U jagmi za predsjednički položaj pobijedila su 20. svibnja 2012. dva Tomislava – u Srbiji Nikolić, u Hrvatskoj demokratskoj zajednici Karamarko. 

–  Kakva je to usporedba? – reći će tkogod. – Što znači slučajna istovjetnost imena? Nikolić je izabran za poglavara države, a Karamarko za poglavara oporbene  stranke. To su nesumjerljive veličine. – Točno. Usporedba je šašava. Ali nije, kako se na prvi pogled čini, bez osnove.

Novine, radio, televizija već mjesecima zabavljaju naciju izborima u Novom HDZ-u. „Javni radnici“ – odreda nečlanovi stranke – strastveno agitiraju u korist pojedinih predsjedničkih kandidata. Najgrlatiji su tzv. desničari i tzv. ljevičari. Prvi preko svake mjere hvale, a drugi preko svake mjere kude Tomislava Karamarka. Na prvi pogled: očita borba suprotnosti, na drugi pogled: očito jedinstvo suprotnosti. Izbori se naime održavaju u „desnoj“ stranci, pa i jedni i drugi zapravo zagovaraju Karamarka – tzv. desničari ex positivo, tzv. ljevičari ex negativo.

Dvije vjere, rekao je neki mudrac, ravnaju našim životom: velika vjera (u Boga) i mala vjera (u Čovjeka).

Velika je vjera dar Božji. Ona se obično očituje u molitvi i  bogoslužju. Ili oko molitve i bogoslužja. Kao u subotu i nedjelju, 5. i 6. svibnja, u Sisku. Tamo je pod geslom „U svjetlosti hodimo“ (1Iv 1,7) 30-ak tisuća mladih ljudi na VII. Susretu hrvatske katoličke mladeži radosno gradilo svoje zajedništvo oko Krista.

Komemoraciju kojom je obilježena 67. obljetnica proboja zatočenika iz jasenovačkog logora državni je vrh, koji čine tri pravnika, ove godine posvetio – istini.

U našim udžbenicima, požalio se predsjednik Republike Ivo Josipović, nije napisana puna istina o Drugom svjetskom ratu. Ovdje se, otkrio je predsjednik Vlade Zoran Milanović, ubijalo planski. Anti Paveliću, ustvrdio je predsjednik Sabora Boris Šprem, nije bio bitan hrvatski narod, nego vlast.

Što je kršćaninu duh? Ponajprije treća božanska osoba  –  Duh Sveti, Gospodin i životvorac.

No, ima i drugih duhova. Drugih i drukčijih: čistih i nečistih, dobrih i zlih, plemenitih i podlih, duhova živih i duhova mrtvih ljudi, duhova stvari i duhova pojava. Duh može biti sablast (duh Hamletova oca); smisao (duh zakona); način mišljenja i osjećanja (duh boljševizma). Duh je uvijek metafora života. On uvijek diše. Duh je – i zrak, i dah, i vjetar. On „puše gdje hoće“ (Iv 3,8). Načelno je dakle slobodan. Ali može dospjeti i u ropstvo. Kao zrak (pneuma) kad ga zbiju u zračnicu (pneumatik). 

U Hrvatskomu saboru govori se svašta i svakako.  Nije to od jučer. Tako je bilo i dok je Hrvatski sabor bio državni. U njemu je, primjera radi, socijalno-liberalni narodni zastupnik Vlado Gotovac patetično citirao Saint-Justea, francuskoga teoretičara terora s kraja XVIII. stoljeća. Na našu i Gotovčevu sreću, nitko tada u Hrvatskoj nije imao sluha za Saint-Justeov visoko formulirani poziv: Treba ubiti kralja!

Čuvajte se Radimira Čačića! Ma ne, ne mislim: na cesti. Htio sam reći: Čuvajte se prvoga potpredsjednika Vlade. Opasan je to položaj. Osobito ako Vlada, kao ova Milanovićeva, ima prvoga, a nema drugoga, trećega i četvrtoga potpredsjednika. Premda na potpredsjedničkom stupnju ima još troje ministara! Ne zna se što o tomu misle Milanka Opačić, Neven Mimica i Branko Grčić. Oni zasad, koliko se može čuti, ne gunđaju. Dapače, ostavljaju složan dojam da su sretni što mogu biti koliko-toliko uzvišen supsidijarni oslonac hijerarhijskomu vrhu.