Eurohrvati su čudan soj ljudi. Malo je reći: protivnici hrvatske državne slobode, samostalnosti i suverenosti. Pretke im je Ante Starčević nazivao mamelucima, magjarolcima, slavoserbima.

Eugen Patak u Haaškom sapunu sažimlje svoje viđenje te čeljadi u jedinstven opažaj. To su, veli, jugani. Njima je tuđinski jaram (lat. iugum) – simbol narodne sreće! Slično misli Slaven Letica. On te ljude naziva euronima. Novotvorinu obrazlaže tvorbenom analogijom s „mađaronima“. Obrazloženja su zgodna, dapače dražesna. Osobito stoga što tobože nastoje, ali ne uspijevaju od „jugana“ odagnati pomisao na Jugu, a od „eurona“ pomisao na nervus rerum – euro.  

Ima i mnogo žešćih, vrlo nepristojnih imena kojima  Hrvati krste taj ljudski soj. Sva su ona nabijena zgražanjem, gađenjem, prijezirom. Neka i mržnjom. Eurohrvati to zasad dobro podnose. Drže se one: Zovi me loncem, ne udri me kolcem. No već se pronosi glas da bi ta imena mogla biti kažnjiva. Politički su, tvrde upućeni, nekorektna. A spoznajno? Premda katkad više govore o krstitelju nego o kršteniku, ona najčešće bilježe ispravnu predodžbu o naravi i ćudi tih ljudi. Eurohrvat nije nužno etnički Hrvat. On je neobičan politički Hrvat. Biće koje čudesno bivstvuje – potvrđuje ono što nije, niječe ono što jest. Hrvat je, primjera radi, Europljanin po tomu što je, među ostalim, i politički Hrvat. Eurohrvat je Europljanin uglavnom po tomu što se odriče političkoga hrvatstva. Zdravi razum svodi to stanje stvari na formulu: Kakav Hrvat, takav Europljanin.  

Odnos je takva bića prema zbilji i istini nužno osebujan. Mi u Hrvatskoj imamo puno umnika koji neumorno motre, opisuju i tumače sve oko sebe, ali ne znam da je itko ozbiljno promotrio, a kamoli opisao i protumačio tu osebujnost. Možda stoga što su eurohrvati poodavno Hrvatima i vlast i oporba. U takvim prilikama istina je obično neumjesna, pa i načelno sumnjiva. Kao u Judeji pod Poncijem Pilatom. A odatle je, rekao bi šegrt Sigmunda Freuda, samo korak do nesvjesna zaključka da je istina općenito subverzivna i da kao ništa drugo podriva europski sklad hrvatskoga društva.

I doista! Vidjeli smo prije tjedan-dva kako nesvijest suzbija tu subverziju. Politika, vjera i znanost – da ne velim: zdrave snage hrvatskoga društva – složno su uložile sav svoj ugled u zajednički poziv Hrvatima da plebiscitarno legitimiraju dvanaestgodišnji protuzakoniti eurohrvatski teror obilno garniran lažima i prijevarama, progonima i uhićenjima, optužnicama i osudama. Iz općega suglasja o pozivu iskočili su – tko prije, tko poslije – rijetki pojedinci. Ruža je Tomašić u Hrvatskomu saboru prolila šalicu oporbene kamilice; vlč. Ivan Miklenić i vlč. Stjepan Razum disonantno su pozvonili u Katoličkoj crkvi; dva-tri akademika ostentativno su zadrijemala u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti.  

I što se dogodilo? Vlast i oporba, Crkva i Akademija, Paul Vandoren i GONG, radio i televizija, WAZ i Styria zapeli su iz petnih žila. I – vjerovali ili ne – združenim su snagama projektu nacionalne izdaje priskrbili 29-postotnu potporu biračkoga tijela! To je impozantno postignuće. Ne toliko samo o sebi koliko ga takvim čine eurohrvatske okolnosti. 

Ustav je Republike Hrvatske, na poticaj iz Bruxellesa, god. 2010. odredio da se o udruživanju Republike Hrvatske s drugim državama odlučuje na referendumu većinom glasova birača koji izađu na birališta – u krajnjem slučaju: glasovima dvojice od trojice birača. Na referendum o članstvu Republike Hrvatske u Europskoj uniji izašlo je 43 posto birača! Po Ustavu mnogo. Ali po Zakonu o referendumu nedostatno. Zakon naime određuje da referendum može biti valjan samo ako na birališta izađe većina ukupnoga broja birača. Referendum je dakle o članstvu u Europskoj uniji – zakonski – propao. Ali to nije obeshrabrilo  eurohrvate. Oni su objavili da su dvije trećine Hrvata odobrile njihov pristupni ugovor s Europskom unijom! Vijest je obradovala Bruxelles. A prijateljsku je Slovačku bacila u tako dubok trans da je njezin parlament ratificirao taj ugovor prije nego što ga je potvrdio Hrvatski sabor. 

Stvar je međutim kristalno jasna. Ustav je dokinuo, a  Zakon uščuvao pojam referenduma. Ustavna je odredba, kao što rekoh, bila namijenjena ulasku u Europsku uniju. A zakonska odredba? Tko zna. Šaljivac bi rekao: Izlasku iz Unije. Ali stvar nije nimalo šaljiva. Ozbiljno je i predstavljena Ustavnomu sudu. A podjednako je neugodna nositeljima svih triju grana državne vlasti. Stanu li na stranu Ustava, pogazit će pojam referenduma. Stanu li na stranu Zakona, poništit će referendum kojim su se – dvotrećinski – hvastali. Ustavni se sud dosad oglušivao na slične predstavke. Ali ako ga pritisnu veće nevolje, morat će se odlučiti za vlast ili za državu. Odluči li u interesu  vlasti, to će biti velika šteta i velika sramota; odluči li u korist pravne države, to će biti manja šteta i manja sramota. Trećega nema. 

Dok se predstavka kiseli na Ustavnomu sudu, bruxelleski trubači ne miruju. Oni vragometno likuju. Trube kako su na referendumu eurohrvati do nogu porazili hrvatske suvereniste. Slušam tu dreku i pitam se: Što je to? Zar su hrvatski domoljubi s pozicije vlasti pozvali naciju na referendum o slobodi, samostalnosti i suverenosti Republike Hrvatske? I dobili potporu samo 29 posto svih državljana s pravom glasa? Ili je toliko birača glasovalo za negaciju tih vrjednota – za neslobodu, nesamostalnost i nesuverenost Republike Hrvatske!? Svašta. 

Tu je dreku neobično osolila moralno-politička lekcija koju je Davor Butković, Morgenblattov skribent slavan po lažnom razgovoru s Ivom Sanaderom, očitao suverenistu, piscu i akademiku Slobodanu Novaku! No ta je bezobrazna bljuzga – svetoga mi Kakacija! – mačji kašalj u usporedbi s posve ozbiljnom apologijom propaloga referenduma. 

Dragan Zelić, izvršni ravnatelj GONG-a, građanske udruge duboko odane riznicama hrvatske Vlade i Delegacije EU u Zagrebu, nesumnjivo je jedna od politološki obrazovanih glava među eurohrvatima. Zna čovjek što je referendum. I brani ga od Državnoga izbornog povjerenstva na presudnoj točki. Zelić naime tvrdi da na birališta nije izašlo 43 posto, nego znatno više od polovice biračkoga tijela. Podatci su Državnoga izbornog povjerenstva pogrješni jer zbog   nesređenog popisa birača nitko ne zna ukupan broj birača. Zgodno. Nezgodno je međutim pitanje: Kako možemo znati polovicu ako ne znamo cjelinu? Ili: Kako Državno izborno povjerenstvo može organizirati, provesti i evaluirati referendum ako ne zna ukupan broj birača? 

Ali bruxelleski trubači ne postavljaju nezgodna pitanja. Oni marljivo razvlače zgodne odgovore. Onako kako su to ovaj put učinili Višeslav Raos u Vijencu i Boris Pavelić u Novom listu.

Benjamin Tolić

(Benjamin Tolić je dopredsjednik stranke Jedino Hrvatska. Njegov tekst možete komentirati na portalima www.izravno.com i www.hrsvijet.net)