U izlogu je kričao naslov Branka Matana Domovina je teško pitanje. Dva su mladića gledala knjigu. Jedan se od njih hvastao: - Ja knjige ne čitam. -  Malo zatim bučno se čudio: - Što je tomu Matanu? Sad, kada domovina više nije u pitanju, njemu je ona sama - pitanje?! I to teško pitanje?! Svašta. Čovjek je očito prolupao. – Kada odoše, gospodin s kolarom oko vrata potiho se obrati svomu kolegi: – Eto, to smo mi! Neuki i neotesani ljudi. Ni tolika stoljeća kršćanstva nisu nam uspjela utuviti u glavu svoju temeljnu istinu: Mi smo na ovomu svijetu u tuđini. Samo viatores, putnici na putu u domovinu. A naša domovina – patria, točnije: otadžbina – nije, prijatelju, ovdje gdje nam je privremeni dom. Ona je tamo gdje je Pater noster, Otac naš nebeski.

Sada se i ja začudih. Gospodin lijepo govori. Ali to je očita pogrješka u argumentaciji. Prešao je, da se klasično izrazim, eis allo genos - u drugi rod. Iz svetoga u svjetovni. Kao Benedikt XVI. kada je nedavno predložio da se uvede jedna valuta za cijeli svijet. Ali, dakako, zbog pristojnosti nisam ništa rekao. Ni to da knjiga ne govori iz njegova nadahnuća. Dapače, protiv svoje sam se volje morao u sebi složiti s njezinim naslovom. Domovina je, nema dvojbe, teško pitanje. Uvijek je to bila crvenim i žutim totalitaristima - komunističkim internacionalistima i kapitalističkim globalistima. A sad je, eto, teško pitanje i kršćanskim univerzalistima. Ni oni više ne priznaju sve boje svijeta.

Kako u takvim okolnostima živi istina? Teško. Istinu od davnina sumnjiči i tlači politička moć. Kada se Isus Krist, doveden pred Poncija Pilata, predstavio kao „put, istina i život“, Rimljanina nije dirnuo ni „put“ ni „život“. On je uzvratio pitanjem: „Što je istina?“ Pilat međutim nije bio filozof. Bio je rimski prokurator Judeje. Njemu nije trebalo znanje radi znanja. Stoga pitanje „Što je istina?“, premda postavljeno ontološki, nije pitalo za bivstvo istine. Štoviše: nije pitalo ni za što. Ono je, naprotiv, samo izricalo prijezir moćnika prema bivstvu istine.

Na ontološko pitanje „Što je istina?“ odgovaraju filozofi – tzv. teorijama istine. Sve te teorije u nekoj su relaciji s teorijom korespondencije ili adekvacije, koja se temelji na Aristotelovoj baštini, a istinu definira kao „podudarnost stvari i uma“ (adaequatio rei et intellectus). Tu teoriju katkad podupiru i etimologije, npr. grčka, gdje je istina (ἀλήθεια) neskrivenost, ili hrvatska, gdje je istina ono što je isto u stvarnosti i u umu.

Naravno, istina ne zaokuplja obična čovjeka teoretski. Ali ona je praktično kruh svagdanji njegova čovjekobitka. Podjednako je potrebna istinoljupcu i lažljivcu. Obojici kao orijentir. Prvomu kazuje kamo treba ići, drugomu od čega  bježati. Vidimo to u svakodnevnom životu, koji teče kroz mnoštvo trivijalnih istina i trivijalnih laži.

Događa se međutim da i u krupnim stvarima ostanemo bez sigurna orijentira. Tako smo u prošli petak, dan uoči 12. obljetnice preminuća Franje Tuđmana, na televiziji gledali kako Ivo Josipović i Jadranka Kosor u Bruxellesu potpisuju ugovor o pristupanju Republike Hrvatske Europskoj uniji. Toga sam dana s visoko obrazovanim štovateljima uspomene prvoga hrvatskog predsjednika slušao govor onoga političko-vjerskog revnitelja što je nekoć s Jakovom Blaževićem „tražio crvenu nit“. Taj nam čovjek svečano ispriča kako mu je Franjo Tuđman protumačio borbu za slobodu, samostalnost i suverenost Republike Hrvatske kao „prvo poluvrijeme utakmice“, a „drugo“ je „poluvrijeme“, reče, najavio kao njezino uključivanje u euroatlantske integracije.

Ne spomenu dični profesor da je u Tuđmanovo doba NATO bio obrambeni vojni savez, koji je prvi put izašao iz područja svojih članica (out of area) u proljeće 1999., kada je bombardirao Srbiju, niti reče da je tada Europska unija bila savez suverenih nacionalnih država, u kojemu je svaka članica imala pravo veta i mogla spriječiti svaku odluku protivnu njezinim nacionalnim interesima.

Tako ostadosmo u nedoumici. Nitko se ne usudi priupitati što je kranji smisao te gatke. Je li to, nakon „detuđmanizacije“ Hrvatske i „detuđmanizacije“ HDZ-a, posljednji čin u tom procesu lišavanja – „detuđmanizacija“ Tuđmana? Ili samo nespretan blagoslov bruxelleskim potpisima? Ili možda tek sjajna krpica kojoj je zadaća prikriti kakvu lukrativnu sramotu?

Razumski su sve te mogućnosti podjednako vjerojatne. I nevjerojatne. Što dakle? Hoćemo li, štovani čitatelju, očajavati pred pitanjem što je istina? Ja držim da je bolje sjetiti se Priča iz davnine Ivane Brlić-Mažuranić. Napose one Kako je Potjeh tražio istinu. Tražimo i mi tako! Srcem. Nikada se ne odričući domovine, vazda svjesni da joj, dok smo živi, ne možemo vratiti svu ljubav koju je u nas uložila.

Benjamin Tolić