Predsjednik Središnje europske banke Jean-Claude Trichet odbacio je ideju prema kojoj dužnička kriza ugrožava euro. Insistirao je na potrebi da svi Europljani budu krajnje oprezni u pogledu javnih financija.

''Bolje štititi i spriječiti nego liječiti. Važno je pozorno pratiti proračunske politike'', naglasio je nakon sastanka ministara financija G20 u Parizu.

Zaista, Trichet je u pravu. Kad bi samo 'dužnička kriza' ugrožavala euro, bio bi to ne znak nego potvrda kako je euro već odavno zreo za otpis, baš onako kako to drže i smatraju mnogi EUrobovi, diljem kontinenta. Ali naravno, euro je nešto puno, puno žilavije. Biljka je to ukorjenjena u nečemu mnogo snažnijem od 'dužničke krize', drvo je to prosperiteta i sreće za njegove stvoritelje i štovatelje, upravo te koima je važno 'pozorno pratiti proračunske politike'. Pa, jesu li ih pratili, recimo, u slučaju Grčke? Naravno da jesu. Jesu li ih promatrali, na primjer, u mnogim drugim i sličnim slučajevima? Jasno, pa to im je posao i profesionalna dužnost, jer preko toga eura se dodjeljuju krediti te ubiru dugovi. Zarađuje novac. A stječe i mnogo toga drugog.

No, laž, lakomost i lakovjernost bolesti su ljudskog roda oduviek, od pamtivijeka. Pa tako i hrvatskog naroda, od davnine. Kako vjerovati EU-u u poštene namjere prema RH-u, kad govori jednim posebnim jezikom, Hrvatima poznatim još odavno,  još iz Šume Striborove? Kaže EU, RH je postigla ''silan napredak'', ovih posljednjih godina približavanja EU-u, odnosno primicanja, prenemaganja, prilagođavanja, mrcvarenja. Tko je najbolje živio i zarađivao u čitavom tom procesu? Pa upravo promicatelji EU-a, domaći i strani. Ti bezbrojni lakeji, mešetari, agenti, emisari, plaćenici. U čemu je napredak RH-a, države koja se guši u nelikvidnosti, s višestruko uvećanim vanjskim dugom, povećanim deficitom, rastućom nezaposlenošću? Uz smanjene proizvodne kapacitete, umanjenu kupovnu moć, slabe plaće i općenito bezperspektivnu atmosferu i osjećaj besmisla koji prati taj 'silni' gospodarski razvoj, odnosno stagnaciju?

EU kaže, i ''bez da trepne'' laže, kako je RH postigla silan napredak, posebno u sferi pravosuđa i tržišne utakmice. Kad bi bilo napredka, ne bi bilo ni Đakovštine, ni mnogih drugih događaja, pardon, evenata.

La-la-la. Laž, lakomost, lakovjernost. Uz već uvedeno gospodarsko EUropstvo, prirodno se kalemi i političko, jer ''nema jednog bez drugog''. Osim međunarodnog, tobože nepristranog, haškog tribunala i briselske političke mašinerije s kojom više nitko normalan nije u Europi sretan već odavno, posebno za Hrvatsku su izmišljene specialne metode.

Još od nemuštog angažmana devedesetih, čija je logična konsekvenca haški Tribunal, povlači se teza poduprta i po nekim saborskim zastupnicima, o ''agresiji RH-a na BiH'', ili ''diobi Bosne''. Tom maloumnom političkom konstruktu, kojemu je presuda daytonska podjela BiH izvršena po volji 'međunarodne zajednice', a kojom je sankcionirana srpska pobjeda u ratu u BiH, ne treba poseban komentar. Čim ga izreknu, ti ljudi si presude. Zrelo i politički.

S druge strane, talijanski ministar vanjskih poslova Franco Frattini je nedavno izrekao kako ''Italija podupire ubrzano približavanje Srbije EU-u''. Frattiniev britanski ekvivalent William Hague je, međutim, još u rujnu rekao kako je ''euro zgrada u plamenu iz koje nema izlaska''.

Sve počinje s terminološkim nasiljem i prigodnim ''regionalnim'' povezivanjem. Pogotovo kad se i to događa nasilno, odnosno bez mandata osiguranog nekim oblikom prave, a ne lažne demokracije, kao na primjer u švicarskom modelu. ''Zapadni Balkan'', de facto može biti, kulturološki, te povjesno i geografski gledajući samo i ništa drugo nego Srbija, jer se ta nalazi zapadno od Balkana, bugarske planine. Jugosfera? I previše prozračno i providno. Kada pak EU govori o potrebi povezivanja Jugoistočne Europe, treba reći kako svaki takav proces ne ide bez Grčke, koja je već desetljećima imala priliku povezati se s Albaniom, Makedoniom, Bugarskom, Turskom. Toliko o tome.

Zašto Frattini ne govori, recimo, o Isključivom Gospodarskom Pojasu na Jadranu? Zašto domaća politika izbjegava to pitanje na više nego problematičan, bizaran način. Goruće pitanje ostaje bez razmatranja već godinama, dok smo dočekali maloumnu reklamnu medijsku kampanju o EU-u, pri kojoj nas se bombardira besmislenim odgovorima na nepostojeća pitanja.

U takvoj situacii i takvom 'okruženju', zar može biti čudno što smo samo dio i djelić, prepušten na milost i nemilost, svjetskom financijskom inženjeringu, bankama koje štite korporacijske megaprofite potpomognute odlično plaćenim političarima, pri izgradbi globalne financijske mreže koju uspješno mogu izbjeći samo pametni i odlučni, poput Švicarske, Norveške, Australie. Postoji izlaz iz svake mreže, pa i one globalizacijske, kao i one subordinirane, EUropske.

To je i zadatak buduće hrvatske politike, i obveza svakog političara koji uđe u Hrvatski državni sabor: borba za Hrvatsku, a ne za EU. Jedino za Hrvatsku, ne za regiju ili bilo kakav inozemni diktat. Jer u RH-u nije postignut nikakav napredak u kvaliteti života kroz tu čitavu dekadu međunarodnog mrcvarenja Hrvatske. Jedini koji su profitirali od procesa strane su banke i trgovački lanci, strani menadžeri i ostali stranci. Uz domaće uvoznike, političare i plaćenike, jasno.

Hrvatima, naravno, ostaje jedino ''pristup tržištu od pola miliarde ljudi'' ili ''prilika za bolji život za svakoga''. Uz ostale maloumne odgovore na maloumna pitanja, i nastavak vrijeđanja inteligencije 'prosječnog Hrvata'. Hoće li se to nastaviti i nakon predstojećih izbora, ovisi (i) o svakome od nas.

Slaven Šuba