''Hrvatska danas'', želimo li to isto moći reći i sutra, a što se tiče državljana RH cjelokupno ili ponaosob, te u bilo kojem određenom kontekstu, situaciji, prilici; Hrvatska danas ne bi nikad više smjela dopustiti obnavljanje klime, kao ni uvjeta za stvaranje te ili neke slične klime, u prvom redu raznoraznih nebuloznih političkih 'procesa', a koji bi Hrvate doveli na pozicije na kojima je bila, u sklopovima raznih, tobože, nadnacionalnih tvorevina i međunacionalne 'suradnje' i suživota.

Mislimo na bilo koji vid kolektivne mentalne podređenosti na kakvoj se inzistiralo za vrijeme Titove totalitarističke države, odnosno crimen, nametnut s pozicija velikosrpsko-jugoslavenskog, apsolutno antihrvatskog šovinizma, kakav je dominirao Jugoslavijama, ali kakav se i dan danas oživljava, i na kojem pojedinci, ali i čitavi sustavi, neumorno rade.

Stvari su relativno jednostavne:  nema te prisile ili razloga koji bi dozvoljavali osobama, bez obzira na to koliko visoko dotični bili pozicionirani unutar bilo kakve hijerarhijske ljestvice u bilo kojoj organizaciji, da negiraju ili bilo na koji način oduzimaju suverenoj Hrvatskoj legitimno pravo na svoju kulturu i povijest, onako kako je Hrvatska doživljava i želi vidjeti. Nametanje stranih stavova i percepcija, nešto je što izravno služi nekim drugim interesima, ali onima većinskog hrvatskog naroda nikako, već samo šteti.

Mnogi koji neprekidno spominju 'poražene' ideologije iz više nego jasnih pobuda, te raznovrsnih vlastolizačkih ili vlastodržačkih ambicija, uz očiti priključak raznim mainstream trendovima , politikama pa i ideologijama, redovno 'zaboravljaju' kako su i njima simpatične ideologije poražene tijekom dvadesetog stoljeća i to – što je još veći poraz – u miru, ali i u ratu, kao što je bio naš posljednji, obrambeni, Domovinski rat.

Recimo, izvjesna Vesna Konstantinović-Čulinović, reče ovih dana kako se nada da će se ''predsjednik Josipović zalagati da se s boraca' NOB'-a skine nepravedna stigma kako ne bi više bili građani drugog reda''. Ista osoba izjavila je i da ''na Bleiburgu nema žrtava, a pogotovo nema nevinih žrtava''. Iako boli da u Hrvatskoj ima građana ''drugog reda'', pri čemu to posve sigurno nisu ljudi koji od 1945. godine na ovamo žive suočeni s povlasticama svih vrsta, ne spominjući sigurne mirovine i ostale tako teške životne činjenice, jer to bi značilo da većina hrvatskog naroda u vlastitoj državi i dan danas žive kao građani – u najboljem slučaju – trećeg reda, gospođa Vesna u raskoraku je čak i s predsjedničkim dvojcem, odnosno Mesićem kojemu ''zločini iz osvete nisu komunistički zločini'', kao i s Josipovićem koji  je smogao velike državničke snage priznati, prilikom posjete Bleiburgu, kako su tamo, ''osim krivih stradali i nevini''.

Što reći tim 'drugorazrednim' osobama koje, izgleda, nisu čule za Macelj, Jazovku, Daksu, Vukmanički Cerovac, Sjeničak Lasinjski, Tušilović, Boričevac, 'mesarske odrede' po Slovenii, i mnoga druga stratišta tamo i po Hrvatskoj, gdje su čak i djeca u dobi od 12 do 16 godina, muška i ženska, mučena, silovana, likvidirana i sasječena, često od 'drugarica' partizanki i antifašistica, jer za te zločine ''nitko ne kaže da ih nije bilo'', reče bivši predsjednik Mesić. G-đa Konstantinović-Čulinović nije sigurno čula ni za događaje u Zagrebu, velikom stratištu od svibnja 1945. pa nadalje, još dosta vremena. Recimo, za sudbinu Grozde Budak, vjerojatno nevjerojatno opasne kvislinške suradnice, koju su Englezi izručili revolucionarnoj pravdi tog dalekog svibnja, kako bi skončala u rukama određenih karaktera, vjerojatno nekih i dan danas među nama.

Bilo bi od određenog interesa saznati znaju li likovi poput gospođe Vesne, recimo, što kaže potpisani Tihomir Ponoš, u Vjesniku od 29.8.2004: ''Grozda Budak bez presude strijeljana je vjerojatno 25. svibnja 1945. godine kod Škofje Loke, zajedno s većom skupinom žena i djevojaka ustaških dužnosnika''.  Lakonski. Znači, bez presude, kad je rat već bio završen. Dočim, postoje i ovakva svjedočanstva: ''Grozda je skončala na najgori mogući način. 'Mlade partizanke' su joj stolarskom pilom pilale dio po dio udova. I kao vrhunac svog 'antifašizma' isjekle su joj prsnu kost i izvadile srce. Poslije su ga nabile na ražanj i pekle. O tome je tvrdio tadašnji načelnik Vojnog suda II. Armije dr. Gabrijel Divjanović, uz hvalu kako su svaki taj zahvat snimali i imaju fotografije. I još je istakao kako su te slike o 'zahvatima' pokazali njenom ocu dr. Mili Budaku''. Gdje je istina? Zanima li to Mesića i/ili Josipovića? Pupovca?

Predsjednik Josipović je, nedavno, spomenuo zločine nad 'Srbima iz Hrvatske', želeći 'zaokružiti' bleiburšku 'priču', kako on to zove. Ti 'drugorazredni' građani, koji i danas primaju povlaštene mirovine, okupljaju se i dan danas u prilikama poput komemoracije u Jadovnom, ne bi li pak iskoristili priliku koju im se, uz svesrdnu podršku više nego određenih međunarodnih krugova i 'inicijativa', uz slične 'ugrožene' domaće elemente hrvatske javne političke scene, nudi i pruža, u svom tom proEUropskom zanosu i  -- kako reče 'uvijek rado slušani i ugledni' gost komentator beogradske Politike Miljenko Jergović – ''populističkom mahnitanju'', za obnovu 'svojeg' teško stečenog ugleda, i to preko obnove porušenih spomenika. I ove će se godine u Sebru alias Srbu okupiti raznorodno društvo, mnogi će i kolo zaplesati. Izgleda s razlogom, jer evo što kaže Wikipedia o tome događaju:

 ''U Srbu su pobunu od 27. srpnja 1941. godine vodili četničke kolovođe i srpski pobunjenici Torbica, Keča, Omčikus i Radenović koji su na dan ustanka osnovali u Srbu oružani četnički puk (brigadu) s 1000 četnika (vođa četnika u kninskoj krajini bio je bivši pravoslavni pop Momčilo Đujić koji je 1942. osnovao tzv. Dinarsku diviziju). Vođa srpskih komunista u Lici, Đorđe Đoko Jovanić, bio je zapovjednik partizanskog odreda sa 60 srpskih komunista koji su se pridružili četničkom ustanku i sudjelovali u etničkom čišćenju hrvatskih civila. U samome mjestu Srb, srpski pobunjenici osvojili su napuštenu žandarmerijsku stanicu NDH, i zarobili mjesnog župnika rimokatoličke crkve mosinjora Juraja Gospodnetića [rođenog u Postirama, Brač; op.a.] kojega su mučili i ispekli na ražnju''.

Inače, ''do 1528. godine stanovništvo Srba i okolice sačinjavali su isključivo Hrvati iz plemena Lapčana. Godine 1551. general Ivan Lenković je javio kralju Ferdinandu da su Turci izveli iz unutrašnjosti Turske više tisuća Morlaka ili Vlaha i da su se naselili oko mjesta Srba i na Kosovo polje kod Knina. S tim Vlasima su vjerojatno došli i pravoslavni kaluđeri koji su osnovali pravoslavni samostan''. Vidjevši što se dogodilo, i tko je i na koji način 'ustao' u Szerebu/Sebru/Srbu tog srpnja te '41-e, čovjek se mora zapitati, na koji način će, recimo, Milorad Pupovac, kojemu je Bleiburg ''mjesto obnavljanja ideologija'', obilježiti bivši  ''Dan ustanka naroda i narodnosti SR Hrvatske''?  Ne zna se hoće li se službena proslava protegnuti duboko u noć, i koliko je uzvanika predviđeno, jedino se nadamo da neće prisustvovati Aleksandra Milanović, ili neka srodna duša. Iako se baš takvih duša očekuje, u priličnim brojevima, najvjerojatnije. Antifašizam je tako privlačan.

Vijeće Europe u Strasbourgu, jedno veoma važno vijeće u Europi kamo idemo a nikako da stignemo, valjda zato jer smo preusmjereni na Zapadni Balkan, odnosno 'naš' euroregion, voljom krugova sličnih onima koji su stvarali Jugoslavije, izručivali civile revolucionarnim pravdama, i donosili rado prenošene pravorijeke o ovim ili onim potrebama, nekih drugih ili trećih osoba, naroda, sudbina, pokreta, država, nedavno je izreklo i ovakvu rečenicu:

 ''Odluka švicarskih građana na referendumu 2009. godine o zabrani gradnje minareta na džamijama je diskriminacija muslimanske zajednice i kršenje Europske konvencije o ljudskim pravima''. Očito, daleko se odmaklo od '41-e i narodnooslobodilačkih ustanaka na ovim našim prostorima, gdje bi ljudi jednostavno krenuli protiv 'diskriminacija', odnosno pobili (ne)odgovorne, u ime borbe za, valjda, svoja ljudska prava. Kakva je veza između antifašizma domaćih dušebrižnika, i pravedne brige VE-a, koje de facto ne priznaje suverenitet najviše demokratske instance u nekoj suverenoj zemlji, dočim dotična država i nije članica EU-a!? Elem, EUdorado bi posve sigurno volio 'zaokružiti' svoj doseg, odnosno jednostavnije, vlast, i nad tamo nekim Švicarcima, koji od stoljeća nekog samostalno odlučuju, o čemu im se god odlučuje. I to kad i gdje se radi o Švicarskoj. Referendum? EUropska je unija već demonstrirala, ne jednom, kako referendumu pristupiti i što s njim učiniti...  Ima više metoda, ali zajednički im je nazivnik, u biti, kronično nepoštivanje odluke izglasane voljom većine birača. U tom i leži srž problema suvremene, a i buduće EU. Demokratski privid, odnosno poštivanje demokratski donesenih odluka i inzistiranje na njima kad to njihovoj politici [čitati: interesima] ide u prilog, a aktiviranje mehanizama pritisaka i omalovažavanja neovisnog razmišljanja većine birača na nekom prostoru, radi li se o neželjenom, protivnom rezultatu. Suvremena je Hrvatska zato trenutno toliko 'omiljena' i hvaljena u Bruxellesu, iako istodobno kuđena i upozoravana od Haaga, radi li se o 'topničkim dnevnicima'. Dok Hrvatska surađuje, u Švicarsku je,  eto, stigao i 'problem' minareta.

U Hrvatskoj nema problema, nema ni referenduma. Ovaj predstojeći, o ZOR-u, zorno pokazuje kako se Vlast odnosi prema toj ideji referenduma [na stranu o kom i o čem je riječ u konkretnom primjeru] u vlastitom, pseudodemokratskom okružju. Jednom su već ignorirali volju birača, a očito je odakle crpe inspiraciju za svoj odnos prema referendumu, i ''demokraciji'', kakvom je oni vide.

Slično, EUROparlamentarka Debora Serracchiani zatražila je od visoke predstavnice Europske unije za vanjske poslove i sigurnost, prodorne Catherine Ashton, "akciju protiv presude protiv intelektualca Predraga Matvejevića", osuđenog u Hrvatskoj zbog vrijeđanja nekih pisaca, javile su agencije. Nije dugo trebalo da je se poveže s Berlusconijem, koji figurira kao dežurna  voodoo figurica raznih želja, unutar te iste Unije, a posebno vlastite Italije, što je odavno prešlo granice kulture i ukusa, po čemu bi bar Talijani trebali prednjačiti, iz razloga tradicije u stilu, umjetnosti, ophođenju, civiliziranosti, itd. Ali, princip nemiješanja u pravosuđe, po ne zna se koji put u Hrvatskoj, ponovo važi za neke, ali ne za one druge, i tako se na hrvatske sudove slobodno može pritisnuti iz Bruxellesa ili Italije, radi li se o dovoljno uglednom, ili dovoljno podobnom – za neke krugove, optuženiku poput Matvejevića.

Notorno 'ugledno' pero, Miljenko Jergović, spominjao je pak, nedavno u srpskoj Politici,  ''jednosatnu kombinaciju vjerskoga ludila, populističkoga mahnitanja i otvorenog zazivanja fašizma'', na HTV-u. Drugorazredni hrvatski građani, odnosno brojni antifašisti, tek što se nisu digli, i krenuli prema Prisavlju, tu zagrebačku Bastille zapadnobalkanskog novinarstva i utočište tvrdokornih ''komitetskih kadrova'' poput Vanje Sutlića. Očekujemo brojne doprinose problemu informiranja u Hrvatskoj.

Odvjetnika HNS-a Ivana Brlekovića muči pak je li Bilić važniji od Josipovića, jer da ima veću plaću. Izgleda da su Josipović i njegov vrijedni 150-ni predsjednički tim loše plaćeni. Vjerojatno, jer su impresivni rezultati već tu, treba razmotriti povišicu. Svaku svoju partituru Josipović, ako ništa drugo, svira više nego profesionalno. Jasno je, komponiraju mu negdje drugdje. Brleković je izgleda uočio kako po Južnoj Africi defiliraju Angela Merkel, Bill Clinton, prinčevi, kraljevići i bjelosvjetski jetsetteri, uz desetke tisuća dobrostojećih, kao i onih samo fanatičnih, navijača svih boja i sa svih kontinenata, pa misli da je i Josipović trebao tamo? I ondje je FIFA osjetila potrebu uključiti se u svojevrsnu – da malo parafraziramo – 'kombinaciju ludila, mahnitanja i iskazivanja političke korektnosti', samoreklamerskom gnjavažom s porukama protiv rasizma, kojeg – barem u sportu i nogometu – bilo tko upućen teško da se može sjetiti, u nekoj značajnijoj količini ili obliku. U kratko, Bilić u državi Hrvatskoj jest važniji od Josipovića, dovoljno bi bilo provesti neku referentnu anketu, bez skupog referenduma, i Brleković se ne bi mogao čudom načuditi. I nema u tome ništa lošeg, jer ovoj naciji koju vuku na Balkan i trpaju je u EU a da nitko ne zna zašto, Slaven Bilić jedno je od posljednjih utočišta u vladajućoj 'demokratskoj' shemi tipa ''panem et circenses''. Kad već ne možemo lagano do kruha, Bilić nam pruža igre. Za razliku od Josipovića, s kojim Hrvatska gubi, s Bilićem pobjeđuje. Josipović, ipak, zabavlja svojim kruženjem i zaokruživanjem, uz naklone, rukovanja i isprike. Naravno, i pregršt izjava od kojih 'dah zastaje'. Kao da nema veze, antifašizam i dalje jaše, i svoj će izlazak iz 'drugorazrednosti' i zapostavljenosti, zimzeleni SUBNORovci/SABHovci otplesati pred obnovljenim spomenikom (polu)četničkom ustanku u Hrvatskoj.  EUROparlamentarce, baš kao ni HHO ili razne slične značajne organizacije, ne vjerujemo da to ikad može zasmetati. Taj problem jednostavno ne postoji, jer PravDa caruje hrvatskom zbiljom, a EU će to omogućiti i u budućnosti. Ako.

Slaven Šuba

(Dr. Slaven Šuba je član Središnjeg odbora stranke Jedino Hrvatska)