Gledam utakmicu ''Krilja Sovjetov'' – ''CSKA'', rusko prvenstvo u nogometu.

Pokažu na tribinama skupinu gostujućih, moskovskih navijača, sa zastavama. Vijori jedna veća s petokrakom, ispod nje jedna manja, s mrtvačkom glavom.

Tako prikladno, pomislim. Što bi sad tu neki napisali.... Nema petardi, nema šovinizma, samo izraz moći. Ili gluposti, može biti bilo što. Sve će odgovarati. U kapitalizmu smo.

Kapitalizam, jezivo je jednostavan. Kapital je moć, kapital sve kupuje. Oplođuje se investicijom, kreditiranjem, cirkulacijom i strpljenjem. Vrijeme radi za kapital. Čime mu se može suprotstaviti? Sigurno, posve sigurno, nitko mu se ne može suprotstaviti tko nema vlastitog kapitala. Vlastitih banaka. Vlastite kontrole, nad vlastitim ciklusima kruženja svog vlastitog, pa i svih drugih vrsta kapitala, radi li se o cirkuliranju unutar vlastitog sustava. Ili raznih podsustava. Jedini način kako se suprotstaviti vlasti tuđeg kapitala, vlastiti je kapital. Za to su potrebne vlastite banke, vlastiti resursi, vlastita proizvodnja, vlastiti ljudi s vlastitim radom, zapošljavanjem, idejama, investiranjem. Inače se pada u ropstvo, inače se upada u cikličke zamke globalizma, neoimperializma, liberalizma, neokolonializma. U zamke koje vode k omčama. Privid napretka, privid boljeg života, kad – tad vraća se kao bumerang. I ruši taj privid, kao kulu od karata.

Pohlepa koja stoji iza svog tog 'progresa', iza svih tih 'naprednih', obećavajućih 'procesa', kojima se jedna relativno mala zemlja može dovesti u red, prvo politički pa onda gospodarski, pa zatim legislativno, pa onda i u svakoj pori i u svakom segmentu... Pohlepa stvara želju za moći, a moć rađa želju za kontrolom. Poput paukove mreže, kontrola se proširila posvuda, kroz živo tkivo i do svih stanica i u sve relevantne elemente. Isprepletenost elemenata prožetih procesima, a život je udahnut putem krvotoka koji kola, tim živim, tekućim novcem. Samo, taj novac služi u konačnici da bi isisao serum, da bi osigurao životni eliksir negdje drugdje. Zatreba li, dotok će presušiti u trenu, infuzija će, umjesto održavanja života, jednom prekinuta, postati smrtonosna. 'Procesi', kao i sve definirano i potpomognuto izvana, imaju svoj kraj. Kao što su svi robovi uvijek ovisili o volji ili o hiru, nekog bliskog ili daljeg gospodara, sve završi u trenu, besmisleno kao što je svo to vrijeme i bilo.

Koji je smisao petokrake udružene s mrtvačkom glavom? I to na sportskom borilištu... U svijetu gdje su dvosatne ili još kraće,  holivudske instant-pilule surogat zabave koju ne kreiramo sami, ili ne bez poštovanja kodeksa, ponovo definiranog negdje drugdje, ne u našem dvorištu, moguće je živjeti u svijetu medija, koji bjesomučno slave uvozne vrijednosti, vrline vanjskih gospodara, kredite i investicije programirane da oplođuju živo tkivo organizama koji negdje drugdje cvatu, i prosperiraju na račun svega što crpu preko svojeg novca. Nitko se i ne obazire na smisao, film ili utakmica, simboli su beznačajni. Bitno je tko ih kakvima vidi, tko o njima počne... Iz ovog ili onog razloga ili pobude, i onda kreće još jedan od 'procesa'. Mehanizmi i mašinerije, oplođeni ubrizganim novcem, raspolažu krvotokom koji pokreće dokle i dokad hoće. Dokle mu treba – pardon, ponovo – ne njemu ili zbog njega. Ovdje, tu je samo pozornica, tu se odvijaju stvari po scenarijima koji su case study... Sva ta gluma, to postoji da nam skrati vrijeme, da se zabavimo dok nam doziraju, i diktiraju što ćemo i kako ćemo. Dok vuku konce.

Naravno, možemo gledati nogomet, možemo i tribine. Možemo uživati, možemo i ravnodušno promatrati. Što bismo mogli raditi, lišeni prava da sami odlučujemo koje ćemo i kakve kanale uključiti? Mana već odavno ne pada s neba, ali... Možemo li kontrolirati što nam stiže na tanjure, ili o čemu će nam djeci pripovijedati, ili propovijedati? Što želimo da naša djeca znaju?

U Hrvatskoj, zemlji kojom su defilirale i crvene petokrake, a bogme i mrtvačke glave, baš takve ili vrlo slične onima uočenima na spomenutoj utakmici, danas se takva sprega prešućuje i 'zaboravlja'. Umjesto istraživanja o uzrocima, vezama i posljedicama, te konzekventnog unosa podataka i zaključaka, u neke dokumente, knjige, zapise, o onom što se događalo, u više ratova i na više područja po Hrvatskoj, priprema se proslava događaja gdje su, zajedno i simbolično, 'ustali' petokraka i mrtvačka glava. Bio je to, u tom trenutku, oružani ustanak koji je imao sva obilježja nelegitimnog, terorističkog, krvoločnog napada i agresije koja nije mogla voditi k ničemu nego k daljnjem i sve većem krvoproliću. Povijest pišu pobjednici, tako se i moglo godinama krivotvoriti činjenice, i lagati o pravom karakteru događaja koji je bio čisti i najčišći, ogavni, masakr. Tome se uskoro, ponovo, diže spomenik. Jasno, uz dernek.

Ne znam kakve će sljedeće školske godine biti povjesne knjige, i kako će one obrađivati događaje, koji su nekad u svijetlim, najrevolucionarnijim tonovima, davale i dodavale aureolu pravednog gnjeva i mučeničkog, komunističkog zanosa, koji je već, i bez ikakvog ostatka, anticipirao razračun sa svim narodnim neprijateljima, ali i s mrskim kapitalističkim društvenim sistemom, odnosno izrabljivačima naroda. Naravno, 'jugoslavenskog'. Ne znam ni hoće li te knjige sljedeće godine, ili ikad, spominjati izjave poput onih koje kažu, u jednim dnevnim novinama, kako je na Jazovki pobijeno 60-70 ranjenih ustaša, a u Jadovnom 30-40,000 ljudi. Sva ozbiljna znanstvena istraživanja govore nešto drugo. Ali kad znanost nije tu da priskoči, onda doskoči 'autoritet'. Isti format, isti kalibar, sličan format, kakav je godinama propovijedao o narodnom ustanku, tamo gdje se radilo o mučkom ubijanju i klanju nevinih osoba. Isti koji govori o pravednoj osveti u slučaju obračuna s vezanim, nemoćnim zarobljenicima. S civilima, ženama, djecom. Ponižavanima, pa ubijanima bez suđenja, zločinački po svim konvencijama i pravima i ratnim i mirnodopskim i ljudskim pa i zvjerskim kriterijima... Jer ni prave zvijeri nikad ne ubijaju tako kako su ubijali nakon 15. svibnja 1945-e godine, po Sloveniji, Hrvatskoj, a i dalje na istoku.

Govori se puno o pomirenju i o dobrim gestama. Puno se, možda i previše govori. O nekim stvarima i na neki način, govori se nikad dosta, i uvijek premalo. Koliko god pobjednici pisali povijest, i koliko god im nikad sudovi neće suditi, samo je jedna stvar tako gnusna, i više gnusna, od samih pobjedničkih klanja i masakara. Dvostruki kriteriji, to nepogrešivo laganje, nijekanje, moraliziranje i dociranje, gnusno je više i od samih zločina, jer u srži predstavlja njihovo prihvaćanje, njihovo opravdavanje, njihovu apologiju.

Živjeti s ljudima koji inzistiraju na takvim 'vrijednostima', očito je današnja, civilizacijska tekovina. Ti i takvi ljudi, koji i dan danas užarenih očiju spominju 'ustaše' i njihova nebrojena zvjerstva, ne znaju ni sami jesu li 'njihove' zločine počinili komunisti ili antifašisti. Ali, ti savršeni i bezgrešni neokomunisti danas uživaju u kapitalizmu, suvremenom društvenom sustavu u kojem su – još jednom – pronašli sebe. Bilo u javnom bilo u privatnom sektoru, pronašli su svoje žile debelih prihoda, svoje sigurnosne mreže i svoje prihodovne bazene i svoje dohodovne kanale. Hrvatska, danas 'slobodna', zbog tih i takvih je danas, za pravo, ponovo u ratu, jedne druge vrste. Ali u ratu iz kojeg nikad nije ni izašla. To je rat za suverenost, to je rat za svoju vlastitu bit. Rat za vlastiti kapitalizam, vlastite banke, vlastitu proizvodnju.

Rat je to za vlastitu Hrvatsku, za zemlju u kojoj nećemo više gledati ni petokrake ni mrtvačke glave. Za državu u kojoj boje neće predstavljati ideologije, niti će ideologije dizati spomenike, niti ćemo se klanjati antifašizmima i šovinizmima. Rat je za Hrvatsku kakvu želimo, za našu suverenu Hrvatsku, u kojoj ćemo pisati povijest kakva je bila, a ne slušati priče i bajke onih kojima je Hrvatska sredstvo, a ne cilj.

Slaven Šuba

(Ovaj tekst dr. Slavena Šube možete KOMENTIRATI na portalu www.hakave.org)