Želimo znati što nas čeka nakon Mesića, kako prebroditi takav, iako pozitivan, šok.

Što će biti s Omikronom, i sličnim 'poduzećima' nepoznate djelatnosti? Kakva će im biti sudbina?

Što s HEP-om, željezarama, brodogradilištima, cementarama, hotelima, itd...?

U hrvatskoj beskonačnoj igri bez granica i o granicama, sfera privatnog i sfera profesionalnog odavno su neraskidivo povezane. I izvan manekenstva, estrade, sporta ili politike, tabloidi su oivičili svoj teritorij, ne ustupajući ni pred 'organiziranim kriminalom', ni pred 'moćnicima', ni pred kakvim 'interesima' ili pritiscima neke vrste. Je li to baš tako? Kad bi samo bilo.

U globaliziranom prezentu tabloidnog medijskog ustroja i pod dominacijom raznih iluzionista tipa Veliki Brat, gdje jedino magnati s nešto debljim bankovnim saldima mogu birati žele li partijati zajedno s anonimnim čitateljima ili utonuti u Incognito zaštićeni internim tv-mrežama i probranim tjelohraniteljima, sve postaje moguće. Hrvatski su se mediji odavno 'proslavili' svojim iritantim kopiranjem nekih od brojnih bjelosvjetskih uzora, ali totalna tabloidizacija hrvatskog medijskog prostora više nikoga ne iznenađuje – Jutarnji list, na primjer, s najnovijim izgledom svojeg portala i koncepcijom (bolje, kontracepcijom) polupismenog novinarstva kakvo nekad ne bi prošlo ni kod vječito 'buntovnih' studenata, samo nastavlja broditi u smjeru čiji doseg zorno ocrtava najnoviji trend Jadrolinijinih trajekata, znači 'vozimo i po otocima'.

More informacija više nije dosta, naime, jer potrebno je proširiti polja interesa i čitalačku publiku razveseljavati vrištećim formatima i po par puta na dan – osjećaj neinformiranosti i 'propuštenosti dana', pa i ponekog sata, očito je potrebno nagurati stanovništvu, odnosno čitateljstvu, 'u zube'. Pa i po cijenu dezinformiranosti.

U zemlji gladnoj pristojnog života i dostojne svakodnevice, netko je negdje jednom, očito, zaključio kako nas treba hraniti informativnim programom i informatiziranim otpadom. A da ne bismo po sveprisutnim limenim konteinerima tražili ostatke domaće nekad – predaja kaže – kvalitetne hrane, uz kontinuirani uvoz transkontinentalnih delicija i europskih agrikulturnih normativa te suptropsko-makedonske kvalitete kojima nas premrežuje jedna od zimzelenih lokalnih krim-suborganizacija međunarodnog predznaka, balkanskog ishodišta i tradicije, a mogli bismo reći i budućnosti, njezino veličanstvo informacija je definitivno, uz fanfare interneta i interaktivno-opslužnog domaćeg novinarstva, postavila supstrat  kojim, ovisno o kontekstu, korisniku, trenutku ili potrebi, hranimo (?) svoj 'interes' za politiku, odnosno glad za informiranošću kojom se branimo od svega što nam radi o glavi, u prvom redu ''politike'', bez koje se u Hrvatskoj više ni ručak, a kamoli 'dan', ne da zamisliti.

Eksperti za svako zamislivo područje života, uz izobilje stručnjaka perolake kategorije za razne do bola interesantne sektore poput sporta, sociologije, politike i burzovnih kretanja, i gotovo neizbježni pritisak ekonomsko-propagandne mašinerije, koja zapravo 'vlada Hrvatskom', u pozadini su svih zbivanja, pa tako i ovog 'linča i ludila', kakvom je podlegao i brižljivo odabrani Polančec. Naš donedavni 'ministar za odstrel', brižno je probran – izgleda – među podosta gorih od sebe baš zato što je ponešto i radio, ali teško da mu je bilo spasa u ovoj 'predizbornoj' godini. Njegov odlazak, uz medijsku dominaciju pa i svojevrsni teror zvučnih 'megaformata' poput Pupovca, Kajina, Stazića, raznoraznih i nebrojenih tuzemnih prizemnih analitičara zbilje i trenutka, simbolizira svojevrsni watershed, razmeđe, odnosno točku u vremenu nakon koje mnoge stvari 'nikad više neće biti iste'.

Koliko god predsjednik međunarodno priznate i suvremene pravne sljednice AVNOJ-a i svijetlih antifašističkih tradicija utemeljenih još tih mračnih četrdesetih, protegnutih na tamne pedesete pa ižvakanih poput gumenih mjehurića sve do današnje suverene, euro-perspektivne Hrvatske – napučene tim silnim manjinama s tim željnim dvostrukim pravom glasa i popisanih i opisanih sve do najsitnijih razlika i posljednjeg čovjeka ne-hrvatske samobitnosti unutar (slučajne) domovine Hrvatske – htio i želio prikriti činjenicu da ga 'ima posvuda', s prstima 'unutar svake pite' društveno-političke, javne, pravne, gospodarske, poslovne, međunarodne, 'globalne'; koliko god bivši predsjednik predsjedništva želio i htio prikazati se u nekom intelektualnom i superiornom svjetlu, lagano distanciran od prostora i pojava koje su se oko njega neprekidno događale; činjenica je da bi naš čovik Stipe morao i trebao davati daleko bolje odgovore na razna pitanja, javnosti ove zemlje, s kojom se najčešće poigrava vicevima i doskočicama, posebno o svojim prezrenim neistomišljenicima, političkim suparnicima i osobnim protivnicima.

Predsjednik je u dobroj mjeri zadovoljio svoje nikad utažive ambicije, prije svega prema zrakoplovnim izletima i sličnim naporima za dobrobit svojih građana i prijatelja, te brojnih poštovalaca 'uz kavu'. 'Only sky is the limit', samo nebo je granica, sigurno je moto koji bi prikladno opisao tih više od tri i pol tisuće dana predsjednikovanja.

U prohujalih petsto i kusur tjedana, Hrvatska je mnogostruko  povećala svoj vanjski dug, otvorila svoje arhive stranoj privatnoj televiziji i dostavila 'svom' međunarodnom sudu svoje generale i dokumente, lokalni magnati su se obogatili pa i umnožili, domaći političari – i ne samo oni – pojačali bankovna konta, vozni parkovi se osuvremenili i izdimenzionirali, hrvatski sudovi zaposlili raznim besmislenim procesima. Globalno, pobrali smo salve aplauza, iako smo trenutno stjerani u kut, sapeti nepostojećim topničkim dnevnicima, mnogobrojnim kreditima, i nedostatkom bilo kakve gospodarske perspektive koja bi ovom narodu ponudila nekakvu vjeru u (eu)ropsku budućnost. I? Mesića je izabrao narod, čovjek je došao iz 'redova' Hrvatske Narodne Stranke... Pa, kako živi taj narod koji je izabrao svog ponosnog, letećeg predsjednika?

Možda je sad trenutak da nam netko odgovori, možda bar na 'kavi s predsjednikom'? Kako to da unatoč pobjedonosnim tradicijama koje se vuku još iz četrdesetih, ovaj narod nema nikakve šanse ući u EU na dostojan način, ako već praznih džepova a ono barem uspravne kičme? Netko nam negdje duguje taj odgovor. I ostavimo Polančeca, pa nije valjda suzdržani poslovni čovjek iz Đelekovca odgovoran za to što ponos podravskog i hrvatskog gospodarstva odlazi, baš kao i brojna druga poduzeća i biznisi, u periodu našeg najvećeg prosperiteta, u periodu tih 'demokratskih' 10 godina.

Imamo pravo znati, ne želimo slušati 'tko će se rumeniti'. Želimo znati što nas čeka nakon Mesića, kako prebroditi takav, iako pozitivan, šok. Što će biti s Omikronom, i sličnim 'poduzećima' nepoznate djelatnosti? Kakva će im biti sudbina? Što s HEP-om, željezarama, brodogradilištima, cementarama, hotelima, itd. Sve manje je pita, sve više je upita – ali kamo i u kakvu Europu zapravo ide ovaj narod, slabo brine naše vječito gladne tabloide, baš kao i tu istu Europu.

Oni će budućeg bivšeg predsjednika i dalje uzdizati, kao i pomno glodati svaku kost što na hrvatske adrese stiže iz (eu)ropskih centara moći. Kao i uvijek dosad. Treba samo (znati) čitati, doba je informatike...

Slaven Šuba