Globalni financijsko-politički stožeri, odnosno nakupine pojedinaca od kojih svaki, uz podebelo nabujale bankovne račune čiji se broj ili porijeklo teško mogu kontrolirati, raspolaže s moći proporcionalnoj težini tih računa, odavno su smislili strategije kojima državice poput RH nisu odviše zanimljive, čak i kad jesu. Ako je vrijeme novac, vrijedi i obrat poučka – tko ima novca, ima i vremena čekati, odnosno u miru provoditi što mu god padne na pamet.

Maloumno bi bilo vjerovati da ti stožeri hirovito provode prohtjeve koji im slučajno dođu na radne stolove; njihovo je strpljenje beskonačno, tako da kad i dođe do invazija kao one iračke, dugotrajnih operacija kao afganistanske, ograničenih akcija kao libijske, ili pak munjevitih udara kao posljednji pakistanski slučaj, stožeri su već odavno svjesni što će se dogoditi i s kojim efektom. Vremenom, doduše, nitko u potpunosti ne vlada, baš kao ni novcem. I jedna i druga variabla imaju određeni ''pjeskoviti'' aspekt; međutim, dok je klepsidra nezaustavljiva, novac je kumulativan, tako da je posve normalno da se kroz to dialektičko jedinstvo klepsidra sve bolje kontrolira rastom i porastom novca, kojemu funkcionalnost narasta proporcionalno investicijama oplođenim rezultatima, i krug se zatvara vrlo brzo.

Moć ovladavanja vremenom i moć ovladavanja događajima povezani su tom finom novčanom potkom, utkanom u sve pore svakog suvremenog društva, odnosno modernih država udruženih u kojekakve poliltičke i/ili ekonomske asociacije, s ciljem većeg prosperiteta, sigurnosti, stabilnosti. EU jedan je od podsustava koji su u funkciji totalitarnog globalizacijskog procesa, kojemu se voli pripisivati neumitnost. Koliko je neumitno nešto što je zapravo programirano i što ide k svojem cilju, na račun tih debelih, čvrstih računa o čijoj stabilnosti brinu izravnom povratnom vezom svi rezultati koje su ti računi isfinancirali, o tome bi se dalo diskutirati.

Naravno, da bi se diskutiralo potrebni su diskutanti i opredijeljenost za razgovor o nečemu što ih se svih tiče. Da bi se to dogodilo potrebne su želja i volja, a isto tako i određena spremnost koja može vrlo lako i izostati. Sindrom glave u pijesku, pripisan olako nojevima, ipak se puno lakše može detektirati unutar modernih društava, odnosno društveno-političkih okruženja koja se nalaze, cvjetajući ili vegetirajući, svuda oko nas. Posebno je sindrom uočljiv kad je prisutan i miris tog tako privlačnog novca.

U kratko, svjetsko lihvarstvo koje cvate unutar globalno napuhanog balona, radi manje-više što i kako želi. Pa ipak, postoji tu i slučaj njegovog veličanstva slučaja, odnosno činjenica postojanja činjenica koje to i nisu. Relativitet se da spoznati na svakom takoreći koraku; recimo, Hannes Swoboda misli kako će RH u EU 2013-e ili 2014-e godine, dok Jadranka Kosor misli kako smo ''mi na domak''.

Mi držimo, a i većina hrvatskog stanovništva, kako mi nismo nigdje. I glede toga a i glede svega. Na primjer, glede svjetskog bankarstva odnosno lihvarstva, govoreći o financijama naše male EUropske državice, u prilično smo lošoj, iako ne i bezizlaznoj situaciji. Zašto nije bezizlazna, kad je već sve tako determinirano?

Nije, ako se stvari dogode – drukčije. A za to, unatoč svim tim novcima u igri i igrama oko i radi novca, uvijek ima – vremena. Dokle ga još ima, naravno. I dok ima zdrave pameti, Hrvata koji misle svojom glavom, i Hrvata koji vole Hrvatsku. Oni koji vole EU, oni koji vole novac, vremena imaju – sve manje. Iako su sve bliže, ''na domak''.

Osim toga, tu smo i mi. Novac je ipak samo sredstvo, a ne cilj. Bez obzira što o tome mislili globalni lideri i lokalni mešetari. Oni koji sve rade samo zbog novca, kao što su oni kojima je životna ambicija zasjesti u briselske naslonjače. Na primjer. Ta ambicija nema nikakve veze s nacionalnim interesima Republike Hrvatske. To je nezdrava ambicija, i stoga se Hrvatska mora riješiti svih koji je vode u tom, nezdravom smjeru. Ljudi bez rješenja već su doveli RH na prosjački štap, u totalnu ovisnost; to se mora zaustaviti dok ne bude kasno.

Europska Unija propast je Hrvatske u kakvoj želimo živjeti.

Slaven Šuba