U Hrvatskoj nas je god. 2011. živjelo 4.284.889. Puno ili malo? Kako hoćete, ali 152.571 manje nego god. 2001. Lani nas je umrlo 53.024, a rodilo se 42.423, dakle 10.601 manje. U zadnje tri godine iselilo se 32.500 mladih, uglavnom obrazovanih Hrvatica i Hrvata – godišnje 10.833. To je, vele znalci, trend. Svake će nas godine bivati 20-ak tisuća manje. Može li demografski stara nacija preokrenuti taj trend? Teško, vele demografi. A ako se trend odumiranja ne preokrene, znamo i bez demografa što slijedi.

Što je čovjek? Što čovjeka čini čovjekom? Ima li čovječanstvo jedinstvenu predodžbu o čovjeku? Ili o tomu kakav bi čovjek trebao biti?

Prastara su to pitanja. Otrcana, izlizana. No nisu nezanimljiva. Ipak, danas ona malo koga žuljaju. Zašto? Valjda stoga što golema većina ljudi živi svoje čovještvo a da o njemu ne razmišlja. Oduvijek je tako, a tako će vjerojatno uvijek i biti. O jednomu od onih što su u poganskoj antici, razmišljajući o čovještvu, utirali put vjeri u jednoga Boga do nas je doprla jamačno lažna, ali zgođušna pričica.

Ima pitanja koja malo tko voli. Takva su ona koja dotiču bolnu prošlost. Ljudi ih uglavnom izbjegavaju. Ne toliko stoga što bi mislili da su se „dodrla“ koliko stoga što im se čini da ta pitanja zastiru pogled u budućnost. Zaboravimo, vele, prošlost; gledajmo u budućnost! To je na prvi pogled plemenit poziv, na  drugi – duboko nečovječna podvala.

Što znači: zaboraviti prošlost? Znači: odreći se svega što čovjek u konačnici ima. Nikomu ne treba oko sokolovo da  uoči ono što svakoga bode u oči. Ljudi iz prošlosti izviru, ljude prošlost u mnogo čemu određuje, ljudi na posljetku u prošlost uviru. Prošlost je osvajačka protega ljudskoga vremena. Tu smo strahotu s tugom uočili u pučkoškolskoj dobi. Čim pomislimo: „sad“, to nam „sad“ u istom času bućne u prošlost! Djeca preneražena tim otkrićem, drhtali smo pred zaključkom da je i najdalja budućnost samo buduća prošlost.

Velite: Čudovišna vlast?! Nije li to preoštar izričaj? Kako komu. Ovisi o političkom ukusu. Netko će reći: Kamilica! Meni je bliži ovaj drugi sud. Namjerno sam izabrao lakšu, nestručnu riječ. Ne stoga što bih se bojao prave, najteže riječi, nego stoga što će čitatelj, bio učen ili neuk, sam politološki ispravno ocijeniti sadašnju vlast u Hrvatskoj.

Hrvate opet muči zebnja. Hoće li ih Slovenci 1. srpnja pustiti u EU? Za taj coup de grâce Slovenci traže otpis duga Ljubljanske banke. Oni su, kada je novac posrijedi, pravi Europljani. Zato su, optužuju ih kavanski preživači hrvatske proeuropske politike, hudiči uprizorili i ovu svoju političku krizu. To je, dakako, tlapnja. No, dionici vlasti doista napuštaju predsjednika vlade Janeza Janšu.

Taj oganj što ga riga Željko Jovanović, a svesrdno raspiruju duše srodne Zoranu Milanoviću, od ministara preko medijskih pregalaca i kulturnih uglednika do udarnih LGBT-skupina – neobična je društvena pojava. Kako, neobična?! Upravo tako. Bili smo se odviknuli od takva govora, a sad nas ova halabuka podsjeća na „uljudbeni boj“ (Kulturkampf) što ga je neposredno nakon osnutka Njemačkoga Carstva (1871.) protiv Katoličke crkve u Pruskoj vodio Otto von Bismarck.

U Zagrebu pucaju podmetnute bombe. Policija uhićuje sumnjivce. U uzama su „Nebeski Jahač“ (Vojislav Blažević iz Zagreba) i „Komandir Šamil“ (Damir Majić iz Trogira). Okolo vlasti, rekao bi Krleža, perhučeju Zagrepci kak okolo turnja preplašeni vrepci. Ali to, vele mjerodavni, „nije terorizam“. Nego što? Gnjusni čini „luđaka, patologa“, precizira gradonačelnik Milan Bandić. On se, dakako, ne boji. Druge njega more brige. Iznevjerila ga gradska zimska služba, a lokalni su izbori pred vratima! Bandić, dakle, „mora delat“. Uspostavit će čvrstu „vertikalnu i horizontalnu subordinaciju“ i zajedno će s građanima preko noći „pojest snijeg“. Kao prošli put, „kaj ne?“