Pedesetpet tisuća birokrata stanuje u Bruxellesu, radeći za EU. Posve sigurno, njihov bi se broj povećao s ulaskom RH u EU. Bi li se ulaskom u EU kvaliteta života prosječnog Hrvata povećala, ili se neće povećati niti zrno? Teško je obećati a ne povećati plaće i mirovine, veću kupovnu moć ili standard, kao i dati ostale pozitivne odgovore na neka neizbježna pitanja. Stoga nitko ništa ni ne obećava, već će sve biti ''na nama'', kažu. Tih 55 tisuća, međutim, odlično su plaćeni, što i predstavlja, naravno, razlog njihovog zaposlenja u tom gradu, a van matičnih država.

S druge strane, većina stanovništva u pridruženim zemljama EU-a izrazito su nezadovoljni s EU-om. Osobito u Grčkoj. EU je mobilizirana nakon što je grčki premier Ανδρέας Γ. Παπανδρέου najavio referendum. Ελλάς, Grčka je zemlja ponosna, ali je nesumnjivo i uzrokom podatku što je ''u posljednjem izvješću o napretku Europska komisija u potpunosti izostavila pridjev makedonski, i u pogledu jezika i u pogledu naroda i u pogledu državnih institucija''. Grci bi, naime, i Grčku i Makedoniju; oni bi i ovce i novce, i to je legitimno, ako već nije legalno. Zašto Grci misle da se Makedonija ne može zvati imenom jedne od njihovih pokrajina?

Spomenuo je nedavno jedan od naših (ne)poznatih novinara, kako posve sigurno ''financijski interesi određuju međunarodnu politiku''. Jasno je to i našem političaru, jer gotovo svakom od naših, trenutno raspuštenih, parlamentaraca sline cure pri spomenu ''povlačenja novca'' iz EUropskih fondova i sličnih đakonija s EUropske trpeze, iste te koja financira 55000 raznoraznih činovnika i stručnjaka. Nešto su ozbiljniji pri navođenju tih jakih argumenata za ulazak u EUdorado, poput ''prilike za bolji život za svakoga'' (naravno, povrh onih 55 tisuća uhljebljenih činovnika), ili ''pristupa tržištu od pola miliarde ljudi'', tog nevjerovatno snažnog argumenta, pogotovo nekom nezaposlenom Hrvatu.

Te i slične sjajne pošalice čujemo i u recentnoj, maloumnoj propagandnoj kampanji, rasproširenoj po svim hrvatskim medijima. Svatko s ponešto uma, malo više ili već i vrlo malo kognitivnih sposobnosti, zna ili kuži kako sva ta kampanja prilično košta. Stoje novaca i uhljebljeni lakeji, i reklamne medijske trice i kučine. A pogotovo taj bolji, EUropski standard, koji u RH tek treba pristići, kad se uđe u EU, iako je EU očigledno već odavno ušla u RH. Ne samo putem medija već i bankama, preko uglednih poslovnih poduzeća, državnih lobia a pogotovo raznih 'nevladinih' organizacija. Očito, EU je investirala i ulaže i dalje prilične svote novaca, ne bi li privolila Hrvate, onako karakteristično demokratski i nepristrano, glasovati za ulazak u EU. A gdje se ulaže puno novca, tu leže i financijski interesi, ustvrdili bismo, prilično očevidno.

Rekoše mnogi pametni, a i maloumnima je bistro: kad se ulaže puno novca u reklamu, očekuje se i puno novca... u džepovima, za uzvrat. Čisto bi nevjerovatna bila situacija u kojoj bi spomenuti ''financijski interesi'', koji ''određuju međunarodnu politiku'', bili identični – altruizmu. Zvuči li altruistički ''prilika za bolji život za svakoga'', ili ''pristup tržištu od 500m ljudi''? Meni osobno ni najmanje. Iskreno, radi se o ponudi bez pokrića – pitajte Grke. Ali i ne samo njih.

Sva ta medijska i politička halabuka ima jedan te isti cilj, a taj je omogućiti posljedicu koja će se ostvariti po ulasku RH u EU: olakšano oplođivanje novca uloženog u RH, uz njezino potpuno i bespovratno gospodarsko potčinjavanje, a ljepota postignuća najviše i najjasnije će se očitovati u absolutnoj nemogućnosti otpora, što će garantirati postignuto političko podvrgavanje, unisono i u skladu s gospodarskim podjarmljivanjem. Pitajte Grke, oni bi možda znali nešto o tome...

Παπανδρέου je najavio referendum kao ''najviši oblik demokracie'', čime je izazvao bijes 'Eurokrata' širom i diljem EU-a. Zaista čudno, recimo, ona poznata švicarska demokracija počiva na učestalim referendumima, i ta činjenica koincidira sa švicarskom neovisnošću, nepripadnošću EU-u, te kvalitetom života i visokim standardom, kao i ravnopravnim kantonalnim ustrojem.  Eurozona je, s druge strane, višestruko međuzavisna i komplicirana tvorevina, baš kao i čitava EU, kojom vladaju EK i ugledni Eurokrati, ustobočeni nad multinacionalnom birokratskom platformom, odnosno svojom aparaturom, zavidno plaćenom osobito u ovim turbulentnim, tzv. 'kriznim' vremenima.

Perspektiva za RH, i prosječnog građanina RH, po ulasku u EU? U najboljem slučaju, ''prilika za pristup sredstvima iz EUropskih fondova'', koji zapravo znače novac uložen u Hrvatsku, tobože bespovratno. Dosadašnje iskustvo s novcem uloženim u RH? Strani interesi, koji određuju politiku prema RH, kao i – još više – politiku RH prema 'van', obilno naplaćuju svoje prisustvo, svoje usluge, svoj 'altruizam'. Baš kao što vam naplate, kako reče dobri novinar Bilić, i sam ulazak kroz vrata neke banke.

Dokaz? Činjenice, kao i obično. EU je, recimo, detektirala veliki napredak u RH, u posljednjoj dekadi. Hrvati su detektirali – ogromne gubitke. I to baš tijekom ''približavanja'' EU-u. Ne samo one za koje je odgovorna stranka na vlasti, jer zaista, samo maloumni bi mogli povjerovati kako sve ostale parlamentarne stranke nemaju udjela u općem tijeku stvari, odnosno ''procesima u društvu'', koje je determinirala, organizirala, i naplaćivala, cjelokupna hrvatska politika, odnosno svi njezini akteri. Čast izuzetcima, ako bi ih bilo.

Taj referendum, pa bio švicarski, grčki ili hrvatski, zaista i jest ''najviši oblik demokracije''. To vjerovatno objašnjava i njihovu brojnost u Hrvatskoj, baš kao i u Grčkoj, a i zašto ih u Švicarskoj ima – ponešto više. Želimo li stvarnu demokraciju, hic Rhodus hic salta. Hic Croatia est. Stoga, jedini način borbe za hrvatsku demokraciju nalazi se u samostalnoj, demokratskoj Hrvatskoj, a van EU-a. EUropske banke, multinacionalne korporacije, lobističke organizacije, u Hrvatskoj imaju svoje interese, ali ti nipošto i nikako nisu i neće biti – hrvatski. Njihove investicije u Hrvatsku, kad bi RH ušla u EU, kao i danas, imaju za cilj zaradu, a ne rješenje problema hrvatskih birača, pogotovo ne održavanje hrvatske neovisnosti i suverenosti. Naprotiv, svim EUropskim investitorima draža bi bila jedna velika, ujedinjena, regija, za što postoje mnogobrojni čvrsti dokazi, i to već odavno i kontinuirano.

Slaven Šuba