Iako živimo u infomatičko doba, iako bi znanost trebala prosuđivati i presuditi u svakom spornom pitanju pa tako i u povjesnim bespućima i nedoumicama – suvremena Hrvatska – zavisno od tematike, problema ili slučaja – živi u rasponu od kamenog doba pa sve do totalitarne komunističke diktature.

Kako u informatičko doba protumačiti posvemašnju i bezuvjetnu suradnju s međunarodnim institucijama i organizacijama, te protuustavne postupke, pod krinkom tobože suradnje i usklađivanja, koji već dvanaestu godinu vode ka gubitku suvereniteta i rastakanju samostalnosti. A prema EUropskim i balkanskim te regionalnim, raznoraznim ali mutnim, nejasnim, problematičnim pa i bolesnim, povezivanjima i udruživanju, bez ikakve strategije ili cilja o kojem bi narod, odnosno hrvatska 'javnost', u ovo informatičko doba, bila obavještavana. A to je tako lako.

Posljednji primjer to zorno pokazuje. Strani su dužnosnici saznali prije od hrvatskih saborskih zastupnika, a taj hrvatski puk, nije ni dostojan saznati što je to Vlada, i s kojih pozicija, odnosno 'stajališta', dogovorila i ispregovarala po pitanju Pravosuđa, odnosno ''Poglavlja 23''. Poučeni iskustvima o karakteru dosadašnjih promjena i događajima koje su dotične omogućile, možemo slobodno reći da se za hrvatskog državljanina hrvatsko pravosuđe može identificirati i kao hrvatsko krivosuđe. Pravda i krivda ne daju se uopće razabrati, razriješiti, identificirati. Naime, 'naše' pravosuđe danas je sve samo ne ''hrvatsko''.

György Soros je bio izravan, sa svojim planom zbacivanja legalno izabranih, tobože demokratskih vlada, i destabliziranja država. Sve bi počelo s kreacijom protuvladinog sentimenta, i tako dalje. Došao je čas i da svi u Hrvatskoj budemo izravni. Ne volimo Sorosa, ne volimo ni ono što planira ili radi, a najmanje ga volimo, kao i sve ostale koji na tome rade, jer podržava Udruženi Zločinački Poduhvat, a to je tradicionalni engleski velikosrpski projekt, sad već u desetoj dekadi ne jenjava već se raspiruje neugaslom vatrom, s istoka prema zapadu, ali i izvana prema unutra, pa i iznutra u samoj utrobi RH, koju možemo slobodno zvati i SRH/RH, jer isti su ljudi, ideologije, tehnike i manipulacije i danas na vlasti kao i ''onda''. Ciljevi su lagano reformulirani, ali u osnovi identični: porobljena Hrvatska.

Jadranka Kosor i Ivo Josipović, su-djeluju sudjelujući širom i diljem Europe zajedno sa svojim rastrčanim su-radnicima, na besmislenim skupovima koji odaju priznanje Hrvatskoj i Jadranki, koja upija hvalospjeve sa žarom prvoškolke i zanosom afežeovke, oblačeći se sve raskošnije i pribadajući broševe sve raznovrsnije. Nije nju briga što narod jede ili će jesti, u SRH/RH ili u EU-u odnosno na ''zapadnom Balkanu''. Bila bi uvreda za Marie Antoinette (zanemarivši na trenutak razliku u formatu sučeljenih osoba) koja nije ni o čemu odlučivala, povući bilo kakvu usporedbu, jer takve nema – Marie Antoinette je bila i ostala aristokrat, kao takva se rodila, živjela i umrla. Časno i pošteno. Dosljedno.

Naši slugani i lakeji, zauvijek će to i ostati, bez obzira s kakvim uspjehom proveli svoje trule, bolesne, lažne 'ideje' i planove, jer njihove su ideje i planovi tuđe i strane zapovjedi, naredbe kojima pogovora nema. Postoji samo vremenski raspored, koraci koje treba provoditi, poglavlja koja treba zatvarati, ljudi kojih se treba rješavati. Država koju treba porobiti.

Reče JK nedavno, ''Hrvatska se vraća kući''... U prilici gdje, prevedeno, to znači: ''Hrvatska odlazi, dolazi vam na pladnju, i nikad se više kući vratiti neće''...

U Hrvatskoj danas, nezreloj i primitivnoj državi bez vlastitih banaka, gospodarske politike, strategije očuvanja nacionalnih interesa – ali bez i već vlastite definicije dotičnih interesa – kao i permanentnog festivala svojevrsnog teatra apsurda, s ljudima koji su je stvorili po zatvorima i sudovima, budućnost je, pod dvojcem JK+IJ, ne više neizvjesna: ona se sastoji u državi bez države, u nezaštićenom protektoratu, u EUdoradu za strane 'investitore' odnosno mešetare, prepuštenom na milost i nemilost braniteljima (ne)ljudskih prava ili manjinskih ''prava'', a zapravo privilegija o kakvima domicilna ''hrvatska'' većina može samo – sanjati.

Reče jedna ''funkcionarka'' neki dan, pojasnivši prijepor, uvrijeđena kritikama, kako u SRH/RH, pri ''svim uvjetima istim'', prednost pri zapošljavanju imaju – ''pripadnici nacionalnih manjina''. Bravo! Jesmo li se za to borili? U državi gdje strane banke stimuliraju strane državljane za kupovinu nekretnina u stranoj, ''tako lijepoj, a tako našoj'' državi; u državi gdje strani sudovi optužuju i sude za djela ''počinjena'' na prostoru ove, ''suverene'' države; u državi gdje strani političari određuju što se mora a što ne smije raditi ili govoriti; u državi gdje se Ustav već 11 godina krši sustavno i protuustavno, kao da smo već u EUropskoj tvorevini gdje nas žele zaključati polako ali sigurno, bez službeno detektiranog otpora, procesom koji podsjeća na zatvaranje zdravog čovjeka u ludnicu, po nalogu ''višeg interesa'': jesmo li se borili za to da živimo, mi ''većina'', kao GRAĐANI DRUGOG REDA?

Upravo nam je takva budućnost zacrtana i zagarantirana. Nema ničeg hrvatskog u EUropskim planovima za budućnost SRH/RH, optočenu EUropskim integrativnim, i regionalnim dezintegrativnim procesima i procedurama, uokvirenu vladavinom činovništva svih proveniencija, osim onog koje bi, slučajno, branilo interese ove naše NACIJE, ovog našeg čovjeka; domaćeg, lokalnog, domicilnog, HRVATA.

Umjesto toga, postoje ljudi i 'ideje' koje formuliraju ljudi poput bivšeg predsjednika, koji – formalno – nema nikakva prava, obveze ili dužnosti veće ili značajnije od bilo kojeg drugog hrvatskog državljanina u ovom trenutku. Ali koji svejedno putuje do Kine na državni trošak, te dan nakon bleiburške komemoracije dobiva promptno prostor u svim medijima, za svoje šovinističke, anticivilizacijske, anakrone, protuhrvatske, nedržavničke, pa i neljudske stavove, o temama o kojima 'razmišlja' na način posve singularan, agresivan, bolestan i neobranjiv. Zna se i zašto.

Slaven Šuba

(Ovaj članak možete KOMENTIRATI na portalu www.hakave.org)