Bila jednom jedna država, Jugoslavija se zvala.

S crnobijelom, jednodimenzionalnom optikom u kojoj se znalo što je dobro, a gdje leži zlo.

Dobro je ležalo 'lijevo', tamo gdje je sjala crvena zvijezda i neki novi simboli, zločesti su bili negdje 'desno', tamo gdje se nalazio kapitalizam, i 'izrabljivanje čovjeka po čovjeku'.

Vodila je tu ponosnu državu još ponosnija avangarda, ljudi koji su itekako dobro marili o vlastitom džepu, kao i svojih rođaka, prijatelja, znanaca, drugova, kolega, te suradnika i partijskih članova. A nije ni bilo nekakve konkurencije, ni poslovne a ni stranačke. Izbori su bili knjiga zatvorena i bez da se otvori, a išlo se zna se kamo – u komunizam svijetle budućnosti, putem nedovoljno svijetle sadašnjosti ali ipak takve na kojoj se čitavo vrijeme moralo zahvaljivati, nikome nigdje osim jedinoj Partiji i Titu. I paziti što se misli i govori.

Jednoumlje kakvo je već bilo, odvelo je tu prošlu državu, nikad prežaljenu od mnogih – pa i ovdje u Hrvatskoj – u povijest, odnosno odlagalište propalih i nedoraslih projekata kojima nije bilo lijeka ni na vidiku. Hrvatska je zaživjela nakon tisućljetne obamrlosti i čvrstog zagrljaja raznih međunarodnih 'prijateljskih' i dobrosusjedskih projekata i koncepata, od kojih je jugoslavenstvo, kao jedna geopolitički prihvatljiva reinkarnacija raznostoljetnih panslavenskih ideja i 'vizija', hranilo odnosno trovalo Hrvatsku i njezino nacionalno biće skoro čitav prošli vijek.

Preskočimo li razdoblje bliže slavne povijesti, u kojem su različite 'neraskidive' veze i vječne dogme prošlih vremena neslavno propale i (jer su) iskazale svoj pravi karakter, Hrvatska je dobila priliku da se kao slobodna i suverena država konačno otputi pravcem koji su generacije priželjkivale, i kojem teško da je bilo alternative s obzirom na sve što joj se događalo – a uglavnom se bitno svodilo na eksploataciju zemlje i njezinih prirodnih bogatstava te stanovništva, kao i prezir prema željama i volji domicilnog pučanstva, obično nesposobnog ni da se ujedini pod istom zastavom, a kamoli formulira iole jasno svoje opće, dugoročne ili kratkoročne ciljeve, a time i strategiju koju bi se počelo bez odlaganja 'implementirati', te tako krenuti putem koji bi osiguravao hrvatskom čovjeku i njegovoj obitelji staloženu svakodnevicu, uz obećavajuću doglednu budućnost, i prosperitet u vlastitoj zemlji i sredini koja bi nekim čudom [demokratski!?] postigla kakav-takav consensus u tome kako je najbolje biti svoj na svome, raditi za dobrobit sebe i svojih bližnjih, i kako je zato potrebna stabilnost, poštovanje prema svojem ali i tuđem, i jasni kriteriji kako vrednovati sav rad, postignuća, ciljeve, ideje.

Lakše je reći nego učiniti, naravno. Kako doći do toga, kao i kako provesti zaključke do kojih bi se eventualno došlo, sasvim je neka druga priča. U njoj i danas, kao i već dugi niz godina, neizostavnu ulogu ima vodeća naša i nezaobilazna svakim danom i dahom našim, voljena nam Politika.

U hrvatskoj politici oduvijek figuriraju, uz sveprisutne gospodarstvenike, pravnike, ekonomiste i politologe, i liječnici, sportaši, sociolozi, povjesničari, znanstvenici, prosvjetni radnici, i ostali, neka oproste nenavedeni ili neimenovani. Ali bogatstvo Hrvatske oduvijek je bilo u ljudima, redom sposobnima i još sposobnijima van hrvatskih granica, a 'nevjerojatno sposobnima' i dovitljivima unutar Hrvatske, posebno u novom mileniju, kad bi čovjek očekivao da procvjeta 'tisuću cvjetova', i Hrvatska zaplovi putem za kojim je tako dugo, i uporno, čeznula.

I evo nas na izmaku 2009-e godine, u dvadesetoj godini suverenosti, sa zemljom koja s 'najljepšim morem', plodnom ravnicom, solidnim drvnim bogatstvom i stabilnom demokracijom ima pretpostavke za samostalan razvoj, u okruženju koje više nije otvoreno neprijateljsko.

Jasno, u čitavoj ovoj priči koja je kao i svaka priča ponešto pojednostavljena, neizbježno nešto i nedostaje...

Jedna od najvažnijih komponenti hrvatskog političkog bića i njegovog geopolitičkog trenutka karakter je promjena koje mu se događaju, na primjer demografsko osiromašenje, vanjski višemilijunski dugovi, katastarska okupacija, dominantni 'proces približavanja Europskoj Uniji', te medijsko jednoumlje koje je u posljednjih desetak godina 'zavladalo' postepeno hrvatskim medijskim prostorom, i počelo bespoštednu borbu za preoblikovanje političke svijesti hrvatskog građanina, a svojevrsnim terorom i 'presingom' najveći pritisak izvršilo na nove, mlade glasače, i onaj dio biračkog tijela koji se najčešće sve do samih izbora ili vodi kao 'još neopredijeljen' ili kao 'ruralni', ili pak 'nedovoljno svjestan', da ne spominjemo druge slične sintagme kojima mediji s dozom prezira karakteriziraju one koji im redovno ne vjeruju.

Ti ni nakon medijskog pucanja iz svih oružja po neistomišljenicima, vodećih plaćenih pera, neoliberalne i "pro-europske" političke opcije, po prilici prerušive kao 'globalističke', 'antifašističke', 'antinacionalističke', 'progresivne', 'napredno orjentirane', 'lijevog centra', i sličnih formula, fraza, floskula i gluposti koje služe prvenstveno i pretežno zavaravanju, postepenom obmanjivanju, i eutanazijskom umrtvljavanju ljudi koje se nastoji prestrašiti bilo sotoniziranjem njihovog domoljublja, bilo etiketiranjem njihovog zaziranja od strmoglavog upada u mreže [(eu)ropskih moćnika i domaće političke elite te opslužne medijske (pre)dobro plaćene mreže kvislinga i gnjevnih anti-desničara, koji danima i noćima brižljivo analiziraju sve političke opcije na raspolaganju hrvatskog birača, iako bi mu ih najradije sve oduzeli i uronili zajedno s njim u opojni (eu)ropski poredak] ne odustaju od svojeg stava.

Radi se, ipak, o kritičkom stavu, radi se o ljudima koji misle svojom glavom. Njih nikakav Kajin ili slični likovi ne mogu natjerati da misle drukčije. Ne samo zato što, na primjer Kajin, nije, ni intelektualno ni na neki drugi način, kalibra ili kapaciteta dostatnog da bi predvodio ovu državu, ili Istru, ili neki gradić, negdje u ovoj zemlji.

Činjenica je, još uvijek ima dovoljno ljudi koji se sjećaju Jugoslavije, i k tome misle i dalje svojom glavom. U sjećanju je jednoumlje bivše Jugoslavije, a vidljivo je na djelu i jednoumlje koje se bespoštedno sipa po današnjoj Hrvatskoj, i 'proces koji nema alternative'.

Tu su, recimo, laži o nemogućnosti otpuštanja ljudi, njih 50 tisuća, iz državne i javne uprave. Pa demagogija o neminovnosti ulaska u Europu bez odustajanja od jadranskog gospodarskog pojasa, kao i razne druge.. Podanička šutnja i nepostavljanje (referendumskog) pitanja o svrsishodnosti približavanja EU, kroz uska vrata Haaga, koja uz Slovence čuvaju tobože i Nizozemci, ili Finci, ili tko zna kakvi ključari kojeg europskog pečata ili koje (eu)ropske vrijednosti o kojoj zasad malo toga znamo, ali koja će zasigurno osigurati našoj eliti i 'strukturama' odličnu situiranost i uhljebljenost u budućoj europeiziranoj Hrvatskoj, toliko znamo.

Da ne spominjemo njihove rođake, prijatelje, znance, drugove, kolege, te suradnike i partijske članove. [Za referencu slobodno pogledati početak ovog teksta.] Znamo da će svi Oni dobro naplatiti svoje "zasluge".

Nakon dvadesetak godina, krug se počinje zatvarati, nakon što smo 'kružili' svo ovo vrijeme. Ali naši mediji, zajedno s predsjednikom na odlasku, znaju kamo idemo. Kružimo u mjestu, netko manje netko više. Ali, jednom euroatlantski integrirani, i dalje ćemo biti suvereno ograničeni, baš kao i sad kad smo već ograničeno suvereni. Najbolji svijet od svih mogućih svjetova...

   Slaven Šuba 

(Dr. Slaven Šuba je član Središnjeg odbora stranke Jedino Hrvatska)