Dolazi Božić – blagdan utjelovljenja Riječi. Slavit ćemo porođenje Ditića, darivati ukućane, poželjeti bližnjima, napose našim junacima u svjetskim i domaćim tamnicama, raskoš duhovne radosti i obilje Božjega blagoslova. I bit ćemo u se vrime godišća bolji nego inače.

A kakvi smo mi inače? Hm… Počešat ću se iza uha. Nezgodno je u ovom času o tomu govoriti, jer nam se ovaj put, ako je vjerovati gospodarstvenim prorocima, vrijeme Došašća, vrijeme nade, poklopilo s vremenom nadolaska velike krize, vremenom kušnja i nevolja. A kakvi smo inače, na to su pitanje odgovorili izbori. Naše su zrcalo naša nova vlast i naša nova oporba. Mi se u njima - istinito ili lažno, krivo ili pravo, htjeli mi to ili ne htjeli – ogledamo svaki dan. Kako mi vidimo svoje zrcalo, o tomu govorimo, čitamo, pišemo. A kako ono vidi nas? Tko zna!

To se ne može ni doznati neposredno. Nema izravna pristupa tomu viđenju. Ni uhode ne pomažu, jer glavni čimbenici i sebi lažu. A svjedoci? Pouzdani su svjedoci, čini se, samo izgredi u snubljenju za glasove na izborima i nerazumni postupci nakon izbora. Čime nas snube? Kako koji, kako kada. Obično pristalom vanjštinom, uglađenim nastupom, obećanjem boljega života, sitnim darom. Ali katkada, dakle izgredice, oholost ili nužda naloži drukčije.

Tako su jesenas „kukurikavci“, žudeći za ogorčenom vladavinom, kao „lijevim“ idealom, prijetili smjenama i otpuštanjima. Mete su bili glavni državni odvjetnik i zaposlenici u državnoj upravi i javnim poduzećima. A neporočni je vođa „kukurikavaca“ Zoran Milanović ovih dana, kada je dobio mandat za sastavljanje vlade, najavio  da će se nova Vlada prvi put sastati simbolično - na simboličan nadnevak – 3. siječnja!

Ono što su govorili ljudi poput Slavka Linića, Željka Jovanovića, Ranka Ostojića, Radimira Čačića i Vesne Pusić čulo se kao zavijanje gladna vučjeg čopora.  Milanovićeva najava odjeknula je kao nemotiviran, atavistički zov vuka predvodnika.

Ali, samo je Milanović donekle iznenadio naciju. Prije tjedan-dva on je nakon izborne pobjede održao blistav državnički govor. A sad je, eto, prizvao najveću traumu u svijesti državotvornih Hrvata. Da stvar bude gora, time je oštetio Novi HDZ. Neprijeporna je naime činjenica da su trećosiječanjsku politiku razgradnje hrvatske nacionalne države zdušnije provodili Ivo Sanader i Jadranka Kosor nego Ivica Račan i Goran Granić. Tako je, očitujući žudnju za neshvatljivom ideološkom odmazdom, u hipu razbio ono što je bio počeo graditi državničkim govorom nakon izborne pobjede.

Sve u svemu, „lijeva“ nas avangarda vidi kao goli predmet svoje ničim neograničene slobodne volje.

Na dlaku isto vidi nas „desna“ avangarda. Ona je samo malo fleksibilnija. Kao što oholost rađa drskost, tako nužda rađa poniznost. Stoga ne će „desna“ avangarda, kada vidi da joj vlast izmiče, biraču obećavati bolju budućnost. Ona će radije na televiziji opjevavati svoje biračko tijelo kao Hanibal Lucić svoju Jur nijednu na svit vilu. Evo sjajne kreacije Novoga HDZ-a:  „U našoj Hrvatskoj žive ljudi čiji se glas ne čuje u medijima. Oni ne viču, ne demonstriraju po ulicama, ne svađaju se po forumima. To je ona tiha većina koja šuti, radi, hrani i čuva ovu zemlju. […] Oni svoju domovinu vole i kad je lijepo i veselo, ali ju vole i kad je teško. Njih nije lako zavesti lažima, raznim obećanjima i medijskom galamom. Oni svoje odluke donose u tišini, s Hrvatskom u srcu. Vrijedi li njihov glas zbog toga manje? Ne. To je glas koji donosi pobjedu.“

Tako izgleda ideal konzervativne vladavine. Krasno. No krvavo je dvosjeklo ono što slijedi nakon zagrada. Kamo sreće da je tako! Krjepostan bi puk, kao ovaj put, uvijek izdao vlast koja izda njegove ideale.

Ali, tko zna? Možda nas ispravno vide? Nastojmo i inače biti bolji, barem kao u se vrime godišća. Samo to će lasku  našoj pameti pretvoriti u stvarnu krjepost. A ona će vrlo brzo na provjeru – na referendumu o ulasku Hrvatske u Europsku uniju.

Benjamin Tolić

(Ovaj tekst objavljen je na portalu www.hrsvijet.net)