Izbori su festival demokracije (svetkovina pučke vladavine). Hm… Ne znam krajnji smisao izreke, ali što jest, jest: zvuči čarobno. I ljudi je vole. Zatravila je ta izreka i Ivu Josipovića. Kad je izusti, Josipović se redovito oblizne. Ne znam zašto. On vjerojatno zna. On gleda s brda. S brda vidi bolje. S brda vidi dalje – na istok do Ade Ciganlije, na zapad do Capitol Hilla. Josipović je, povrh toga, predsjednik svih političkih Hrvata. I što sad? Il' u vatru, il' u vodu, krug se zatvorio! Bilo mi mrsko ili drago, izbori su nama Hrvatima - festival demokracije.

Mi dakle volimo izbore. Ta nam ljubav zaokuplja cijelu  izbornu godinu, napose onih mjesec-dva što neposredno prethode izborima. U Hrvatskoj je to razdoblje slično ćudljivu pojedincu - jedinstveno, neponovljivo, neizrecivo. Na prvi nam je pogled, zbog mnoštva nevjerojatnih obrata, teško shvatiti što se oko nas zbiva. Ali kad nam zdravi razum napne sjećanje, naćuli uši, širom otvori oči – više nema dvojbe. Izborna je godina veliki krabuljni ples političkih krjeposti. 

Ples je ovaj put počeo vrlo rano. Najstrastvenije su zaplesali Bajićev DORH i Cvitanov USKOK. Naša pravna država kazneno progoni „korupcijsku hobotnicu“, od prokazane „glave“ (Ivo Sanader) do „dodirljivih“ krakova (Mladen Barišić, Nevenka Jurak, Branka Pavošević, Ivan Jarnjak). Progonom tobožnjih hrvatskih ratnih zločina u okviru integriranoga zabadnobalkanskog pravosuđa (Tihomir Purda, Petar Janjić Tromblon, Tomislav Maslov)  naša država pokazuje svoju odanost interesima „regiona“. A dva samostalna čina, spektakularno uhićenje bolesnoga Tomislava Merčepa i zatvorsko umorstvo Đure Brodarca, potvrđuju da ona misli pošteno i postupa iskreno. Okrutno? Da. Ali zna naša država i zaplakati. Sjetimo se kako su predsjednik Države Ivo Josipović i predsjednica Vlade Jadranka Kosor – valjda s mišlju na festival demokracije - nakon haaške presude izrečene Anti Gotovini i Mladenu Markaču zajedno lili suze nad nedužnim generalima i obećavali im pravnu pomoć. 

Ipak, budući da čovjek, kao što reče onaj Grk, nije samo „društveno biće“ (zōon politikon), nego i „biće sposobno razumno govoriti“ (zōon logon echon), krabuljni je ples političkih krjeposti nezamisliv bez velikih riječi, kako god ih tko artikulirao. Stoga bi bio grijeh ne čuti u tom plesu i   kukurikanje Zorana Milanovića, Radimira Čačića, Ivana Jakovčića, Silvana Hrelje i – na kraju, ali podjednako vrijedno - kokodakanje Vesne Pusić. 

Ali ništa se od toga ne može usporediti s beskrajnim nizom šupljih poteza Jadranke Kosor. Dostatno je za ovu prigodu spomenuti nekoliko „bisera“: kumstvo s Tihomirom Purdom; najavu pravne pomoći haaškim osuđenicima preko instituta amicus curiae (prijatelj suda); poustavnjenje zakona o pravima hrvatskih branitelja; najavu istrage o nezakonitoj suradnji s Haaškim sudom; utvrđivanje i objavljivanje imenā stvarnih vlasnika elektroničkih i tiskanih medija; domoljubni zakon o Ini koji samo hrvatskoj državi dopušta stjecanje više od pedeset posto dionica u toj hrvatsko-madžarskoj tvrtki; pozdravi Gotovini i Markaču s proslave Dana pobjede i domovinske zahvalnosti; Zakon o ništetnosti određenih pravnih akata pravosudnih tijela bivše JNA, bivše Jugoslavije i Republike Srbije. 

Kakav vatromet suverenizma! Ali samo ono prvo i ovo posljednje ima neku vrijednost. Velim: neku, jer kumstvo s Jadrankom Kosor već bi sutra moglo vrijediti koliko danas vrijedi kumstvo s Ivom Sanaderom. A  Zakon o ništetnosti sustavno je ugrožen: donijela ga je Vladina većina bez sudjelovanja oporbe. Danas sila toga zakona djeluje unutar granica Republike Hrvatske, a kukurikavci – na usta Vesne Pusić – najavljuju da će ga, ako dođu na vlast, odmah dokinuti. Sve ostalo su „ćorci“ kojima Jadranka Kosor puca na otrovne plodove SDP-ove politike i politike Sanaderova i njezina Novog HDZ-a. Treba li podsjećati tko je što u zadnjih desetak godina žrtvovao za stjecanje ovisnosti Republike Hrvatske o Bruxellesu? O tu slavu još su se nedavno javno jagmili SDP-ov Ivo Josipović i HDZ-ova Jadranka Kosor.

Ali ne treba podsjećati. Od toga nikakve koristi. A moglo bi  – u što ne vjerujem – škoditi. Moglo bi „rasturiti“ najljepšu figuru ovogodišnjega krabuljnog plesa: suverenistički совет (sovet) Jadranke Kosor. A ja sam estet. Ne mogu, dakle, preuzeti ni nepostojeći rizik da ću razbiti političku ljepotu koju su složili bliski suradnici prvoga hrvatskog predsjednika - prof. dr. Zdravko Tomac, prof. dr. Miroslav Tuđman i akademik Ivan Aralica. 

Neka i ovi izbori budu festival demokracije (svetkovina vladavine pukom).

Benjamin Tolić

(Benjamin Tolić je dopredsjednik stranke Jedino Hrvatska)