja ljudi iz Hrvatskog nogometnog saveza, vidimo kako se koplja lome oko toga tko će se dočepati vlasti u hrvatskom nogometu, a ne kako nogometu vratiti dostojanstvo i ljepotu igre. Ukratko, cilja se na Markovića, za nogomet kao da nikoga nije briga. I tu opet prepoznajemo prste politike. Marković je nedvojbeno uspješan predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza. Reprezentacija, koja je njegova glavna briga, dugo je već trn u oku onih koje srde uspjesi hrvatskog sporta. Kad su već sve u zemlji uspjeli učiniti neuspješnim, bezličnim i sivim, vrijeme je da i pobjedničkoj reprezentaciji stanu u kraj. Osim toga, Marković je i protiv regionalne lige! A to je neoprostivo.

Ali tu je naše ''novo sudstvo'', Uskok, DORH, odvjetničke zvijezde, cijela ta pravosudna mašinerija koja u posljednje vrijeme poput buldožera miče sve prepreke procvatu ''lijeve fraze'', ona će valjda i tu prepreku maknuti. Što će od hrvatskog nogometa ostati, vidjet ćemo na kraju te priče.

No, pustimo nogomet, on je ionako po definiciji ''sporedna stvar''. Ono što bismo uistinu htjeli znati jest odgovor na pitanje koliko košta pošteno suđenje nekih drugih, nenogometnih sudaca. Tu, bojim se, sitniš od 95 000 eura ne znači ništa.

Damir Pešorda