Gledamo dosad neviđeno. Represivni „organi“ vade utrobu Novom HDZ-u, a pravovjerna djeca Titova – podjednako učena i neuka, svjesna i nesvjesna – uživaju kao prasci. Valjaju se u kalu visoke politike. I ne dolaze k sebi - od užitka. Ne treba im zamjeriti. Nisu ludi, nikad im se dosad nije nudilo takvo obilje slasti.

Kako narod doživljuje taj urnebes? Obični su ljudi, oni koji žive od svoga rada, zapanjeni. Oni stoje sami samcati. Zbunilo ih, sludilo ih to vrzino kolo. Pršte optužbe i protuoptužbe. Ljudi više ne znaju tko je tko ni što je što u politici. A oni drugi, oni koji žive o njihovu radu, hoće europsku Hrvatsku! I zahtijevaju da to prihvate svi Hrvati, ponajprije oni koji su se u Domovinskom ratu borili za hrvatsku Hrvatsku. Narodu taj zahtjev razdire kraste sjećanja i  crnom slutnjom soli stare rane. Razumni se ljudi križaju. A bedaci tješe jedni druge mudrim izrekama: Zemlja tvrda, a nebo visoko! I: Kak je tak je, tak je navek bilo,/ kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu!

Gdje su u ovom strašnom času naši duhovnici i znanstvenici, popi i učitelji? Gdje tzv. domoljubni intelektualci hrvatski? Mnogi od tih ljudi upregnuti su u  bruxelleske ili vatikanske projekte. Neki su se povukli u kulu bjelokosnu. Ali ima i neovisnih javnika. Oni su najprodorniji. Njihova ćudoredna jedrina i duhovno- intelektualna neovisnost lako osvaja uprave tuđinskih televizija, pa nije nimalo čudno što nam neprestance ćurliču s RTL-a i TV Nove. Te krjeposti visoko cijeni i tuđinsko novinstvo. Uzorni su u tom pogledu WAZ-ov Morgenblatt i Styrijin Abendblatt. To su listovi kakvi nama trebaju. Oni nas, kao da nisu tuđi, svakodnevno hrane neovisnim hrvatskim domoljubljem, prvi isključivo „lijevim“, drugi malko više „desnim“. Ali nisu, kako bi se moglo pomisliti, krjeposti novinarske profesije u Hrvatskoj mile samo tuđinu. Vole ih i hrvatske ustanove. Osobito HRT i Vjesnik. Oni oduvijek, a navlastito danas, žarko ljube ćudorednu jedrinu i duhovno-intelektualnu neovisnost. Vidi se to po tomu što, otkad postoje, udomljuju falange pregalaca koji bi, da nisu urešeni tim krjepostima,  jamačno bili beskućnici.

A što danas rade ti ljudi? Kako koji. „Ljevaci“ uglavnom šenluče. To je istočnjačko veselje s pucanjem. Šenluče oko oduzimanja zastupničkog imuniteta Željku Jovanoviću (SDP), oko suđenja Ivi Sanaderu, oko svršetka zakonodavne periode, oko blokade imovine Novog HDZ-a. Šenluče i ne dolaze k sebi – od uzbuđenja.

A „dešnjaci“? Žalostan je to svijet. Premda već godinama zajedno s „ljevacima“ vuku ista europska kola, oni danas od „ljevaka“ nostalgično brane ono što su do jučer s njima zdušno uništavali.

Nema smisla raščlanjivati besmislice. Natuknut ću samo dvije. „Lijevi“ neovisni politički analitičar zgraža se nad egzaltiranom izjavom Jadranke Kosor da je USKOK-ova istraga predzadnja „stanica“ HDZ-ova „križnog puta“, ali  da stranka, ako ostane bez imovine, ne će klonuti, nego će se vratiti u „baraku na Jarunu“. Gospođa je Kosor, tvrdi analitičar, tuđinka u katoličkom diskursu. „Stanica“ je „postaja“, a Isusov Križni put ima četrnaest postaja. Predzadnja je Skidanje s križa, a zadnja Polaganje u grob. Kosoričina je usporedba, tvrdi „lijevi“ znalac, šepava. I povrh toga bogohulna. Bajić naime nije Pilat. On ne progoni Pravednika, nego HDZ-ove barabe.

Hm… Pričica je možda komu zgođušna. I meni bi bila da mi se ne gadi javno zagledanje u vjerske bubrege. Nesretni je politički analitičar mogao posve legitimno ustvrditi da je predsjednica HDZ-a tuđinka u HDZ-ovu diskursu i zamjeriti joj što je povijesnu HDZ-ovu „baraku“ svojim neznanjem odgurala sa Savske ceste na Jarun. Mogao je, ali draže mu je bilo očitati joj katoličku vjeronaučnu lekciju.

„Desni“ pak neovisni politički analitičar srcedrapateljno nariče nad sudbinom HDZ-a, stranke koja je stvorila državu. To bi se trebalo bolno dojmiti svakoga razumnog hrvatskog državljanina. Ali ne može. Neovisni naime „desni“ analitičar kasni gotovo osam godina! HDZ je, vjerojatno po zadatku, dokrajčilo njegovo posttuđmanovsko vodstvo kada ga je odvelo na pozicije politike novoga smjera - iz suverenizma u integracionizam. Ovo je samo obredno sramoćenje uspomene na dragog pokojnika. Da se suverenizam ne bi povampirio.

Ćudoredno jedro i intelektualno neovisno sljepilo ne vidi tu očitost. Stoga nije nimalo čudno što ni RTL, ni TV Nova, ni HTV, ni Morgenblatt, ni Abendblatt, ni Vjesnik, pa čak ni Glas Koncila - ne vide one mlade ljude koji su se, ovisni o sudbini svoje zemlje, prije više tjedana utaborili na Prisavlju pred zgradom HTV-a te uzalud zahtijevaju da se prije referenduma o pristupanju Hrvatske Europskoj uniji provede temeljita javna rasprava o korisnim i štetnim posljedicama toga čina. To je lani zahtijevala i Hrvatska biskupska konferencija (HBK). Ali gospodari hrvatske javnosti drže da je taj zahtjev društveno neopravdan. Valjda stoga što on, po podatcima Europskog povjerenstva i ovdašnje Delegacije EU, artikulira interes samo 34 do 40 posto hrvatskoga pučanstva… I nitko se ne srami toga ćudoredno jedrog i intelektualno neovisnog sljepila.

Benjamin Tolić

(Benjamin Tolić je dopredsjednik stranke Jedino Hrvatska),