Kaljuža u koju tone već godinama tzv. hrvatsko novinarstvo dobila je, predvidivo, novi uzmah. Ne samo da je osnovna karakteristika stalno doticanje dna; već poduže to traje pa se pretočilo u pomicanje dna. Teško da išta drugo i postoji osim tabloidne discipline, koja kao da nalaže svesrdno kopanje i neumorno prekopavanje po glibu i smetlištima. Događa se to, međutim, sa svrhom i po nalogu. Trenutno smo svjedoci razbuktalog crvenila, te dodvoravanja podobnim političkim opcijama kakvih se ne bi postidila niti najveća pera podaničkog spisateljstva, kakvima pisana povijest suvremena ali i bliža a i dalje, obiluju. Nomina sunt odiosa, zato nećemo pojedinačno i partikularno, već ćemo općenito i generalno. Naravno. Stvar je toliko očigledna a primjeri sežu u nedogled.

Naše je crvenilo crne boje, kakvo je uglavnom bilo i kroz povijest. Ništa progresivno nikad nam nisu bili donijeli raznorodni jurišnici i tobože perspektivan kadar. Pardon, unijeli su u novinarstvo koncept pomičnog dna; ne smijemo to zanemariti ni zataškati. Kakav jest da jest, ipak je to rad. Baš kao što je i vozač koji uporno vozi i redovno pravi prekršaje i dalje vozač; krivnje teško da i ima u njegovom moralno čistom činu, krivica leži na sustavu, na klimi, na okruženju, itd. Ta radi se samo o nesposobnosti, to u Hrvatskoj nikad nije bio dovoljan razlog ni za običan – otkaz. Činjenice su nepobitne, čovjeku je najlakše krivca pronaći negdje, drugdje. Ili jednostavno – prešutjeti.

Gledamo recimo HRT1, i njihove otvorene diskusije o raznim pojavama i događajima. Izbor sudionika redovno ne da je tendenciozan, nego je proračunato više nego tendenciozan, iako je namjera suptilno (no, dobro...) inicirati nekakvav kao demokratski dialog. Od samog početka, međutim, o nekoj otvorenoj raspravi nema niti R, jer omjeri su uvijek, ali baš bez greške, u omjeru. 3 prema 1, 4 spram 1, ili koliko već treba. Počesto i 4 naprama pola, može biti i nula, iako ne bismo išli toliko daleko, do samoga dna. Ali matematika je, eto, egzaktna. Za razlilku od domaćeg, televizijskog i inog, ''novinarstva''. O voditeljima, odnosno novinarima, zboriti ni ne treba. Njihov je zadatak već spočetka jasan, kao kristal. Oni glume nulu.

Nedavni slučaj, s dovođenjem u emisiju jednog od najpoznatijih Makedonaca ''na ovim prostorima'', kako bi taj tobože pojasnio napaćenom hrvatskom nogometnom auditoriju situaciju, te razbistrio i pridonio sve što je trebalo pokazati, a dokazi su već unaprijed pripremljeni, presuda donesena i prije početka, predstavlja nove i najnovije domete u disciplini guranja dna prema ambisu. Ma koliko respektabilan bio bilo koji praJugoslaven, svaka mu čast na pripadnosti, pogodnosti i osobnom savršenstvu, dovođenje bivših Jugoslavena, i njihov razmještaj u hrvatsko, pa bilo to i samo nekakvo nogometno, sazviježđe, jednostavno je – previše bezpotrebno. Hrvatska je zbilja do te mjere napučena južnoslavenskom ostavštinom, da je stalno inzistiranje na toj turobnoj povezanosti – na rubu zločina.

Želi se, tobože, u Europu, na pragu smo nekakve Europske Unije, kako se trubi iz svih cijevi i šupljina, a tužnoslavenstvo se razlilo po državnoj dalekovidnici, i bombardirani smo svim njegovim inačicama i variantama, htjeli mi to i li ne htjeli, jer plaćamo tu debelo preplaćenu predplatu i jer – budimo iskreni – za to što gledamo trebalo bi nama plaćati. Bar koju lipu. Možda iz predpristupnih EU fondova, možda iz prihoda telekomunikacijskih giganata koji operiraju i haraju, možda iz profita tih popularnih 'domaćih' banaka, čiji će si direktori i ove godine podijeliti raskošne bonuse unatoč svim mogućim svjetskim krizama i nepogodama 'neizbježne' globalizacije. Jasno je tko financira banke, kroz povijest. Još je jasnije, tko od toga, i to dobro, živi. Sigurno ne ''narod''.

Dovesti nekoga ''sa strane'' kako bi nešto rekao o ''situaciji'' u hrvatskom nogometu, ravno je grebanju po dnu novinarske kaljuže. Ali ta je, kako je razvidno, nepregledna. Ništa nas više ne smije, jer jednostavno ne može, iznenaditi. Pa ipak, živimo u ''demokraciji'', zar ne? Tu je moguće i da se pravimo, recimo, da kaljuža – ne zaudara? Demokracija je Hrvatskoj, čini se, došla kao opium, iako s mirisom kaljuže i prepoznatljive crvene tinte. Nakon tolikih desetljeća raskošnog života u idiličnom socializmu, procvala su razna raskalašena pera i mikrofoni. Bio to čarobni zov friških sorosevskih deviza, ili kuna s nekih od državnih jasala, odsustvo i zaborav lustracije donijeli su Hrvatskoj status posljednjeg bastiona – komunizma. Čak niti Rusija nije nam ravna. Iako se i tamo plače za SSSR-om, nikad se to neće vratiti. Rusi, naime, previše vole – Rusiju.

Hrvati? Bez Jugoslavije, plače se za prošlim vremenima. Van EU-a, cmizdri se za budućim novcima. Vremena za bilo kakav komunizam davno su prošla, onako neizbježno i globalno, a ovakvoj ''demokraciji'' je odavno istekao rok trajanja. Ali u našem žurnalizmu, i dalje je ''sve moguće''. U tako nedoglednoj kaljuži, nemoguće je da hrvatski nogomet ostane netaknut. Zaboga, tek smo među prvih 10, na svjetskoj ljestvici, kaže FIFA. Koga briga? Naše novinarstvo ne može bez Balkana, to im je ishodište, sudbina i – odredište. Destinacija, kao razlog i svrha egzistencije.