Ove smo godine osebujno obilježili praznik rada Prvi svibnja. Znakovita su bila tri mjesta. Na zagrebačkom Trgu bana Josipa Jelačića slavilo se ogorčeno, u Okučanima ponosno, u Maksimirskom perivoju tužno.

Trg bana Josipa Jelačića nakratko su bili zaposjeli sindikati. Prosvjedovali su protiv smanjivanja radničkih prava, protiv gubitka radnih mjesta, protiv siromašenja radnika, protiv neoliberalne gospodarske politike.

Mi smo izrazito pismen narod. Više od tisuću godina služili smo se pismom, ne jednim, nego trima-četirima: glagoljicom, ćirilicom („bosančicom“), arabicom,  latinicom. Samo u prvom desetljeću 21. stoljeća naši su jezikoslovci iznjedrili tri omašna pravopisna priručnika – Vladimir Anić i Josip Silić Hrvatski pravopis (2001.), Lada Badurina, Ivan Marković i Krešimir Mićanović Hrvatski pravopis (2007.), Stjepan Babić i Milan Moguš Hrvatski pravopis (2010.). Naša pismenost nema premca u svijetu. Razmjerno smo mala jezična zajednica, samo 4,5 milijuna ljudi, ali imamo tri živa – pravopisa.

Tko bi rekao da će prvi izbori za zastupnike u Europskom parlamentu tako uzdrmati eurohrvate?! Ali, eto, dogodi se. „Lijevi“ cvrče kao čvarci na vatri, a „desni“ ijujuču kao da se kere na slavonskoj svadbi. 

Što je uzrok toj kuknjavi, tomu veselju? Znalci složno tvrde: SDP-ov izborni poraz i HDZ-ova izborna pobjeda. Hm, da… Dobro bi bilo da je tako.

 Neovisno o tomu kako se legitimiraju, „Božjom milošću“ ili „pučkom voljom“, dostojni nositelji vlasti ne vrijeđaju one kojima vladaju. Zašto? Aristokrat koji vrijeđa podanike nije dostojan „Božje milosti“, a demokrat koji vrijeđa državljane nije dostojan „pučke volje“. Stoga, ako mu se takvo što omakne, i aristokrat i demokrat mora odstupiti. To doduše nalažu samo dobri društveni običaji, no oni su u uljuđenu društvu neumitni poput prirodnih zakona.

Britanac Marcus Tanner pozdravio je god. 1997. kraj našega Domovinskog rata knjigom Hrvatska – država skovana u ratu. Ako nas se opet sjeti, taj će Anglosas vjerojatno napisati novu priču o nama. Naslov bi ovaj put mogao biti: Hrvatska – država spiskala svoju državnost. To bi, misle eurohrvati, bio nastran engleski humor. Ali ne bi. Bio bi to objektivan zaključak izveden iz krilatica posttuđmanovske državne politike i državnopolitičke pragmatike.

Već desetak dana eurohrvati klikću od radosti. Zbio se čudesan i ne manje epohalan događaj. Iznenada se nad Hrvatskom prolomilo obilje euroslovenske milosti! Te Zoran Milanović i Janez Janša potpisaše 11. ožujka u (slovenskim) Mokricama Memorandum o suglasnosti hrvatske i slovenske vlade da se Hrvatskoj širom otvore vrata Europske unije.

Dvije se godine Vlada Jadranke Kosor hvastala da je hrvatskomu jeziku u Europskoj uniji izborila nacionalno ime i položaj službenoga jezika – mnogo više nego što je hrvatski jezik imao u Jugoslaviji. Vlada Zorana Milanovića, koja sebe inače shvaća kao „negaciju negacije“, to ne poriče. Zašto? Ne toliko stoga što bi bilo teško poricati HDZ-ovo hvastanje koliko stoga što je ono idealna dijalektička krma za vjeru u SDP-ovu „novu pravednost“. Odatle to bučno veselje Vladinih trubača.