Hrvatsko se mudro i najmudrije rukovodstvo, može se slobodno reći već bezbroj, toliko puta oglasilo na način koji bi već odavno i u neutralnog promatrača izazvao podozrenje. Ili bar upitnik: što oni zapravo misle reći?

Jadranka Kosor je sve rjeđe jasna, za razliku od bivšeg predsjednika, koji je kristalno bistar, te od aktualnog pantovčanskog lidera, koji je do bola proziran. Što li je mislila kad je rekla kako je ''Purda žrtva Miloševićeva režima''? Tko bi ga znao. Pa ipak, živimo u 2011. godini, bacimo li pogled na kalendar.

Režim je – Tadićev, politika je ista – velikosrpska, razlika je u tome što se Milošević krio iza 'spontano' pobunjenih Srba, pa iza paravojnih i 'nekontroliranih' jedinica, te iza moćne JNA koja je 'održavala poredak i razdvajala zaraćene strane', itd. Tadić takav arsenal nema na raspolaganju, ali ima nešto još puno, puno moćnije: nema pravog protivnika. Ima samo – suradnike. Po Srbiji, ali i po Hrvatskoj.

Franjo Tuđman je imao puno solidnog kadra oko sebe, uključujući svog nasljednika, koji je okupljao Hrvate pod barjak rečenicama poput ''Hrvatska je dvaput pobijedila u ratu'' i sličnim budnicama koje su pozivale na pridruživanje i priključenje. Franjo Tuđman je – uspio, između ostalog ne zato što je imao samo suradnike, kao danas Tadić, nego jer je imao i mnoštvo neprijatelja, od kojih su ga nebrojeni uspjeli i nadživjeti. Na žalost, prvi hrvatski predsjednik imao je zaista i brojne – suradnike, od kojih su neki stvarno i surađivali, ali ne s njim, niti u njegovu korist, nego prvenstveno u svom interesu, a taj je, gotovo redovno, koincidirao i s nekim drugim interesima.

Nevolja je u tome što su ti drugi interesi bili interesi protivni interesima Republike Hrvatske. Još veća je nevolja, bili – i ostali.
Interesi protivnika Republike Hrvatske oduvijek su, može se slobodno reći još tamo od doba Garašanina, Karadžića, Obradovića, i sličnih umova, koji su počeli razbuđenom srpstvu utirati teren za razbuktavanje velikosrpstva, odnosno potiranje hrvatstva ''na ovim prostorima'', prvo teoretski i metodički, a onda praktično i sistematski, zašto prešućivati – manje ili više koincidirali s interesima prijatelja Srbije. Bio to pašaluk, bila to ''kraljevina'', bila to republika, ili kojekakva druga tvorevina. Kroz tvorevinu SHS, diktaturu ili kraljevinu Jugoslaviju, drugosvjetski ratni vihor, raznorazne poslijeratne Jugoslavije, sve do Miloševićeve Srbije kontinuiteta svih tih velikosrpskih borbi i projekata. Mogli smo se nadati, iako nikako ne s nekim posebnim pravom, kako će kontinuitet biti dokinut, u nekom trenutku, nekim kopernikanskim obratom ili prevratom tipa Karađorđević/Obrenović, Stambolić/Milošević, ili nekim sličnim, tipično epskim političkim saltom?

Ništa od toga, naravno. Možemo se samo nadati, da je Jadranka Kosor željela naglasiti taj kontinuitet, odnosno Miloševićevu ostavštinu duboko u svim porama njezinog najvažnijeg regionalnog partnera, njezinih suradnika u svim sferama kojima nas zaključavaju u Jugosferu, da je htjela obazrivo evocirati okus i miris Slobinih Stajićeva i ostalih srpskih Guantanama kojima su kidnapirani branitelji disciplinirani i maltretirani protiv svih povelja i konvencija i baš zato i baš njima usprkos. Nije htjela biti gruba...

Ali Jadranka ne zna ništa glasno reći, osim protiv vlastitih političkih protivnika, vlastitih dojučerašnjih suradnika, vlastitih sutrašnjih egzekutora. Predsjednica Vlade je nemoćna pred vlastitom sudbinom, baš kao što je to uvijek bio i svaki hrvatski političar, ogrezao u 'suradnji' koja vodi dugom cestom bez povratka, tamo gdje svaka nesposobna politika odvede, na žalost, ne samo političara samog nego i mnoge druge koji su mu, tobože, ''poklonili povjerenje'', i dali taj demokratski mandat shvaćen kao beskonačan kredit s pravom na trošenje i iskorištenje do posljednjeg novčića i zadnje hrvatske lipe.

Jadranka Kosor samo je još jedna u nizu hrvatskih političara koji svojim vođenjem politike, iako bi bolje bilo reći svojim teturanjem kroz politiku, uzurpiraju hrvatske nacionalne interese i bacaju ih pod noge onima koji ih jedino žele gaziti, neki put silom, kadikad i milom, a otkad je Tuđmanove Hrvatske svim mogućim sredstvima. Najmoćnija su među njima – međunarodna zajednica, EUropska Unija, zapadni Balkan, Haaški tribunal, Jugosfera, položaj manjina u RH, nevladine organizacije, bezbrojni petokolonaši i uhode, nebrojeni kritičari i dobronamjernici, znalci i diletanti, svakovrsni ostali politički faktori i neznalice, ali u prvom redu i prije svih – suradnici. Promicatelji suradnje svih i svuda, te dobre duše koje znaju što je dobro za Hrvatsku, ali još više i najviše što je dobro – za one koji ne žele suverenu Hrvatsku.

Neprijatelje Hrvatske ne smeta što Republika Hrvatska nije proglasila isključivi gospodarski pojas na Jadranu. Oni o tome ne govore. Njih još manje smeta što su u Haagu hrvatski generali, ljudi iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Uopće ih ne muče pritisci kojima Hrvatska slabo ili nikako odolijeva, radi li se o granicama ili bilo kojem vanjskopolitičkom problemu. Najmanje ih smetaju unutarnji problemi poput nezaposlenosti, nelikvidnosti, prezaduženosti, besperspektivnosti. Nekako, slabo mare za ljudska prava bilo koga u Hrvatskoj tko pripada većinskom narodu, nosiocu demokratske vlasti po Ustavu i svim poveljama i pravima ovoga, suvremenog doba. Bilo koga, to jest, izuzmemo li – suradnike.

Uz skup i ogroman aparat zaposlenika i suradnika, Jadranka Kosor grabi k sljedećim izborima, kojima hrli poput Napoleona na Waterloo. Hrvatski narod još uvijek ima priliku izabrati pobjednika u toj bitci, jer taj će odlučiti hoće li ga biti ili će – surađivati. Velikosrpski projekt je, kako je Kosor s pravom primijetila, kontinuitet, ali znatno duži od međuvremenske voždovske epizode, što nije htjela ili znala primijetiti. Taj je kameleonski projekt, zaogrnut plaštom EUropskih projekata i komisija, ili suradnji svih tipova i vrsta, uključujući i onu policijsku te vojnu pa gospodarsku, pred svojim dovršenjem i ispunjenjem. Čekaju se još samo točke na par malih slova i. Kako bi se sve skupa zaokružilo.

Uopće, Jadranka Kosor pokazuje taj svoj diskretan smisao za humor i kad kaže kako će ''Vlada i dalje štititi Purdina prava''. Teško je pogoditi gdje je veći problem: ''Vlada'', ili ''i dalje'', ili ''štititi'', ili ''Purdina'', ili ''prava''? Sve skupa, tih pet-šest malih riječi zabrinjavaju. I dalje, što je s izjavom kako ''u Hrvatskoj se sada živi relaksiranije''? Molim?

Više ne znamo ni u kojemu smo žanru. Je li riječ o politici, humoru, besmislici? Što reći o Josipovićevom, da će srpsko tužilaštvo ispitati Purdu ''u dobroj vjeri'' te samo ''utvrditi da nema razloga da se protiv njega dalje vodi postupak''?(?) U kojoj ga ''vjeri'' uopće žele ispitati? Ili u kojoj nadi? Sa željom da raščiste što?

Nema kraja uveseljavanju. Iz Afganistana je predsjednik poručio predsjednici Vlade kako ''politika ne smije kadrovirati u vojsci''. Na žalost, dobro je poznato kako je i sam predsjednik RH dio politike. Koja kadrovira u vojsci. Iako navodno ''ne smije''. Tko zna, zna. A već smo pomislili da samo EU zna...

Slaven Šuba

(Ovaj tekst možete KOMENTIRATI na portalu www.hakave.org)