Eurohrvati su čudan soj ljudi. Malo je reći: protivnici hrvatske državne slobode, samostalnosti i suverenosti. Pretke im je Ante Starčević nazivao mamelucima, magjarolcima, slavoserbima.

Eugen Patak u Haaškom sapunu sažimlje svoje viđenje te čeljadi u jedinstven opažaj. To su, veli, jugani. Njima je tuđinski jaram (lat. iugum) – simbol narodne sreće! Slično misli Slaven Letica. On te ljude naziva euronima. Novotvorinu obrazlaže tvorbenom analogijom s „mađaronima“. Obrazloženja su zgodna, dapače dražesna. Osobito stoga što tobože nastoje, ali ne uspijevaju od „jugana“ odagnati pomisao na Jugu, a od „eurona“ pomisao na nervus rerum – euro.  

Dolazi Božić – blagdan utjelovljenja Riječi. Slavit ćemo porođenje Ditića, darivati ukućane, poželjeti bližnjima, napose našim junacima u svjetskim i domaćim tamnicama, raskoš duhovne radosti i obilje Božjega blagoslova. I bit ćemo u se vrime godišća bolji nego inače.

U izlogu je kričao naslov Branka Matana Domovina je teško pitanje. Dva su mladića gledala knjigu. Jedan se od njih hvastao: - Ja knjige ne čitam. -  Malo zatim bučno se čudio: - Što je tomu Matanu? Sad, kada domovina više nije u pitanju, njemu je ona sama - pitanje?! I to teško pitanje?! Svašta. Čovjek je očito prolupao. – Kada odoše, gospodin s kolarom oko vrata potiho se obrati svomu kolegi: – Eto, to smo mi! Neuki i neotesani ljudi. Ni tolika stoljeća kršćanstva nisu nam uspjela utuviti u glavu svoju temeljnu istinu: Mi smo na ovomu svijetu u tuđini. Samo viatores, putnici na putu u domovinu. A naša domovina – patria, točnije: otadžbina – nije, prijatelju, ovdje gdje nam je privremeni dom. Ona je tamo gdje je Pater noster, Otac naš nebeski.

Gojko Borić, našijenac iz Kölna, standardan je eurohrvat. U Hrvatskomu listu (22. stud. 2011., br. 374) prostodušno se čudi mojoj opasci da je i ćudoredno i logički neodrživo ocijeniti knjigu Marjana Bošnjaka EU? – Ne, hvala! kao poštenu knjigu jednog poštenog protivnika EU i istodobno tvrditi da ta knjiga vrvi poluistinama koje su ponekad gore od neistina te dodati da je njezin pisac - iskren „do samoraskrinkavanja“. Razumni se ljudi smiju tomu etičko-logičkomu galimatijasu (pijevčevu Matiji), a naš eurohrvat ne vidi što je pogrješno u takvu shvaćanju poštenja.

EU puca po šavovima. Hoće li je Barroso i drugovi zakrpati? Hoće, ne će – to su njihove brige. Hrvatska  je u nedjelju preoblikovala svoju političku volju, a u petak pohrlila u Bruxelles. Tamo su Ivo Josipović i Jadranka Kosor u ime SDP-ova i HDZ-ova dijalektičkog jedinstva suprotnosti potpisali ugovor kojim se Republika Hrvatska oslobađa tereta slobode, samostalnosti i suverenosti. Ugovor će za mjesec-dva, kada se konstituira nova vlast, nacija potvrditi ili odbiti – na referendumu.

To nije normalno. Eto, prođoše dvije trećine sjetnoga doba, a tko je od nas, osim u staroj kantileni, čuo kako na prozor zamagljen opet kuca jesen? Nisu lile ni guste, potopne kiše. Črnomerec, veseli potok zagrebački, davno je utihnuo, presahnuo, ishlapio. Samo je Sveti Martin, kao obično, bio mokar. Ali pravog veselja nije bilo. Ove je godine na ljude i stvari polegla nekakva tuga. Vedrinu nije donijela ni prva nedjelja Došašća. Kao da je Svjetski Duh izdušio.

U travnju ove godine Državni je zavod za statistiku popisao hrvatsko pučanstvo. U lipnju je objavio da nas ima 4,290.612. Još nije priopćio narodnosni sastav. Premalo je, kažu, bilo sedam mjeseci za obradbu tih podataka. Premalo - usprkos blagodatima računalne tehnike? Usprkos izbornim potrebama? Blago onomu tko vjeruje! Mene mori dvojba što je posrijedi: obična lijenost zaposlenika ili politička mudrost uprave Državnoga zavoda za statistiku.