Hrvatsku danas, dok hrli prema izborima, tresu nezgodni osjećaji. Sve je veća nesigurnost, sumnja i strah, sve slabija vjera i nada.

Zaplela se zemlja u mrežu gnusnih protuslovlja. Pri kraju prošle godine, na Dan ljudskih prava, odmetnuo joj se bivši predsjednik Vlade, kolovođa proeuropske politike i začetnik borbe protiv korupcije - dr. sc. Ivo Sanader. Viteški se odmetnuo u Europsku uniju. Kao Mijat Tomić u goru.

Znam, usporedba motivski šepa. Ali rezultatski klapa. Obojicu su opjevali pučki pjevači - Mijata guslari, Ivu novinari. Onaj brani djedovinu: Stan'te, kosci, ne kos'te livade!… Ovaj posvećuje domovinu - Haagu i Bruxellesu: Ive jaše kroz orašje… Te se ne zna: Konjik li je, vila li je... Itd.

U ime toga jahanja proradio je i zapadnobalkanski progon Hrvata. On potiče vjeru u pravnu državu (rule of law). Te ona naočigled raste. Od političke zlorabe Tihomira Purde do pravosudnog umorstva Đure Brodarca. Regionalni progon tu ne će stati. Da je tako mislila, vlast ne bi osnovala četiri podružnice Haaškoga sudišta: zagrebačku, splitsku, osječku i riječku. Očito je ugovorila puno poslova. Ali i nju je silno ožalostio haaški trijumf nad Olujom. Visoko se cmizdrilo cijeli jedan dan. Vlast je, zajedno s narodom, temeljito oplakala hrvatsko plemstvo mača. Najviše je, kažu, ridao Vladimir Šeks. No, vrlo ih je brzo utješilo utapanje Hrvatske u Europsku uniju. Kad su to napokon „ispregovarali“, u Hrvatsku se – dragovoljno – kroz klance jadikovce vratio odmetnuti dr. sc. Ivo Sanader.

Ta su protuslovlja razumnu Hrvatu neshvatljiva. Ali ako se na njih gleda svisoka, ona su čudesna. Europsku uniju danas muče financijski grčevi (Grčka, Irska, Portugal, Španjolska, Francuska, Italija). Tresu je i brutalni rasno-klasni ulični neredi (Ujedinjeno Kraljevstvo). A žilava bruxellesko-haaška Republika Hrvatska puca od financijskoga zdravlja i sveopćega mira! Tako izdana, tako poharana, tako sama sebi protivna, a opet posve idilična zemlja! Ove joj godine dospijeva golema otplata državnoga inozemnog duga, sumanuto raste broj ovrha nad prezaduženim građanima, sve je više ljudi bez posla… A javni su izrazi nezadovoljstva  svemu tomu usprkos - skrušeni i ponizni.

Krivu sliku daju kriva zrcala. No ne treba im zamjeriti. Izbori nalažu poželjne preruhe i optimistične geste. U predizborno vrijeme opačina obično paradira kao krjepost, bezbožnost kao pobožnost, kukavština kao hrabrost, izdaja kao sveta žrtva, sluganstvo kao gospodstvo, integracionizam kao suverenizam. Obično je to komično. I stoga zabavno.

Pogledajmo kako gospođa Kosor suvereno razgovara s upravom MOL-a, kako prijeti inozemnim lihvarima, kako slavi Oluju i Tuđmana, Gotovinu i Markača, kako grdi Josipovićeva Tadića i svoga Pupovca, kako prima porečko-pulskoga biskupa Ivana Milovana, kako piše pisma Benediktu XVI. i Tarcisiju Bertoneu, kako odapinje strijele na „kukurikavce“! Metafore niske, aluzije otrcane. No to ne smeta. I takav suverenizam, šupalj i bez stila, ima dobar odjek. Eto, talijanski predsjednik Vlade Silvio Berlusconi, po svjedočenju Nele Sršen, pripisujue gospođi Kosor aristokratsko držanje! Tako talijanski filogin. A kako na sve to gledaju Hrvati? Tko zna. Možda je reprezentativan primjer onaj Abendblattov štovatelj lika i djela Andrije Hebranga koji je ovih dana, kao da gospođu Kosor prvi put vidi, u njoj otkrio hrvatsku Jadranku Orleanku! A taj će simulakrum, kao nekoć dr. sc. Ivu Sanadera, vjerojatno poduprijeti i Angela Merkel kada 22. kolovoza na obilasku Zapadnoga Balkana posjeti Zagreb.

Sve bi to, kao što rekoh, bilo zabavno da se, u zao čas, nije onako ružno raspao Hrvatski rast (HRAST). Nisam bio oduševljen tim pokretom. Prvo, politički pokret koji odbija imati vođu doimao me se kao dadaistički projekt. Drugo, nisam mogao shvatiti kako na odbijanju vođe može nastati suvisao politički program. Treće, osnivači su mi u bitnoj stvari djelovali razroko: očijukali su malo sa suverenizmom, malo s integracionizmom. Uza sve to, nadao sam se da će HRAST okupiti sve što doista državotvorno misli i osjeća i vjerovao da će minimalan politički razbor posložiti poslovične hrvatske „rogove u vreći“ - barem tako da jedni drugima ne smetaju, ako već ne pomažu.  Ali ništa od toga.

Nakon takva raspada, samo tri-četiri mjeseca prije izbora, ostaje gorka dvojba:  Je li HRAST bio politička diverzija ili ljudi koji su ga vodili nisu bili svjesni povijesne važnosti ovih izbora?

Benjamin Tolić

(Benjamin Tolić je dopredsjednik stranke Jedino Hrvatska)