Cirkus je već odavno počeo, manipulacia još s prvim danom. Stigla je talibanizacia Hrvatske. Onaj prosječan Hrvat čim vidi i čuje za Slavka Linića kao ministra financia, ili Radimira Čačića u gospodarstvu, misli da je posriedi neka greška. Ili barem, da je u pitanju karneval. Čačić je holivudski poručio novinarima kako vodjenje vlade preko televizijskih ekrana mora prestati. S druge strane, nikad im se tako nie obraćao dok je bio u ''opozicii'', gdje su on i nova ministrica vanjskih poslova imali povlašteni status, čak i u odnosu na nekad vladajuće strukture. Bili su na državnoj dalekovidnici praktično kad god su to poželili. Bio je to odnos pun uzajamnog uvažavanja. Sad prvom podpredsjedniku vlade publicitet pak, kao, smeta. Zapravo ne, naravno, ali. Treba paziti što se, kako i kada pita. Značajne figure poput njega, odredjuju pravila igre. Valjda to novinari moraju znati.

Prof. Puhovski misli kako je nova vlast ''krenula šlampavo'', što je eufemizam uvaženog analitičara za stvari koje su očito već – van kontrole. Ili pod čvrstom kontrolom, ovisi o kutu gledanja. Vesna Pusić se dala snimiti zajedno s ne-hrvatskim podpisom ''Foreign Minister'', na čudnom i čudesnom uradku kojim je, tobože, Hrvatska uzvratila Poljskoj, na srdačnoj dobrodošlici. [U EU, kamo još nismo ni ušli, jer predstoji ta relativno mala neugodnost, moguće kora od banane, koja se zove Referendum.]

Absolutno je nejasno s kojim je pravom kolaž gdje se pojavljuju studenti i profesori s politologie poslan kao ''hrvatski odgovor na poljsku dobrodošlicu''. Nitko te ljude i nikad nie ovlastio snimati ili nastupati u ime Hrvatske, tim prie što je poljski dvominutni video bio selektiran kroz filter natječaja. No, možda je i dobro uradjeno, jer i kvaliteta i brzina i metoda razvidno su podcrtale svu tu razliku izmedju stupnja 'demokracie' u Poljskoj i u Hrvatskoj. Ali i u razini sviesti kojom se stvari, dogadjaji, situacie pa i odgovornost promišljaju u zemlji naših sjevernih priatelja, nekoć u čuvenom varšavskom bloku sa zaista mizernim standardima demokratičnosti blizu absolutne nule, te u zemlji hrvatskoj, u kojoj je talibanizacia uzela maha već tjedan dana po dolazku nove vlade na kormilo RH. Bilo bi vrlo zanimljivo saznati s kojim su popratnim tekstom Pusićka & Co. odposlali taj insuficientno sklepani filmić do Polski, zajedno s Grubešom i ostalim veleuvaženim kadrom lagano predplaćenim na višestruko redovno pojavljivanje na HRT-u, u funkcii nekih tobože neovisnih stručnjaka za tko zna što.

No, kad već spomenusmo talibanizaciu, najgori njezin oblik dao se, poput crvene tinte, odmah uočiti, s novim ministrima na dalekovidnici. Odkucate li, naime, u neku od popularnih internetskih tražilica ''ministar zdravlja'', dobiti ćete redom pa na niže, ''ministarstvo zdravlja republike Srbije'', itd. Na devetom mjestu je ''zdravlje.gov.rs'', a ispred toga ''zvanična internet prezentacija kraljevskog doma Karađorđević''. I sve izmedju odnosi se na Srbiu. Očigledno, terminologia je usuglašena s balkanskom jezičnom praxom, što je očito i bio primarni cilj. Čemu donedavno Ministarstvo zdravstva? Kad ionako zdravstvo i zdravlje nisu ista stvar.

Ali eto, talibanisti odmah proglašavaju naciu zdravom, a domaće će ministarstvo zdravlja, vjerovatno, održavati ljude zdravima i objaviti rat boleštinama svih vrsta. U prvom redu onim terminološkim i jezičnim. Zašto skrivati, terminologia je unificirana, čak i više i bolje nego nekad u SFRJ-u. Tamo se srbskohrvatska varianta protezala i dominirala posvuda, bez posebnog odpora, osim u SRH, gdje je Hrvatima prepuštena čuvena ''ijekavica'', kao izraz tog nelagodno različitog hrvatstva. Terminološke inačice u duhu jezika su se, medjutim, uspjele nekako provući, iako podosta nemarno. Čak i pod komunstima, svjesnima da je ipak lakše činiti nasilje nad ljudima negoli nad jezikom im. To traži malo više vremena. Nema tog vremena, medjutim, pod suncem  talibanističkim. Red je da se regionalna suradnja protegne. Kaže Ipsos Puls, već legendarna tvornica javnog manipuliranja, kako 50% Hrvata, sad već samo toliko ništetno malo, misli kako RH ide u ''pogrešnom smjeru''. A još pred mjesec dana bilo ih je poraznih 83%.

Takav neumorni i predani rad, kakav obavlja Ipsos Puls, mora impresionirati. Bez obzira vriedi li to što ili ne, napor je tu. Sigurno će KK, naša slavodobitna kukuriku koalicia, znati ocieniti vriednost dotičnog samopriegora i truda uloženog u proricanje i promicanje istine, o percepcii njihove izborne pobjede u ovom slučaju. U javnosti RH. Trebati će to i nagraditi, sumnje u to gotovo i da nema. Bitno je da ''idemo dalje'', što je bio slogan i Račanov i Sanaderov. To je taj kontinuitet, koji nas vodi i k Referendumu, odnosno prema EU-u. A uz put na ''zapadni Balkan''.

Jer, unatoč tome što HRT zna otvoreno razpravljati i o problemu sapunica, ozbiljne stvari su pred Hrvatima. Bez zavaravanja, i uz prkos tome što KK obigrava oko vrućeg problemčića koji nam predstoji. A jaram koji čine te EUropske zvjezdice koje nam se onako ulančane spremaju baciti oko vrata, vrlo je blizu. Koliko god ga zaobilazili naši vlastodršci, naše prošlo i sadašnje mudro rukovodstvo i njihove brojne isto tako mudre ulizice. Jer novovjeko je kmetstvo pred vratima. Naravno, kao i svaki oblik robstva, i EUropstvo se prvo stvara u sferi duha, odakle se pretače u materialne svoje oblike, te se manifestira po dovršetku svih sofisticiranih manipulacia svojom ovosvjetskom konkretnom realizaciom: gubitkom dostojanstva i prostora, kako to kaže prof. dr. Kulić, a što se da izreći i kao gubitak suvereniteta, na razini države.

Stara je vlast, može se reći, predstavljala partitokratsku simbiozu s mafiokratskom bazom. Nova je vlast jedna druga partitokratska garnitura, srasla s mediokratskom podrškom. Novi stari show je već počeo, EUropska kola već su se zavrtila. Jednog će dana i užičko, jer svakojaki link već je tu. Kao na primjer ''Jelena i Bajaga''. I jer ništa nie slučajno, pa tako ni ministarstvo zdravlja. Pardon, ministarstva zdravlja. Potrebno je narod pripremiti, informirati. Baš kao i za taj neugodni Referendum. Da, Vesna Pusić je u velikom poslu. Na poslu (dez)informiranja, naroda o EU-u, odnosno o pogodnostima EUropstva. Čak neće biti ni izborne šutnje, jer toga nema u zakonu. Kao da bi to bio problem, i da je ima u zakonu. Kojem zakonu? Dobro pitanje. Reče onomad Henry Kissinger: ''The illegal we do immediately; the unconstitutional takes a little longer''. Treba li jasnie.

Ali i to će pitanje postati nevažno, udjemo li u Jaram, postanemo li kmetovi. Jer, Ustav je već pripremljen, a kad bude primienjen, naši će zakoni biti – sekundarni. Baš kao i naša ''suverenost''. Slovo na papiru. Zakon ispod zakona. Puk koji ''neposredno predstavljaju'' tamo negdje, u EUropskim instituciama, nadredjenima ovim lokalnim, domaćim, parlamentarnim. Pa i Hrvatskom (državnom?) Saboru. Tamo negdje gdje dolaze podpisati se za dnevnice u 7 u jutro, i odlaze za par minuta – u bolji život. Gdje ima posla i – plaća. Za koje radi netko drugi. Pa i mi, uskoro. Vrlo skoro. Arbeit macht frei.

EU je anacionalna, i nadnacionalna, tvorevina. Izgradjena i gradjena u korist izrabljivačkog bankarskog sustava koji vlada i omogućuje enormne profite nekolicini, a teret snosi ogromna većina ostalih ljudi. ''Gradjana'', zapravo kmetova, s perspektivom trajnog i beznadnog robstva. To se zove EUropstvo, a zapravo samo je dio novog globalnog poredka, izraslog na krilima tobože neizbježne ''globalizacie'', podpomognute tim istim sustavom koji služi nekolicini, a kreiranim po stvarnim i konkretnim centrima moći. Ti se logički nalaze na vrhu hierarhijske piramide, koja jasno definira tko su gospodari a tko sluge bez slobode, dostojanstva, prostora.

Izključivi gospodarski pojas na Jadranu je lakmus papir za iskrenost i odgovornost svake hrvatske vlade prema nacionalnom interesu. To je Interes nad svim ostalim interesima, jer odrekavši se proglašenja dotičnog pojasa, svaka se hrvatska vlada trenutno odriče legitimiteta koji je zadobila, na tobože demokratskim izborima. Izbornu je pobjedu, medjutim, omogućila sprega Medija i Partije, podpomognuta snažnim i presudnim vanjskim faktorom, koji zapravo vlada i prvima i drugima. Lakoća indoktrinacie kojom je to izvršeno, nešto je na što se oslanja i Ipsos Puls, i Vesna Pusić, i Barroso i van Rompuy a i mnogi drugi. Sustav koji dovršava gutanje i hrvatske suverenosti najvećeg protivnika vlastitog zdravlja ima, medjutim, u samome sebi. Kao i svi drugi totalitarizmi, i ovaj je autoritaran. Jednoumlje koje propagira i koje ga hrani, ipak nie prirodno stanje, time niti zdravo stanje koje bi garantiralo dugovječnost. Ni čovječanstva, ni ljudskog društva, niti neke pojedinačne sviesti.

EU je osudjena na propast, i to je samo pitanje vremena. Prihvatiti tu neminovnost, pitanje je odgovornosti, spram vlastite pohlepe i ograničenosti. Toga bi trebali biti svjesni svi političari. Sve ima svoj neminovan kraj.

Slaven Šuba 

Prof.dr. Ljubo Jurčić i prof.dr. Slavko Kulić ugledni su ekonomisti, analitičari, znanstvenici. Ljudi koji razumiju hrvatsku stvarnost i realnost, kako gospodarsku tako i političku. Na žalost, ni predhodna ni nastupajuća vlast, nema za njih mjesta u svojim ekspertnim timovima i planovima. U ostalom, Jurčić je – na žalost – izgubio svojedobno utrku za predsjedničkog kandidata SDP-a, protiv skladatelja suvremene glazbe i stručnjaka za zatvorsku problematiku, prof. dr. Ive Josipovića, aktualnog predsjednika RH i nasljednika jednog drugog pravnika, čuvenog promicatelja transkontinentalne ekonomske ekspanzije RH, prema Libiji, Mongoliji, Kazahstanu, i ostalim oazama moderne industrije i tehnologije te drugih stožernih točaka skladnog gospodarskog razvoja u kontekstu 'neizbježne' globalizacije.

Po Josipovićevim riječima, Hrvatska je približavanjem EU-u postala ''bolja i kvalitetnija država i bolje i kvalitetnije društvo''. On misli kako je ''EU mogućnost za sve nas'', te da ''Hrvatska treba izkoristiti tu priliku''. Naravno, bivši suparnik Jurčić tu je daleko oprezniji, iskusniji, argumentiraniji. Iako se sve donedavno, a i danas, čuvao negativne retorike spram EU-a, znanstveni pristup i objektivnost su prevladali. Jer, istina je u znanosti ipak najvažnija, za razliku od svemoćne politike. Jurčić ne misli da smo spremni za ulazak u EU, jer svakom tko bar i malo misli svojom glavom, ili vidi svojim očima, jasno je ne da nismo podpuno spremni, nego da smo – savršeno nespremni. Uskladivši zakonodavstvo, naime, i pripremivši se za sva ostala uzklađivanja s EUropskim pravilima igre, nismo postigli ništa više nego nešto analogno Dinamovom ulasku u Ligu prvaka, kako se slikovito izrazio. Rezultati će, baš kao i Dinamovi, ovisiti o nama, misli prof.dr. Jurčić.

Slavko Kulić, koji još odavno misli da smo nespremni za EU, ljetos je u srpnju uztvrdio kako je Hrvatska već u bankrotu, te da ''nismo uspjeli reagirati na svoje obveze''. Prof. dr. Kulić kaže da je RH u stanju neizlječivog raka, a ''u ovoj zemlji svi šute o tome, uključujući intelektualce''.

Slavko Kulić tvrdi kako Hrvatska ni prošle ni predprošle godine nije platila svoje obveze, te da ih stalno i ponovo odgađa. Kaže da živimo s ''deficitom sviesti o stvarnosti''. Samo se kupuje vrijeme do izbora kako bi nova vlast ponudila – sebe. Po Kuliću korjen svih naših problema, a to je i problematika onih nesretnih zemalja EU-a, jest potrošnja nesrazmjerna proizvodnji. ''Živimo u brdu lažnih odnosa'', kaže prof. dr. Kulić. Tvrdi da tamo gdje svi lažu, laž postaje istina. I pojedince i poduzeća i države odnosno narode vodi laž, a ''konstrukt EU-a'' ne može uspjeti niti unutar krvnih veza, a kamoli usred kolopleta svjetskih interesa i država.

Kulićeve su srpanjske riječi ispale – proročanske, jer EU se koprca u vlastitoj nemoći sve više i više. Istodobno, RH se strmoglavljuje u naručaj i zagrljaj posrnuloj Uniji sve žešće i žešće. Državno izborno povjerenstvo već dva dana, otkada je GONG upozorio da bi u pitanje mogli doći regularnost procesa i rezultati referenduma, vijeća o tome kako odgovoriti na otvorena pitanja. Nepoznata je procedura vezana uz glasanje izvan mjesta prebivališta i registraciju birača u inozemstvu, sastav povjerenstava i biračkih odbora, promatranje referenduma, kao i nepostojanje 'izborne šutnje'. Ali to su sve sitnice prema unisonom jedinstvu i stavu svih naših novopečenih, kao i prekaljenih, parlamentaraca, kad je riječ o strmoglavom padu u EUropski obruč.

Poduzetnik Emil Tedeschi je uputio jedan prilično očajnički apel, na otrežnjenje, koji podsjeća na Kulićevu srpanjsku poruku. Prof. dr. Kulić je rekao kako ćemo platiti sve ''tuđe što smo potrošili'', a g. Tedeschi zvuči slično, nedavno upozoravajući na kreditni status ''smeća'' koji nam prijeti, te najnovije spominjući u tom smislu neizbježne restrikcije i odricanja. Izgleda da se svi tu slažu, osim što jedni vide kako EU ne donosi baš ništa, dok oni drugi, prvenstveno političari, poput gusaka srljaju kamo su naumili. Naime, naumili odvesti – sve nas, nakon vjerovatno najneodgovornijeg referenduma u povijesti. Ne ove države, iako i to vrijedi, nego svih vremena. Naime, čak je i neumorni automobilski as Radimir Čačić nedavno uztvrdio kako ''imamo samo jedan cilj – otvoriti prostor zapošljavanju''.

Prema Jurčiću, to će ići vrlo, vrlo teško. Po Kuliću, biti će to – nemoguće. Nikakav informacijski spin ne može promijeniti gole činjenice. Te su, kaže Jurčić, porazne i za novu vladu, jer ni Plan 21, običan predizborni uradak, ne nudi zapravo nikakvu strategiju ili operativni plan kojim bi se država počela dovoditi u red. Umjesto podpunog zaokreta, srljamo u EUropsku maglu, posve nespremni. ''I za hrvatskog građanina i narod važi da slobode na tuđoj moći nema i da dužan pojedinac i narod nemaju pravo raspravljati o slobodi i demokraciji, jer smo izabrali neslobodu'', objašnjava Kulić, te zaključuje kako je temeljni oblik svih deficita deficit sviesti o tom. Ako je tako, Hrvatski Sabor razpolaže opasnim količinama deficita, kolektivno i individualno. Prosječni hrvatski džep već duže je toga svjestan, a budućnost ne nosi ništa jasno, osim EUropske magle.

Ali pričekajmo. Uz kompetentne i raspoložene ministre, orne za akciju, kao što su Slavko Linić ili Željko Jovanović na primjer, nema zime, odnosno neće biti hladno. Referendum će nas zagrijati kroz siječanj, a potom će se stvari već drukčije razvijati, znati ćemo na čemu smo. ''Europska unija samo je još jedan oblik pljačke jer kao što je nekad u povijesti Europa pljačkala druge kontinente, tako danas kroz Europsku uniju pljačka istočnu Europu'', kaže Kulić, koji je još u veljači uztvrdio kako će gospodarstvo Hrvatske bez brodogradnje nestati. ''Ako ništa ne proizvodimo i ne izvozimo, članstvo u takvoj Europi postaje besmisleno''.

S time se slaže i Jurčić, s takvim gospodarstvom ne predviđa nam dobru godinu, bez obzira na ishod referenduma. Referendumski odgovor zato glasi NE u EU, jer i najmanji gubitak suvereniteta pod takvim je uvjetima pogotovo ludost, pa čak i više od toga; to je ionako protuustavni, a s obzirom na sve čisti veleizdajnički čin.

Slaven Šuba 

Kaljuža u koju tone već godinama tzv. hrvatsko novinarstvo dobila je, predvidivo, novi uzmah. Ne samo da je osnovna karakteristika stalno doticanje dna; već poduže to traje pa se pretočilo u pomicanje dna. Teško da išta drugo i postoji osim tabloidne discipline, koja kao da nalaže svesrdno kopanje i neumorno prekopavanje po glibu i smetlištima. Događa se to, međutim, sa svrhom i po nalogu. Trenutno smo svjedoci razbuktalog crvenila, te dodvoravanja podobnim političkim opcijama kakvih se ne bi postidila niti najveća pera podaničkog spisateljstva, kakvima pisana povijest suvremena ali i bliža a i dalje, obiluju. Nomina sunt odiosa, zato nećemo pojedinačno i partikularno, već ćemo općenito i generalno. Naravno. Stvar je toliko očigledna a primjeri sežu u nedogled.

Naše je crvenilo crne boje, kakvo je uglavnom bilo i kroz povijest. Ništa progresivno nikad nam nisu bili donijeli raznorodni jurišnici i tobože perspektivan kadar. Pardon, unijeli su u novinarstvo koncept pomičnog dna; ne smijemo to zanemariti ni zataškati. Kakav jest da jest, ipak je to rad. Baš kao što je i vozač koji uporno vozi i redovno pravi prekršaje i dalje vozač; krivnje teško da i ima u njegovom moralno čistom činu, krivica leži na sustavu, na klimi, na okruženju, itd. Ta radi se samo o nesposobnosti, to u Hrvatskoj nikad nije bio dovoljan razlog ni za običan – otkaz. Činjenice su nepobitne, čovjeku je najlakše krivca pronaći negdje, drugdje. Ili jednostavno – prešutjeti.

Gledamo recimo HRT1, i njihove otvorene diskusije o raznim pojavama i događajima. Izbor sudionika redovno ne da je tendenciozan, nego je proračunato više nego tendenciozan, iako je namjera suptilno (no, dobro...) inicirati nekakvav kao demokratski dialog. Od samog početka, međutim, o nekoj otvorenoj raspravi nema niti R, jer omjeri su uvijek, ali baš bez greške, u omjeru. 3 prema 1, 4 spram 1, ili koliko već treba. Počesto i 4 naprama pola, može biti i nula, iako ne bismo išli toliko daleko, do samoga dna. Ali matematika je, eto, egzaktna. Za razlilku od domaćeg, televizijskog i inog, ''novinarstva''. O voditeljima, odnosno novinarima, zboriti ni ne treba. Njihov je zadatak već spočetka jasan, kao kristal. Oni glume nulu.

Nedavni slučaj, s dovođenjem u emisiju jednog od najpoznatijih Makedonaca ''na ovim prostorima'', kako bi taj tobože pojasnio napaćenom hrvatskom nogometnom auditoriju situaciju, te razbistrio i pridonio sve što je trebalo pokazati, a dokazi su već unaprijed pripremljeni, presuda donesena i prije početka, predstavlja nove i najnovije domete u disciplini guranja dna prema ambisu. Ma koliko respektabilan bio bilo koji praJugoslaven, svaka mu čast na pripadnosti, pogodnosti i osobnom savršenstvu, dovođenje bivših Jugoslavena, i njihov razmještaj u hrvatsko, pa bilo to i samo nekakvo nogometno, sazviježđe, jednostavno je – previše bezpotrebno. Hrvatska je zbilja do te mjere napučena južnoslavenskom ostavštinom, da je stalno inzistiranje na toj turobnoj povezanosti – na rubu zločina.

Želi se, tobože, u Europu, na pragu smo nekakve Europske Unije, kako se trubi iz svih cijevi i šupljina, a tužnoslavenstvo se razlilo po državnoj dalekovidnici, i bombardirani smo svim njegovim inačicama i variantama, htjeli mi to i li ne htjeli, jer plaćamo tu debelo preplaćenu predplatu i jer – budimo iskreni – za to što gledamo trebalo bi nama plaćati. Bar koju lipu. Možda iz predpristupnih EU fondova, možda iz prihoda telekomunikacijskih giganata koji operiraju i haraju, možda iz profita tih popularnih 'domaćih' banaka, čiji će si direktori i ove godine podijeliti raskošne bonuse unatoč svim mogućim svjetskim krizama i nepogodama 'neizbježne' globalizacije. Jasno je tko financira banke, kroz povijest. Još je jasnije, tko od toga, i to dobro, živi. Sigurno ne ''narod''.

Dovesti nekoga ''sa strane'' kako bi nešto rekao o ''situaciji'' u hrvatskom nogometu, ravno je grebanju po dnu novinarske kaljuže. Ali ta je, kako je razvidno, nepregledna. Ništa nas više ne smije, jer jednostavno ne može, iznenaditi. Pa ipak, živimo u ''demokraciji'', zar ne? Tu je moguće i da se pravimo, recimo, da kaljuža – ne zaudara? Demokracija je Hrvatskoj, čini se, došla kao opium, iako s mirisom kaljuže i prepoznatljive crvene tinte. Nakon tolikih desetljeća raskošnog života u idiličnom socializmu, procvala su razna raskalašena pera i mikrofoni. Bio to čarobni zov friških sorosevskih deviza, ili kuna s nekih od državnih jasala, odsustvo i zaborav lustracije donijeli su Hrvatskoj status posljednjeg bastiona – komunizma. Čak niti Rusija nije nam ravna. Iako se i tamo plače za SSSR-om, nikad se to neće vratiti. Rusi, naime, previše vole – Rusiju.

Hrvati? Bez Jugoslavije, plače se za prošlim vremenima. Van EU-a, cmizdri se za budućim novcima. Vremena za bilo kakav komunizam davno su prošla, onako neizbježno i globalno, a ovakvoj ''demokraciji'' je odavno istekao rok trajanja. Ali u našem žurnalizmu, i dalje je ''sve moguće''. U tako nedoglednoj kaljuži, nemoguće je da hrvatski nogomet ostane netaknut. Zaboga, tek smo među prvih 10, na svjetskoj ljestvici, kaže FIFA. Koga briga? Naše novinarstvo ne može bez Balkana, to im je ishodište, sudbina i – odredište. Destinacija, kao razlog i svrha egzistencije.

Odavno je već jasno, projekt ulaska RH u EU projekt je njezinog zatiranja. Kad već nije išlo oružjem, onda će ići 'mekom silom'. Još od pobjedonosnih devedesetih, očevidno je kako hrvatsko petokolonaštvo, tradicionalno umreženo i razprošireno, a istodobno i čvrsto ukorjenjeno, unutar svih pora stoljećima porobljavanog i pljačkanog naroda, treba samo nešto vremena kako bi se regrupiralo, pa krenulo u svoj osvetnički pohod spram državotvornih 'opcija', kako se to moderno, čak i u suvremenom  političkom žargonu, voli reći. Termin, uz 'brand', zasigurno jedan od najpopularnijih anglohrvatskih raskošnih termina, 'opcija' je tako elastična, tako fleksibilna, tako... prikladna. Čak, skoro za sve, osim za sam ulazak u EU. Taj nije nikad bio 'opcija', jer kako svi znamo, ''nema alternative''. Kad su je kmetovi imali?

No, Ipsos Puls neumorno radi. Anketira. EU još neumornije, stvara. Proizvodi novac. Jer, odakle tih 'dodatnih' 150b eura, čije su odpuštanje prema IMF-u, ''u obliku bilateralnih zajmova'', ministri financija zemalja članica EU-a – potvrdili? I to telefonskom sjednicom...(!) Moćni ljudi kreiraju fondove konferencijskim pozivom.

Lakoća koja nedvojbeno zapanjuje, a koja će ojačati ''kreditnu sposobnost'' IMF-a. Hrvatska će nova vlada, kažu, dovesti IMF. Kako utješno! Ne treba brinuti, jer umovi poput Čačića su tu. Naime i u samoj eurozoni, među 17 zemalja 4 su izuzete, od te nove financijske injekcije ne prijeti im – pomoć... Grčka, Portugal i Irska primaju naime međunarodnu pomoć, a Estonija je tek ušla, pa još ništa od toga.

Velika će Britanija svoj doprinos jačanju kapitala IMF-a definirati početkom nadolazeće godine, u okviru G20, kaže se. Valjda kad izračunaju i obračunaju koliko će im donijeti standardni 'UK correction', uz sve ostale potrebne računske operacije. Ministri su financija, telefonski naravno, ''pozvali ostatak svijeta'' neka pridonese. Opet jasno, jačanju IMF-a, što bi trebalo ''očuvati financijsku stabilnost u svijetu''.

Inače, pred par dana su IMF i EU prekinuli pregovore s Madžarskom, koja je, uz Češku, protiv fiskalnog ugovora, ovog najnovijeg i već legendarnog. Zanimljivo, iako je Danska, koja će predsjedati EU-om sljedećih pola godine, uz Češku, Švedsku i Poljsku ''izrazila spremnost'' pomoći jačanju kapitala IMF-a, njezina se vlada još nije ni odredila hoće li provesti referendum o dotičnom, novom  fiskalnom paktu EU-a. Ali će Danska, koja je izvan eurozone, i jedina uz Veliku Britaniju ima ''trajno izuzeće od obveze za uvođenjem zajedničke valute'', nastojati pomoći pri izradi ugovora o jačanju te tako priželjkivane ''fiskalne discipline''.

Sve to, zapravo, seže duboko u povijest. Znamo li, a znamo jer nas tako povijest uči, kako su zapravo kmetovi nosili feudalizam na svojim leđima, jer osim njih malo je tko zapravo nešto proizvodio, od onih 'gore', na vrhu piramide. Slično tome, robovi su dirinčili u robovlasništvu. Danas je više nego jasno tko i zašto i u čijem interesu donosi zakone, u tom Hrvatskom, nekad Državnom, Saboru, a tko i zašto i s kojim ciljem u Europskom  Parlamentu, gdje sjedi 785 šahovskih figura, koje netko pomiče ili s kojima prijeti, kako i već u kojem pravcu zatreba. U principu je Europski Parlament ništa više od igre. Stvarnost je negdje drugdje, baš kao i igrači. U najboljem i najudobnijem su položaju u Europi, danas, posve sigurno Švicarska i Norveška, jer nisu unutar EU-a. Ne stoje loše niti Velika Britanija kao ni Danska, s određenim povlasticama. Jer su više jednake od nekih drugih, navodno jednakih im, zemalja. O Njemačkoj ne treba niti govoriti, ''tržište od 500m ljudi''  – o da, to najviše cijene hrvatski 'pregovarači', Drobnjak i ostali – zapravo je njihovo tržište. Barem 80/500, a zapravo i daleko više. Naše bi bilo? Recimo 1/1000, ako i toliko.

Stoga, fiskalna disciplina ili nedisciplina, koja se pripisala nesretnoj Grčkoj, dok se ipak libi sličnim intenzitetom prigovarati Irskoj, Portugalu ili Italiji, zvuči kao novovjeki termin za negdašnje vazalno odnosno kmetsko zakonodavstvo. Odnosno davanja u vlastelinsku kasu. Očito je, ljudi koji rade i privređuju, oduvijek su odgovorni što oni koji odlučuju moraju stalno donositi te premudre odluke, ne bi li svi skupa isplivali izvan tih 'uzburkanih voda'. Kao, otkud stiže tih dodatnih 150b eura?! Tko ih je zaradio, stvorio, izmislio!? U trenutcima te strašne globalne krize, odjednom će iz EU-a izroniti 150b eura za IMF, što će ''osigurati'' Njemačka, Francuska, Italija, Španjolska, Nizozemska... i ostali. Za ''očuvanje financijske stabilnosti u svijetu''. Čudno, nisu znali očuvati financijsku stabilnost niti u Grčkoj, niti unutar EU-a. Sad će se pozabaviti globalnom financijskom stabilnošću. Odmah.

Kmetovi će, međutim, i dalje raditi, vlastela će brati debele plaće, zarađene pametnim odlukama mudrog rukovodstva, onog u belgijskom (?) Bruxellesu. Našim perspektivnim kadrovima, već spremnim za popunu stolica u tom glomaznom i ružnom parlamentu, odavno cure sline nad zamamnim plaćama i mnogim ostalim, kao uzgrednim, pogodnostima. Hrvatski suverenitet? Novi će saziv Hrvatskog sabora odrediti 12oricu koji bi trebali, do 1. srpnja 2013-e ''sudjelovati u radu EP-a''. RH će imati i jednog povjerenika unutar EK-a, europskog povjerenstva koje se sastaje u tajnosti kako bi donosilo nove zakone. Kao i Europsku komisiju, i Ministarsko vijeće čine ljudi koje nitko nije birao, i također se sastaje u tajnosti.

Zato nije ni čudno što povrh svega dolazi i ESM, s kapitalom od 700b eura. Europski stabilizacijski mehanizam, naravno financijski. Taj će uživati imunitet od bilo kakvog pravnog prigovora, izazova ili slično, prema svojim odlukama. Nikakva demokratska institucija bilo koje zemlje članice EU-a neće bilo kad, odnosno ikad, moći ni prigovoriti. Dapače, neće moći niti dobiti uvid u odluke svemoćnih upravitelja ESM-a. Ne samo to, unutar 7 dana članovi EUropski će morati platiti koliko ESM traži. Bez pitanja ili – nedajbože – suprotstavljanja. Podsjeća li to na kmetstvo, ili je to samo – EUropstvo? Terminologija je, čini se, nebitna. Van Rompuy, Barroso, Ashton i ostalo društvo, čini se postaju planetarno popularni. Njihov je EUdorado.

Slaven Šuba 

Pedesetpet tisuća birokrata stanuje u Bruxellesu, radeći za EU. Posve sigurno, njihov bi se broj povećao s ulaskom RH u EU. Bi li se ulaskom u EU kvaliteta života prosječnog Hrvata povećala, ili se neće povećati niti zrno? Teško je obećati a ne povećati plaće i mirovine, veću kupovnu moć ili standard, kao i dati ostale pozitivne odgovore na neka neizbježna pitanja. Stoga nitko ništa ni ne obećava, već će sve biti ''na nama'', kažu. Tih 55 tisuća, međutim, odlično su plaćeni, što i predstavlja, naravno, razlog njihovog zaposlenja u tom gradu, a van matičnih država.

S druge strane, većina stanovništva u pridruženim zemljama EU-a izrazito su nezadovoljni s EU-om. Osobito u Grčkoj. EU je mobilizirana nakon što je grčki premier Ανδρέας Γ. Παπανδρέου najavio referendum. Ελλάς, Grčka je zemlja ponosna, ali je nesumnjivo i uzrokom podatku što je ''u posljednjem izvješću o napretku Europska komisija u potpunosti izostavila pridjev makedonski, i u pogledu jezika i u pogledu naroda i u pogledu državnih institucija''. Grci bi, naime, i Grčku i Makedoniju; oni bi i ovce i novce, i to je legitimno, ako već nije legalno. Zašto Grci misle da se Makedonija ne može zvati imenom jedne od njihovih pokrajina?

Spomenuo je nedavno jedan od naših (ne)poznatih novinara, kako posve sigurno ''financijski interesi određuju međunarodnu politiku''. Jasno je to i našem političaru, jer gotovo svakom od naših, trenutno raspuštenih, parlamentaraca sline cure pri spomenu ''povlačenja novca'' iz EUropskih fondova i sličnih đakonija s EUropske trpeze, iste te koja financira 55000 raznoraznih činovnika i stručnjaka. Nešto su ozbiljniji pri navođenju tih jakih argumenata za ulazak u EUdorado, poput ''prilike za bolji život za svakoga'' (naravno, povrh onih 55 tisuća uhljebljenih činovnika), ili ''pristupa tržištu od pola miliarde ljudi'', tog nevjerovatno snažnog argumenta, pogotovo nekom nezaposlenom Hrvatu.

Te i slične sjajne pošalice čujemo i u recentnoj, maloumnoj propagandnoj kampanji, rasproširenoj po svim hrvatskim medijima. Svatko s ponešto uma, malo više ili već i vrlo malo kognitivnih sposobnosti, zna ili kuži kako sva ta kampanja prilično košta. Stoje novaca i uhljebljeni lakeji, i reklamne medijske trice i kučine. A pogotovo taj bolji, EUropski standard, koji u RH tek treba pristići, kad se uđe u EU, iako je EU očigledno već odavno ušla u RH. Ne samo putem medija već i bankama, preko uglednih poslovnih poduzeća, državnih lobia a pogotovo raznih 'nevladinih' organizacija. Očito, EU je investirala i ulaže i dalje prilične svote novaca, ne bi li privolila Hrvate, onako karakteristično demokratski i nepristrano, glasovati za ulazak u EU. A gdje se ulaže puno novca, tu leže i financijski interesi, ustvrdili bismo, prilično očevidno.

Rekoše mnogi pametni, a i maloumnima je bistro: kad se ulaže puno novca u reklamu, očekuje se i puno novca... u džepovima, za uzvrat. Čisto bi nevjerovatna bila situacija u kojoj bi spomenuti ''financijski interesi'', koji ''određuju međunarodnu politiku'', bili identični – altruizmu. Zvuči li altruistički ''prilika za bolji život za svakoga'', ili ''pristup tržištu od 500m ljudi''? Meni osobno ni najmanje. Iskreno, radi se o ponudi bez pokrića – pitajte Grke. Ali i ne samo njih.

Sva ta medijska i politička halabuka ima jedan te isti cilj, a taj je omogućiti posljedicu koja će se ostvariti po ulasku RH u EU: olakšano oplođivanje novca uloženog u RH, uz njezino potpuno i bespovratno gospodarsko potčinjavanje, a ljepota postignuća najviše i najjasnije će se očitovati u absolutnoj nemogućnosti otpora, što će garantirati postignuto političko podvrgavanje, unisono i u skladu s gospodarskim podjarmljivanjem. Pitajte Grke, oni bi možda znali nešto o tome...

Παπανδρέου je najavio referendum kao ''najviši oblik demokracie'', čime je izazvao bijes 'Eurokrata' širom i diljem EU-a. Zaista čudno, recimo, ona poznata švicarska demokracija počiva na učestalim referendumima, i ta činjenica koincidira sa švicarskom neovisnošću, nepripadnošću EU-u, te kvalitetom života i visokim standardom, kao i ravnopravnim kantonalnim ustrojem.  Eurozona je, s druge strane, višestruko međuzavisna i komplicirana tvorevina, baš kao i čitava EU, kojom vladaju EK i ugledni Eurokrati, ustobočeni nad multinacionalnom birokratskom platformom, odnosno svojom aparaturom, zavidno plaćenom osobito u ovim turbulentnim, tzv. 'kriznim' vremenima.

Perspektiva za RH, i prosječnog građanina RH, po ulasku u EU? U najboljem slučaju, ''prilika za pristup sredstvima iz EUropskih fondova'', koji zapravo znače novac uložen u Hrvatsku, tobože bespovratno. Dosadašnje iskustvo s novcem uloženim u RH? Strani interesi, koji određuju politiku prema RH, kao i – još više – politiku RH prema 'van', obilno naplaćuju svoje prisustvo, svoje usluge, svoj 'altruizam'. Baš kao što vam naplate, kako reče dobri novinar Bilić, i sam ulazak kroz vrata neke banke.

Dokaz? Činjenice, kao i obično. EU je, recimo, detektirala veliki napredak u RH, u posljednjoj dekadi. Hrvati su detektirali – ogromne gubitke. I to baš tijekom ''približavanja'' EU-u. Ne samo one za koje je odgovorna stranka na vlasti, jer zaista, samo maloumni bi mogli povjerovati kako sve ostale parlamentarne stranke nemaju udjela u općem tijeku stvari, odnosno ''procesima u društvu'', koje je determinirala, organizirala, i naplaćivala, cjelokupna hrvatska politika, odnosno svi njezini akteri. Čast izuzetcima, ako bi ih bilo.

Taj referendum, pa bio švicarski, grčki ili hrvatski, zaista i jest ''najviši oblik demokracije''. To vjerovatno objašnjava i njihovu brojnost u Hrvatskoj, baš kao i u Grčkoj, a i zašto ih u Švicarskoj ima – ponešto više. Želimo li stvarnu demokraciju, hic Rhodus hic salta. Hic Croatia est. Stoga, jedini način borbe za hrvatsku demokraciju nalazi se u samostalnoj, demokratskoj Hrvatskoj, a van EU-a. EUropske banke, multinacionalne korporacije, lobističke organizacije, u Hrvatskoj imaju svoje interese, ali ti nipošto i nikako nisu i neće biti – hrvatski. Njihove investicije u Hrvatsku, kad bi RH ušla u EU, kao i danas, imaju za cilj zaradu, a ne rješenje problema hrvatskih birača, pogotovo ne održavanje hrvatske neovisnosti i suverenosti. Naprotiv, svim EUropskim investitorima draža bi bila jedna velika, ujedinjena, regija, za što postoje mnogobrojni čvrsti dokazi, i to već odavno i kontinuirano.

Slaven Šuba 

Predsjednik Središnje europske banke Jean-Claude Trichet odbacio je ideju prema kojoj dužnička kriza ugrožava euro. Insistirao je na potrebi da svi Europljani budu krajnje oprezni u pogledu javnih financija.

''Bolje štititi i spriječiti nego liječiti. Važno je pozorno pratiti proračunske politike'', naglasio je nakon sastanka ministara financija G20 u Parizu.

Zaista, Trichet je u pravu. Kad bi samo 'dužnička kriza' ugrožavala euro, bio bi to ne znak nego potvrda kako je euro već odavno zreo za otpis, baš onako kako to drže i smatraju mnogi EUrobovi, diljem kontinenta. Ali naravno, euro je nešto puno, puno žilavije. Biljka je to ukorjenjena u nečemu mnogo snažnijem od 'dužničke krize', drvo je to prosperiteta i sreće za njegove stvoritelje i štovatelje, upravo te koima je važno 'pozorno pratiti proračunske politike'. Pa, jesu li ih pratili, recimo, u slučaju Grčke? Naravno da jesu. Jesu li ih promatrali, na primjer, u mnogim drugim i sličnim slučajevima? Jasno, pa to im je posao i profesionalna dužnost, jer preko toga eura se dodjeljuju krediti te ubiru dugovi. Zarađuje novac. A stječe i mnogo toga drugog.

No, laž, lakomost i lakovjernost bolesti su ljudskog roda oduviek, od pamtivijeka. Pa tako i hrvatskog naroda, od davnine. Kako vjerovati EU-u u poštene namjere prema RH-u, kad govori jednim posebnim jezikom, Hrvatima poznatim još odavno,  još iz Šume Striborove? Kaže EU, RH je postigla ''silan napredak'', ovih posljednjih godina približavanja EU-u, odnosno primicanja, prenemaganja, prilagođavanja, mrcvarenja. Tko je najbolje živio i zarađivao u čitavom tom procesu? Pa upravo promicatelji EU-a, domaći i strani. Ti bezbrojni lakeji, mešetari, agenti, emisari, plaćenici. U čemu je napredak RH-a, države koja se guši u nelikvidnosti, s višestruko uvećanim vanjskim dugom, povećanim deficitom, rastućom nezaposlenošću? Uz smanjene proizvodne kapacitete, umanjenu kupovnu moć, slabe plaće i općenito bezperspektivnu atmosferu i osjećaj besmisla koji prati taj 'silni' gospodarski razvoj, odnosno stagnaciju?

EU kaže, i ''bez da trepne'' laže, kako je RH postigla silan napredak, posebno u sferi pravosuđa i tržišne utakmice. Kad bi bilo napredka, ne bi bilo ni Đakovštine, ni mnogih drugih događaja, pardon, evenata.

La-la-la. Laž, lakomost, lakovjernost. Uz već uvedeno gospodarsko EUropstvo, prirodno se kalemi i političko, jer ''nema jednog bez drugog''. Osim međunarodnog, tobože nepristranog, haškog tribunala i briselske političke mašinerije s kojom više nitko normalan nije u Europi sretan već odavno, posebno za Hrvatsku su izmišljene specialne metode.

Još od nemuštog angažmana devedesetih, čija je logična konsekvenca haški Tribunal, povlači se teza poduprta i po nekim saborskim zastupnicima, o ''agresiji RH-a na BiH'', ili ''diobi Bosne''. Tom maloumnom političkom konstruktu, kojemu je presuda daytonska podjela BiH izvršena po volji 'međunarodne zajednice', a kojom je sankcionirana srpska pobjeda u ratu u BiH, ne treba poseban komentar. Čim ga izreknu, ti ljudi si presude. Zrelo i politički.

S druge strane, talijanski ministar vanjskih poslova Franco Frattini je nedavno izrekao kako ''Italija podupire ubrzano približavanje Srbije EU-u''. Frattiniev britanski ekvivalent William Hague je, međutim, još u rujnu rekao kako je ''euro zgrada u plamenu iz koje nema izlaska''.

Sve počinje s terminološkim nasiljem i prigodnim ''regionalnim'' povezivanjem. Pogotovo kad se i to događa nasilno, odnosno bez mandata osiguranog nekim oblikom prave, a ne lažne demokracije, kao na primjer u švicarskom modelu. ''Zapadni Balkan'', de facto može biti, kulturološki, te povjesno i geografski gledajući samo i ništa drugo nego Srbija, jer se ta nalazi zapadno od Balkana, bugarske planine. Jugosfera? I previše prozračno i providno. Kada pak EU govori o potrebi povezivanja Jugoistočne Europe, treba reći kako svaki takav proces ne ide bez Grčke, koja je već desetljećima imala priliku povezati se s Albaniom, Makedoniom, Bugarskom, Turskom. Toliko o tome.

Zašto Frattini ne govori, recimo, o Isključivom Gospodarskom Pojasu na Jadranu? Zašto domaća politika izbjegava to pitanje na više nego problematičan, bizaran način. Goruće pitanje ostaje bez razmatranja već godinama, dok smo dočekali maloumnu reklamnu medijsku kampanju o EU-u, pri kojoj nas se bombardira besmislenim odgovorima na nepostojeća pitanja.

U takvoj situacii i takvom 'okruženju', zar može biti čudno što smo samo dio i djelić, prepušten na milost i nemilost, svjetskom financijskom inženjeringu, bankama koje štite korporacijske megaprofite potpomognute odlično plaćenim političarima, pri izgradbi globalne financijske mreže koju uspješno mogu izbjeći samo pametni i odlučni, poput Švicarske, Norveške, Australie. Postoji izlaz iz svake mreže, pa i one globalizacijske, kao i one subordinirane, EUropske.

To je i zadatak buduće hrvatske politike, i obveza svakog političara koji uđe u Hrvatski državni sabor: borba za Hrvatsku, a ne za EU. Jedino za Hrvatsku, ne za regiju ili bilo kakav inozemni diktat. Jer u RH-u nije postignut nikakav napredak u kvaliteti života kroz tu čitavu dekadu međunarodnog mrcvarenja Hrvatske. Jedini koji su profitirali od procesa strane su banke i trgovački lanci, strani menadžeri i ostali stranci. Uz domaće uvoznike, političare i plaćenike, jasno.

Hrvatima, naravno, ostaje jedino ''pristup tržištu od pola miliarde ljudi'' ili ''prilika za bolji život za svakoga''. Uz ostale maloumne odgovore na maloumna pitanja, i nastavak vrijeđanja inteligencije 'prosječnog Hrvata'. Hoće li se to nastaviti i nakon predstojećih izbora, ovisi (i) o svakome od nas.

Slaven Šuba 

Slaven Šuba, fizičar, rođen je u Puli 1959. godine. Završio u Zagrebu Klasičnu gimnaziju i PMF, nastavio raditi i studirati u Zagrebu i u Kanadi. Doktorirao na sveučilištu McGill University. Bavi se i informatikom, novinarstvom, jezicima, prevođenjem i politikom. Bio je član stranaka HSP i Hrvatski Blok, a od 2006. je u stranci Jedino Hrvatska.