Zanimljivo je bilo analitički pratiti predizborno vrpoljenje i vrludanje na tzv. hrvatskoj desnici. Velim takozvanoj jer su se pojmovi ''desno'' i ''lijevo'' toliko već istrošili od preduge i neprecizne uporabe da su postali skoro neupotrebljivi.  Ta prilično nasumična i nelogična kretanja na trenutke su podsjećala na kretanja pokusnih glodavaca u labirintu. I kad je već izgledalo da od izlaska iz labirinta u koji su ih stjerale velike stranke i dirigirani mediji neće biti ništa, dogodilo se čudo. Dogodilo se jedno logično objedinjavanje!

Ne onako sveobuhvatno i plameno kako je priželjkivao Zvonko Bušić osnivajući Hrvatski plamen, ni onako granato kako je najavljivao Hrast dok je još bio samo žir, no ipak objedinjavanje! ABH, JH i HDS nisu velike ni moćne stranke, a pogotovo nisu bogate stranke, no jesu, čini se, ozbiljne stranke. Sačić, Šibl i Dodig ponudili su biračima koji ne misle da je ulazak u EU najbolja opcija za Hrvatsku jasnu alternativu, i jasno je nazvali – Savez za Hrvatsku. Doduše, tu je i HSP koji je odnedavno zauzeo protuintegracijski politički stav, no upitno je koliko se radi o iskrenom opredjeljenju, a u kojoj je mjeri to taktički potez s ciljem da se pokupe glasovi onih koji su izričito protiv ulaska u EU. Uostalom, takve sumnje Srb i Đapić mogu lako otkloniti ukoliko su iskreni. Dostatno je da pozovu Savez za Hrvatsku u koaliciju. Kao jedina parlamentarna stranka HSP bi u toj koaliciji dobio lavovski dio mjesta na izbornim listama i, što je još važnije, stekao bi status ozbiljne i odgovorne suverenističke stranke koja se istinski, a ne samo deklarativno suprotstavlja Savezu za Europu.

Koalicija triju jasno protuintegracijski orijentiranih stranaka u nezavidan položaj stavlja Miljkov HČSP. Ta se mala, no živahna stranka često isticala žestokim starčevićanstvom i suverenističkom retorikom, ali je ulaskom u koaliciju s Tomašićkinim HSP AS, koji se i programski i deklarativno zalaže za ulazak u EU i potiho se nada koaliranju s HDZ-om ukoliko uđu u Sabor, dovela u pitanje sve ono što je godinama gradila. Stvaranjem Saveza za Hrvatsku HČSP je natjeran da svojim eventualnim biračima pojasni svoje stavove oko EU, a to s aktualnim koalicijskim partnerom neće biti lako. Previranja koja u Hrastu traju već dulje vrijeme ozbiljno su narušila izglede te grupacije, ali oni su ionako naklonjeni eurointegracijama tako da svoj politički prostor traže među konzervativnijim hadezeovim pristašama i molitvenim skupinama bez jasnog stava o pitanjima suvereniteta u suvremenom svijetu. S obzirom na takvo stanje stvari, vrlo lako bi moglo doći do toga da se oforme dvije koalicije koje će pokušavati preoteti od HDZ-a monopol na domoljublje i obranu nacionalnih interesa. Jedna, Savez za Hrvatsku, kojemu će se eventualno pridružiti HSP, i druga – ''Savez za uspravan ulazak u EU'' ( HSP AS, HČSP, Hrast). Možda to ne bilo ni loše. Birači koji često kukaju kako nemaju za koga glasovati imali bi tako mogućnost izbora: HDZ za one koji ne vole ''mijenjati konja na pol gaza'', ''Savez za uspravan ulazak u EU'' za one kojima je dodijao HDZ, ali ne i politika HDZ-a, te Savez za promjene za one koji drže da suverena i samostalna Hrvatska nema alternative.

No, poznajući hrvatsku političku prevrtljivost, siguran sam da će do izbora biti još iznenađenja i neočekivanih kombinacija. Bilo kako bilo, stvaranjem Saveza za Hrvatsku učinjen je korak ka uvođenju reda i logike na hrvatskoj političkoj sceni. Veliki broj malih stranaka stvara pomutnju i daje alibi neodlučnim biračima da kažu kako nemaju za koga glasovati jer im se ne da proučavati stotinjak i više programa, pa se onda odlučuju za neku od većih stranaka ili uopće ne izlaze na izbore. Što se samih birača tiče, bez obzira zalagali se za ulazak u EU ili bili protiv, oni također mogu samo pozdraviti raščišćavanje i jasno profiliranje političkih opcija koje se nude. Velike stranke HDZ i SDP konačno dobivaju suprotstavljeno političko stanovište, ne samo na razini retorike nego i u pogledu temeljnog političkog cilja. Ukoliko ni HSP ni Savez za Hrvatsku, zajedno ili pojedinačno, ne poluče znatniji rezultat na izborima, onda će to biti jasan znak da hrvatski građani ne misle ozbiljno kada se u anketama u razmjerno velikim postotcima izjašnjavaju protiv ulaska u EU. A to onda više nije problem političke ponude. Nego samih birača.

Međutim, valja imati na umu da problematiziranje odnosa Hrvatske i EU neće prestati biti politički relevantnim pitanjem nakon ovih izbora ili hrvatskog ulaska u tu asocijaciju. Naprotiv! Stoga, postavljanje pitanja te vrste nije samo po sebi ni desno ni lijevo. Nego je korak ispred vremena! Barem u hrvatskim uvjetima.

Damir Pešorda

(Damir Pešorda je dopredsjednik stranke Jedino Hrvatska)