Na hercegovačkom portalu ''Poskok'' izračunali su da je zastupnik ''Hrvata iz dijaspore'' Rade Bošnjak u Saboru za četiri godine progovorio točno deset puta. Pedantni poskokovci su izračunali da je sekunda Radine besjede plaćena oko 240 kuna. No to je samo neto iznos, pa je Rade Zlatousti porezne obveznike Republike Hrvatske koštao znatno više budući da na neto iznos treba dodati sva davanja na plaću te putne troškove i slične sitnice.

Tako da uopće nije teško zaključiti zašto sam Radu prozvao Zlatoustim, ta ničija riječ u Hrvatskoj, a bogme i šire, ne košta kao Radina. Svi retori od Demostena i Cicerona do naših dana mogu se skriti u mišju rupu kad Rade zbori. Nisu se proslavili ni drugi dijasporci, ali zapravo nisam namjeravao potezati tu temu, o tome će morati razmisliti oni koji ih biraju. Ono što me privuklo Radinu slučaju jest fantastični cjenik hrvatske riječi i hrvatske šutnje. Fantastičan stoga što nikada ne znaš što se točno i koliko plaća po jedinici vremena, govor ili šutnja.

Rade Zlatousti službeno je plaćen bio da govori, no bolji poznavatelji hrvatskih političkih prilika spremni su ruku u vatru staviti da se Radi masno plaćala šutnja o problemima Hrvata u BiH. Ako je tomu taku, onda iznosi i nisu tako fascinantni. Sanader je, po nekim izvorima, kudikamo više platio šutnju Thompsonu. Po tim izvorima Thompsonova šutnja najskuplje je plaćena šutnja u Hrvatskoj. Međutim, Thompson je spomenute ''izvore'' demantirao, a oni, barem zasada, nisu za svoje tvrdnju pružili nikakve relevantne dokaze. Suočen dakle s izborom da biram kome ću vjerovati, između novinara ''Jutarnjeg'' s jedne strane i Marka Perkovića s druge strane biram ovog posljednjeg, po svemu čestitijeg i dosljednijeg u svom dosadašnjem javnom životu. Uostalom, čak i da je uzeo novce, koji su se ionako kapom i šakom dijelili kojekakvim bitangama za koještarije, rađe bih slušao Thompsonovu skupu šutnju od  preskupog blebetanja Jutarnjakovih kolumnista. Kad bih mogao birati…

Šutnja je zlato, glasi stara poslovica. Međutim, hrvatska šutnja je najčešće blato, kaljuža u koju ovaj narod periodično upada. No, odabrani ''šutači'' iliti ''šutci'' od svoje šutnje itekako profitiraju. Dakle, i hrvatska šutnja je zlato sa stanovišta involviranog pojedinca, a blato s aspekta posljedica po javnost. No, osim onih plaćenih da šute, mnoštvo je i plaćenih da govore. Stara je politička mudrost na ovim prostorima da je šutnja dragocjenija i bolje plaćena, ali i od gugutanja se može živjeti, ponekad i jako dobro. Gledam tako neku večer na televiziji ekonomskog analitičara Ratka Boškovića, potrga se čovjek objašnjavajući kako je usud, fatum, svemirska nužda da nama običnim smrtnicima bude loše, a bankama dobro. A kako tek guguče onaj Bohaček ispred HUB-a, poželio sam da potegnem posljednju kovanicu s mrkim medvjedom iz džepa i doniram mu, onako direktno kroz ekran. Ne dade mi žena, žao joj ekrana. U Bilićev ''Puls Hrvatske'' javio se i vječiti prosvjednik Pernar, mnogi ga drže ridikulom, no onih nekoliko rečenica o neotplativoj spirali duga u koju smo upali bile su jedini suvisli govor te večeri. Naravno, nitko se od ''uvaženih analitičara'' nije ni osvrnuo na Pernarovu jednostavnim riječima objašnjenu logiku postojećeg ekonomskog i monetarnog modela koji nas neizbježno vodi u kolaps. A i što bi, nitko ih ne plaća za to. To ti je to nadaleko hvaljeno tržišno ponašanje.

Ipak, da ne bude sve crno, ima jedan čovjek koji se ne obazire previše na to koliko trenutno košta njegova riječ ili šutnja, nego lupi što mu na um dođe. To je bivši predsjednik. Otkako se odmetnuo u partizane i utemeljio stožer u bivšoj javnoj kući u Grškovićevoj ulici, neprestance verbalnim prepadima na zdrav razum uveseljava građanstvo.  No, jedan je Stipica, on je dosegnuo stadij političkog savršenstva. Onaj u kojem prihodi pristižu neometano, bez obzira govorio ili šutio i bez obzira na to što govorio.