U najnovijem procvatu srpsko-hrvatskog razumijevanja i približavanja predsjednik Josipović i državni odvjetnik Bajić okomili su se na premijerku Kosor i HDZ, koji iz sebičnih, predizbornih interesa nerazumno hrvatuje i donosi nekakav zakon o ništetnosti. Predsjednik Josipović tronutim glasom objašnjava narodu, navlastito braniteljima kako je njihov spas u dubokom povjerenju u srbijansko pravosuđe, a ne u nekakvim ''ishitrenim potezima'' hrvatskog Sabora. Ustobočio se protiv Hadezeova zakona i ''državni tužilac'' Mladen Bajić iako u opisu njegova radnog mjesta baš i nije to da komentira zakone koje donosi Sabor. Naime, koliko je god zazorno da se izvršna vlast miješa u rad sudske, čini mi se, ništa manje nije loše da se sudska vlast miješa u rad zakonodavne. Suci su tu da provode a ne da donose zakone! Ali Bajić nije odolio, sve se on bio lijepo dogovorio sa svojim srbijanskim kolegom, a, evo, ovi Šeksovi mu sada kvare posao…

Milanovićev jurišnik neki Jovanović iz Rijeke pročuo se u zadnjih godinu-dvije kao žestoki borac protiv HDZ-a. Kruna njegove protuhadezeovske karijere bilo je skidanje poslaničkog imuniteta u Hrvatskom saboru, nekoć državnom. Esdepeovci i ostali kukurikavci iskoristili su najavu skidanja Jovanovićeva imuniteta da naprave veliku galamu i eskiviraju saborsku sjednicu. No pravi cilj tog eskiviranja bio je onemogućiti izglasavanje Zakona o ništetnosti. Izglasavanje zakona nisu uspjeli izbjeći, ali su sačuvali svijetlu tradiciju svoje stranke: da uvijek izbjegne glasovanje o ključnim pitanjima za hrvatsku državu na kojemu bi im Beograd eventualno mogao što zamjeriti.

Zanimljivo je da su glasovanje o tom zakonu izbjegli i žestoki glavaševci te starčevićanac Srb. Kad je Račan iz naziva i prakse Sabora uklanjao atribute državnosti, ručice vrlih nam haespeovaca bile su uredno u zraku, dok je Sanader razarao hrvatsku samosvijest, Đapić je kao najveći uspjeh tog saborskog saziva isticao tzv. ''Savez za Europu'', no kada je Hrvatska nakon više od deset godina konačno učinila jedan potez koji barem podsjeća na državnički, gle! – HSP-a nema! Važniji im je strah od toga da će ih tkogod prozvati HDZ-ovim prirepkom nego mogućnost da postupe državotvorno i usput očitaju lekciju HDZ-u gdje je dosada bio u zaštiti nacionalnih interesa. HDSSB se, nažalost, sve više pretvara u instrument jednoga čovjeka u borbi protiv sustava te kao takav teško i da može voditi neku dosljednu državotvornu politiku.

Najnovije najave u tisku da bi Mladen Bajić ipak mogao optužiti HDZ kao organizaciju možda su uvod u završni čin jednog procesa koji je otpočet još 1990. Račanovom izjavom da je HDZ ''stranka opasnih namjera''. Ako se stvari doista nastave odvijati prema tom scenariju, svaki pošten čovjek i patriot u ovoj zemlji morao bi se zamisliti barem nad dvije-tri činjenice. Prvo, izravan napad pravosuđa na jednu stranka, ma kakva ona bila, nužno vodi k urušavanju demokracije. Drugo, zemlja u kojoj je državni odvjetnik najmoćniji čovjek s vremenom se pretvara u ''pravosudnu diktaturu''. Treće, iako u današnjem HDZ-u gotovo da i nema izvornih tuđmanovaca, ta stranka ipak baštini simboliku pokreta koji je stvorio državu. Kriminalizacijom stranke na neki se način kriminalizira i taj pothvat stvaranja države. Većina važnijih generala već je osuđena ili barem dovedena u sumnju, blistave oslobodilačke akcije prokazane su kao ''zločinački pothvati'', pretvorbeni kriminal stavlja se na dušu HDZ-u iako je stvarnost kudikamo kompliciranija, a sada se očito kreće u dovršavanje tog posla, dovršavanje ''detuđmanizacije''. Iza koje se skriva zapravo dekroatizacija. Provoditelji se možda i sami čude kako im sve lako polazi za rukom, pa su možda malo nervozni u strahu da u zadnji tren ne bi štogod krenulo ukrivo …

Zato Josipovićev umirujući glas, propovjednički ton i poza blaženika zlata vrijede.

Damir Pešorda

(Damir Pešorda je dopredsjednik stranke Jedino Hrvatska)