Ne treba ''atomska fizika'' da bi se uspostavila veza između zabrane Thompsonovih koncerata u Kanadi, Nizozemskoj ili Švicarskoj, i njegove nepoželjnosti u hrvatskoj Areni.

Evidentno je da to izriču ljudi koji su već podosta vremena javne osobe, prisutni u medijima i više nego često pa i onda kad god to njima zatreba, na uštrb i za razliku od mnogih koji na račun toga gube svoje pravo na minutažu ili koju sekundu, a koju bi zasigurno iskoristili bolje od ovih glasnogovornika raznoraznih, za Hrvatsku tako (ne)bitnih opcija: jer ti ljudi nemaju zapravo puno toga za reći, još manje napraviti. Zaista, rok trajanja im pomalo ističe… Nebitno je jesu li oni lice ili naličje okruženja i procesa kojima 'svi svjedočimo' a na koje tobože upozoravaju… Oni su u svakom slučaju inkorporirani u tu istu klimu i u takav isti odnos prema onima kojima bi trebali podnositi račune. A čistih računa nema i nema; puno se toga krije poput zmijskih nogu, slatkorječivošću se prešućuje vlastita nedorečenost i nedosljednost. Zapravo, konkretni odgovori, ako ih se i zatraži, kontriraju se najčešće s 'to ću vam reći poslije', ili 'u ovom trenutku nebitno tko', ili 'ne bih sad o tome'…

Koji je glavni prigovor na adresu ljudi o kojima govorimo, a koje svi 'dobro poznajemo'? Moguće nedosljednost… apsolutna neosjetljivost za vlastitu odgovornost i rezolutno odbijanje svake pomisli na nekakvu ostavku u slučaju nemoći ili nemogućnosti izvršenja obećanja i negativnog rezultata… [Osim, jasno, ako se ne ide u ostavku znajući dobro da će se ista brzo odbiti…] Nekritičnost prema sebi i svojima udružena s najvišim stupnjem ogorčenosti i odricanja svakog plusa u bilo čemu nekoj 'suprotnoj', konkurentnoj strani… Antagonizam prožet licemjernošću radi li se o nekom 'nepodobnom'. U krajnjoj liniji, i nikako ne u najmanjoj od svih mjera, jednoumlje sa željom ponovne uspostave neke vrste političke podobnosti, određenog stava koji bi silinom svoje nedodirljive ispravnosti automatski dijelio predznake i etikete, kako poslušnima tako onima sumnjivima. Da ne spominjemo one koji su izravne mete, označeni kao neprijatelji nekakvog 'napretka' ili 'integracije', ili visokih interesa, iz sfere bliže ili dalje budućnosti.

I eto, govorimo li o konkretnim ljudima i događajima, namjerno dosad konkretno neimenovanim, ali razvidno prepoznatim, najgore je u svemu kad se vlastito licemjerje i nedosljednost promiču u samoproklamirane vrline i dosege koji samo čekaju na realizaciju, da li im se ta prilika da dođu u poziciju odluke i provedbe. Ne treba biti 'lumen' pa ne uvidjeti, recimo, kako objašnjenje švicarskog kantona Luzern o otkazu jednog koncerta ovih dana, samo sebe pobija i time ne doprinosi onome što želi postići, navodno, dotičnim činom. Slično kao što ne treba podcjenjivati snagu pritisaka koji navode saborskog zastupnika Damira Kajina da zauzme čvrsti stav, isprepletan s neumornim uvredama i insinuacijama, prema najpoznatijem hrvatskom domoljubnom pjevaču. Nas 'nitko ne pita', i stvarno je tome tako, kad raznorazni pjevači i glazbenici sumnjive kvalitete i niskog doprinosa kulturi općenito, a posebice lokalno, defiliraju po raznim pozornicama diljem Hrvatske, slobodno i bez zadrške. Glazba je, navodno, demokratski fenomen u svojoj biti, stoga je ostavimo izvođačima i njihovoj publici. Isti princip odjednom, lokalno a i globalno, postaje vrlo relativan a time i upitan. Prepoznamo li u tome demonstraciju sile, dolazimo do pritiska koji ostavlja trag… Jer svaki pritisak znači silu na djelu. Bezbrojni popusti, uz selektivne pritiske, metoda su koja ostavlja trag. Ne treba ''atomska fizika'' da bi se uspostavila veza između zabrane Thompsonovih koncerata u Kanadi, Nizozemskoj ili Švicarskoj, i njegove nepoželjnosti u hrvatskoj Areni. Na djelu su, opet i ponovno, pritisci, a ti dolaze iz centara krugova raznih. I onda kruže, neškodljivi za raznorazne u najmanju ruku dubiozne konkurente. Ali s proračunato 'demokratskim' efektom odaslanim u geopolitički prostor i interesne sfere.

U Jugoslavijama i sličnim tvorevinama, odavno raščetvorenima (valjda s nekim razlogom!?), licemjerni popusti postajali su eventualno propusti. Na kraju, vodilo je to i do 'lopovluka', raznih. Širom i diljem. Zaista je licemjerno domoljublje trpati, bez popusta i ostatka, u sferu lopovstva, kao da smo i dalje u Jugoslaviji, zemlji osramoćenoj svojim neprebrojivim promašajima i nesposobnošću da preživi. I to jednom inverznom verbalnom konstrukcijom, plitkom akrobatikom sročenom za ukus 'opljačkanog' građanina Hrvatske. Plaćenici koji nam žele oduzeti domoljublje, na istom su zadatku danas, s onima koji su nam branili biti to što jesmo, nekad. Nisu uspjeli… ''od stoljeća sedmog''. A dobri su izgledi, neće ni ubuduće. Plusevi i minusi, popusti i pritisci, nisu nešto o čemu ćemo u Hrvatskoj svjedočiti bez našeg sudjelovanja i našeg odlučivanja o tome što je, a što nije dobro za nas. Hrvatsku se tome ne može i ne smije prepustiti. Par Švicaraca može odlučivati o tome tko može a tko ne može pjevati u Švicarskoj, ali zvati hrvatskog istinskog domoljuba 'fašistom', u najmanju je ruku neozbiljno. Ako si uzmemo istu, lagano nediplomatsku ali posve demokratsku, slobodu izražavanja, onda je taj potez švicarskih lokalnih vlasti koliko besmislen, toliko uvredljiv. Zapravo, jednostavno glup.

Slaven Šuba

(Dr. Slaven Šuba je član Središnjeg odbora stranke Jedino Hrvatska)