Samostalna i suverena država jedini je okvir koji Hrvatima može osigurati slobodu, kulturni napredak i materijalno blagostanje. Pobjedom u Domovinskom ratu hrvatski je narod stekao pravo da upravlja i gospodari zemljom za koju ga vežu ljubav, uljudba i povijesno iskustvo.
Samostalna i suverena država jedini je okvir koji Hrvatima može osigurati slobodu, kulturni napredak i materijalno blagostanje. Pobjedom u Domovinskom ratu hrvatski je narod stekao pravo da upravlja i gospodari zemljom za koju ga vežu ljubav, uljudba i povijesno iskustvo.
Hrvatska zemlja, otoci, šume, rijeke, jezera i druga prirodna bogatstva moraju biti u vlasništvu hrvatskih građana i hrvatske države. Stranci ne mogu biti vlasnici hrvatskih prirodnih bogatstava.
Hrvatsko more vlasništvo je hrvatske države. Isključivi gospodarski pojas mogu iskorištavati samo hrvatska država i hrvatski građani.
O poljoprivredi, industriji, turizmu kao ni o drugim gospodarskim granama u današnjim se okolnostima, na žalost, ne može programski govoriti jer gospodarske programe donose metropole, a ne kolonije.
| Rade Zlatousti |
|
|
| Ponedjeljak, 24 Listopad 2011 13:29 |
|
Tako da uopće nije teško zaključiti zašto sam Radu prozvao Zlatoustim, ta ničija riječ u Hrvatskoj, a bogme i šire, ne košta kao Radina. Svi retori od Demostena i Cicerona do naših dana mogu se skriti u mišju rupu kad Rade zbori. Nisu se proslavili ni drugi dijasporci, ali zapravo nisam namjeravao potezati tu temu, o tome će morati razmisliti oni koji ih biraju. Ono što me privuklo Radinu slučaju jest fantastični cjenik hrvatske riječi i hrvatske šutnje. Fantastičan stoga što nikada ne znaš što se točno i koliko plaća po jedinici vremena, govor ili šutnja. Rade Zlatousti službeno je plaćen bio da govori, no bolji poznavatelji hrvatskih političkih prilika spremni su ruku u vatru staviti da se Radi masno plaćala šutnja o problemima Hrvata u BiH. Ako je tomu taku, onda iznosi i nisu tako fascinantni. Sanader je, po nekim izvorima, kudikamo više platio šutnju Thompsonu. Po tim izvorima Thompsonova šutnja najskuplje je plaćena šutnja u Hrvatskoj. Međutim, Thompson je spomenute ''izvore'' demantirao, a oni, barem zasada, nisu za svoje tvrdnju pružili nikakve relevantne dokaze. Suočen dakle s izborom da biram kome ću vjerovati, između novinara ''Jutarnjeg'' s jedne strane i Marka Perkovića s druge strane biram ovog posljednjeg, po svemu čestitijeg i dosljednijeg u svom dosadašnjem javnom životu. Uostalom, čak i da je uzeo novce, koji su se ionako kapom i šakom dijelili kojekakvim bitangama za koještarije, rađe bih slušao Thompsonovu skupu šutnju od preskupog blebetanja Jutarnjakovih kolumnista. Kad bih mogao birati… Šutnja je zlato, glasi stara poslovica. Međutim, hrvatska šutnja je najčešće blato, kaljuža u koju ovaj narod periodično upada. No, odabrani ''šutači'' iliti ''šutci'' od svoje šutnje itekako profitiraju. Dakle, i hrvatska šutnja je zlato sa stanovišta involviranog pojedinca, a blato s aspekta posljedica po javnost. No, osim onih plaćenih da šute, mnoštvo je i plaćenih da govore. Stara je politička mudrost na ovim prostorima da je šutnja dragocjenija i bolje plaćena, ali i od gugutanja se može živjeti, ponekad i jako dobro. Gledam tako neku večer na televiziji ekonomskog analitičara Ratka Boškovića, potrga se čovjek objašnjavajući kako je usud, fatum, svemirska nužda da nama običnim smrtnicima bude loše, a bankama dobro. A kako tek guguče onaj Bohaček ispred HUB-a, poželio sam da potegnem posljednju kovanicu s mrkim medvjedom iz džepa i doniram mu, onako direktno kroz ekran. Ne dade mi žena, žao joj ekrana. U Bilićev ''Puls Hrvatske'' javio se i vječiti prosvjednik Pernar, mnogi ga drže ridikulom, no onih nekoliko rečenica o neotplativoj spirali duga u koju smo upali bile su jedini suvisli govor te večeri. Naravno, nitko se od ''uvaženih analitičara'' nije ni osvrnuo na Pernarovu jednostavnim riječima objašnjenu logiku postojećeg ekonomskog i monetarnog modela koji nas neizbježno vodi u kolaps. A i što bi, nitko ih ne plaća za to. To ti je to nadaleko hvaljeno tržišno ponašanje. Ipak, da ne bude sve crno, ima jedan čovjek koji se ne obazire previše na to koliko trenutno košta njegova riječ ili šutnja, nego lupi što mu na um dođe. To je bivši predsjednik. Otkako se odmetnuo u partizane i utemeljio stožer u bivšoj javnoj kući u Grškovićevoj ulici, neprestance verbalnim prepadima na zdrav razum uveseljava građanstvo. No, jedan je Stipica, on je dosegnuo stadij političkog savršenstva. Onaj u kojem prihodi pristižu neometano, bez obzira govorio ili šutio i bez obzira na to što govorio. |
Benjamin Tolić je rekao da je svaki od Pešordinih članaka 'zaokružena priča, koju pisac, braneći tradicionalne hrvatske vrjednote od naplavina zatornoga globalnog smeća, slasno ispreda oko aktualna događaja'.Tolić kaže da se Pešordine tekstove teško može opisati polemikama, jer u današnjoj Hrvatskoj nema ni uvjeta za polemiku.Hrvatska je vlast, kaže Tolić, prodala medijski prostor strancima i tako žrtvovala pluralizam hrvatskog društva monizmu tuđinskog interesa. Zbog toga danas u Hrvatskoj televizija, radio i visokonakladni dnevni i tjedni listovi, danonoćno promiću inozemni probitak, a samo dva niskonakladna tjednika (Hrvatski list i Hrvatsko slovo), koji jedva vezuju kraj s krajem, brane elementarne hrvatske političke,…
Benjamin Tolić -Sanaderova dionica
Tolićeve kolumne same od sebe izrastaju u skladnu cjelinu, a knjiga "Sanaderova dionica" svojevrsna je sinteza Tolićevih ranijih djela..U njoj su objedinjeni ironijsko-satirični diskurs te jasan, izgrađen i originalan stil.Knjiga pruža literarni užitak uvida u stanje nacije u tijeku i na kraju Sanaderove dionice, kako bi literarni užitak, naravno bez autorove krivnje, mogao ostaviti i gorak okus.O knjizi su na predstavljanju govorili Damir Pešorda, autor Benjamin Tolić, Mate Kovačević i Stjepan ŠešeljPo Kovačevićevim riječima Tolić majstorskim umijećem klasičara daje presjek za Hrvatsku pogubna političkog mentaliteta."Nositelje tog mentaliteta Tolić prepoznaje u politici aktualnoga predsjednika Republike, Račanovoj šesteročlanoj koaliciji i Sanaderovu savezu za Europu,"…
Pogađate već da je riječ o 'euroskeptičnoj' knjizi ili, točnije rečeno eurorealističnoj. U tridesetak poglavlja, na tristotinjak stranica Bošnjak analizira hrvatsko pristupanje Europskoj uniji s najrazličitijih aspekata, nudi mnoštvo podataka, slika, grafikona, tablica, citata i drugih podataka na koje je u domaćem tisku proteklih godina bilo uistinu teško, ako ne i nemoguće naići. S te strane ova je knjiga vrlo dragocjena svima koje zanimaju činjenice u odnosima između Hrvatske i EU-a, bez obzira slagali se ili ne s autorovom temeljnom tezom da je za Hrvatsku politika ulaska u EU bez alternativa, zapravo, pogubna. Posebna vrijednost Bošnjakove knjige jezgrovit je, izravan…
» 1 2 3 »
JEDINO HRVATSKA se u poptunosti financira od članskih doprinosa i donacija. Stoga je svaka pomoć dobrodošla.