Gospodine Toliću, u jednoj od Vaših posljednjih kolumna napisali ste kako je zabluda da će nas Europska unija učiniti boljom državom. Dodali ste da je ta tvrdnja ravna tvrdnji da će nas smrt učiniti boljim ljudima. Iz tih Vaših riječi dade se zaključiti kako ulazak Hrvatske u EU smatrate smrću hrvatske državnosti. Na čemu temeljite takav zaključak, tj. koji su argumenti koje biste naveli u prilog tvrdnje da Hrvatska ne treba ući u EU?

Komu su sloboda, samostalnost i suverenost najviše političke vrjednote, tomu je ta stvar jasna. Za one koji slobodu, samostalnost i suverenost doživljuju kao šuplje politološke apstrakcije izložio je Marjan Bošnjak prije godinu dana mnoštvo konkretnih argumenata protiv ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju u knjizi "EU? – Ne, hvala!". Knjigu je pisac izdao o svom trošku. Moćna su je javna priopćivala temeljito prešutjela, a ravnatelji javnih tribina u Zagrebu nisu se usudili ustupiti dvoranu za njezino predstavljanje. Sudbina Bošnjakove knjige više govori o Europskoj uniji nego cjelokupna desetgodišnja propaganda hrvatskih Vlada i Delegacije EU.

Za ovu prigodu dovoljno je istaknuti nekoliko bjelodanih činjenica. Ako Hrvatska uđe u Europsku uniju, izgubit će ono za što se stoljećima borila – slobodu, samostalnost i suverenost. Europska je unija naddržava organizirana kao unitarna federacija, bez stvarnih unutarnjih granica. Hrvatske državne granice imat će u toj federaciji virtualnu subregionalnu vrijednost, a četiri i pol milijuna Hrvata dijelit će svoj („nedjeljivi") državni suverenitet s pola milijarde nehrvata. Država bez granica i suverenosti nije država, makar se tako zvala.

To smo trebali naučiti iz jugoslavenskoga iskustva. Hrvatska se i u komunističkoj Jugoslaviji nazivala republikom, tj. državom, ali nije bila država, jer nije bila ni samostalna ni suverena. Njezine granice imale su administrativnu funkciju. Udio Hrvata u jugoslavenskomu pučanstvu bio je oko 22 posto. Kako smo živjeli u toj federaciji, pokazao je način na koji smo iz nje izašli. U Europskoj uniji bit će nas manje od jedan posto. Razmjeran će tomu biti naš utjecaj na oblikovanje našega života na svim područjima. A naše političke elite tvrde da ćemo ulaskom u Europsku uniju osnažiti svoj nacionalni identitet i učvrstiti svoju državnu neovisnost. To je podjednako ludo kao kad bi tko tvrdio da će litru vina najbolje sačuvati ako je ulije u stotinjak litara vode.

Neki, međutim, intelektualci ističu kako Hrvatska treba ući u EU zato da bi pobjegla s Balkana i spriječila ulazak u „Jugosferu". Koliko su takve teze realne?

Postavka je odveć intelektualna. Ali puca poput biča slavonskoga svinjara. Oni koji njome utjeruju Hrvatsku u Europsku uniju dobro znaju što rade. „Balkanija", „Euroslavija", „Hidajetanija", „Jugosfera" – to su samo novinarska imena Zapadnoga Balkana. A Zapadni Balkan nije, kako podmeću ti intelektualci, nekakva mutna srpska zamisao. Zapadni je Balkan točno određena geostrateška regija Europske unije. Ona obuhvaća sve negdašnje jugoslavenske republike, osim Slovenije, i Albaniju. Dosad je povezana mnoštvom multilateralnih međudržavnih ugovora, a sada se u njoj obnavlja „bratstvo i jedinstvo naših naroda i narodnosti". Odatle Sanaderova koalicija s četnicima i Josipovićevo prijateljstvo s Tadićem.

Bijeg s Balkana u Uniju podsjeća na Matoševu zagonetku: Na jednu rupu ulaziš, na dvije izlaziš, a kada izađeš, tek si tada – unutra! Što je to? Matošu su to na početku XX. stoljeća bile hlače. A nama danas, na početku XXI. stoljeća? Nama su to osim hlača - Europska unija i Zapadni Balkan.

Zagovornici nužnog ulaska u EU, među kojima prednjači aktualna vlast, često ističu da protivnici EU moraju reći koja je alternativa EU. Koji biste Vi odgovor dali na to pitanje?

Država nije ulizica nužde, nego čuvarica slobode. Ljudi koji tako postavljaju stvar vjerojatno su državništvo učili kod Friedricha Engelsa. Tamo su u formativnim godinama usisali mudrost da je sloboda spoznana nužnost, pa iz tako stečena karakternog sužanjstva postavljaju nerazumna pitanja. Da su karakterno slobodni, pitali bi: Što je alternativa slobodi, samostalnosti i suverenosti? To su, kao što svi znamo, sužanjstvo, ovisnost i podložnost. A koliko što vrijedi, davno je utvrđeno: Non bene pro toto libertas venditur auro (Slobodi je slaba cijena sve zlato svijeta). Ali tko poput sluđene služinčadi na vlasti u Hrvatskoj ne gleda na interes svoga naroda, nego na interes svoga gospodara, tomu je nužda u tuđoj naddržavi neusporedivo vrjednija od slobode u svojoj samostalnoj i suverenoj državi. Odatle to baljezganje o Europskoj uniji i njezinim alternativama. 

Nedavni posjet Svetoga Oca Hrvatskoj, od strane vlasti, crkve i medija protumačen je kao potpora ulasku Hrvatske u EU. Kako Vi gledate na tu činjenicu?

Što jest, jest. Sveti je otac doista snažno podupro hrvatski ulazak u Europsku uniju. Učinio je to jer su mu vjerske i političke elite tu aberaciju od slobode, samostalnosti i suverenosti predstavile kao povijesni cilj „plemenite hrvatske nacije".

Kako na to gledam? Kao obrazovan katolik. Znam da je na početku XX. stoljeća Katolička akcija zagovarala ulazak Hrvatske u Jugoslaviju kao što danas, na početku XXI. stoljeća, katolički visoki kler zagovara njezin ulazak u Europsku uniju.

Danas je komunističkim neznabošcima osobito dragocjeno Papino mišljenje o tom pitanju. Oni drže da njegova nepogrješivost učvršćuje njihovu staru poziciju: Hrvatska ne može biti samostalna i suverena država jer je premalena. To je međutim očita zabluda. A kada je riječ o nepogrješivosti ili nezabludivosti, treba reći da je po dogmatskoj konstituciji Prvoga vatikanskog sabora Pastor aeternus (Vječni pastir) Papa nezabludiv samo kada ex cathedra poučava o vjerskim i ćudorednim pitanjima. U sekularnim računima Papa može pogriješiti kao i svaki drugi čovjek. Stoga njegovo mišljenje o političkim pitanjima ne obvezuje vjernike.

Ulazak Hrvatske u EU zanimljiv je i iz aspekta odnosa s Hrvatima u BiH, koji bi nakon pretpostavljenog ulaska mogli pohrliti u RH, što bi pak moglo dovesti do potpunog kraha hrvatstva u tim krajevima. Kako Vi gledate na taj problem i općenito na položaj naših sunarodnjaka s druge strane, spletom povijesnih okolnosti nametnute nam granice?

Hrvati u BiH zapravo su već u Europskoj uniji. U njoj su stekli lijepu tradiciju europske apsolutne vladavine. Dosad su se nad njima kao apsolutni vladari izredali ponajbolji Europljani: Šveđanin Carl Bildt, Španjolac Carlos Westendorp, Austrijanac Wolfgang Petritsch, Englez Paddy Ashdown, Nijemac Christian Schwarz-Schilling, Slovak Miroslav Lajčák i Austrijanac Valentin Inzko.

Ti Europljani nisu samo moćni upravitelji. Oni su katkada i vrlo kreativni državnici. Carlos je Westendorp Bosni i Hercegovini skrojio državne simbole, grb i zastavu, koji nikomu ne znače ništa. Wolfgang joj je Petritsch god. 2002., ne obzirući se na Daytonski mirovni sporazum, nametnuo ustavne promjene koje određuju da Vladu Republike Srpske čine - 9 Srba, 5 Bošnjaka i 3 Hrvata, a Vladu Federacije BiH - 9 Bošnjaka, 5 Hrvata i tri Srbina. Od tada i u Parlamentu i u Vladi Republike Srpske Srbi mogu nadglasavati Bošnjake i Hrvate, a i u Parlamentu i u Vladi Federacije BiH Bošnjaci mogu nadglasavati Hrvate i Srbe.

Tom pogodnošću izdašno se koriste i Srbi i Bošnjaci, pa jednostavnom većinom i u parlamentima i u vladama entiteta donose odluke protiv Hrvata. U tomu prednjače najviše zakonodavne i izvršne vlasti Federacije BiH. One prenose ovlasti županija na razinu entiteta. Tako zatiru zadnje tragove hrvatske kulturne, obrazovne, informativne i političke autonomije. Daytonska Bosna i Hercegovina nudi dakle Hrvatima okrutan izbor: ili se pretopiti u druge narode ili se iseliti u druge države.

To je prepolovilo broj Hrvata u BiH. Dosad su Hrvati iz zapadnobalkanskoga bantustana Europske unije uglavnom bježali u Hrvatsku. Ako i Hrvatska potone u Europsku uniju, Hrvati će i iz Hrvatske bježati u druge države.

U budućim ucjenama Hrvatske, kojima se ne vidi kraja, nesumnjivo će se manijakalno iskorištavati nedavne presude hrvatskim generalima u Haagu. Kakve će, međutim, posljedice na položaj Hrvata u BiH imati možebitne (mislim: vrlo vjerojatne) osuđujuće presude šestorici bosanskohercegovačkih Hrvata?

Posljedice će vjerojatno biti mnogo gore, premda je svrha tih osuda ista: unaprijed kriminalizirati svako buduće pozivanje Hrvata na posebna nacionalna prava, kako u Hrvatskoj tako i u BiH.

Je li toliko spominjani treći entitet optimalan model koji bi zadovoljio interese Hrvata u BiH, i koliko je njegova uspostava realna?

Tzv. treći entitet nije optimalan model. On je nuždan uvjet i kakvo-takvo jamstvo za opstanak hrvatske narodne zajednice u BiH. Koliko je realna njegova uspostava? Onoliko koliko Hrvati na njoj ustraju.

Nekoliko nas mjeseci dijeli od parlamentarnih izbora. Postoji li na političkoj sceni politička opcija koja bi po Vašem mišljenju mogla Hrvatsku izvući iz krize i osoviti na noge?

Takva se opcija teško rađa jer su dvije komunističke partije, HDZ i SDP, izbornim zakonom osigurale svoje uzajamno smjenjivanje na vlasti i u oporbi do potpunoga uništenja države. To se može spriječiti samo tako da se sve domoljubne stranke i neki pojedinci okupe na zajedničkoj platformi očuvanja slobodne, samostalne i suverene Republike Hrvatske te zajedno izađu na izbore. Nešto takvo poduzimaju Zvonko Bušić i ljudi koje on okuplja. Nadajmo se da će uspjeti.

Razgovarao: Davor Dijanović

(Ovaj intervju objavljen je na portalima www.hakave.org, www.hrsvijet.net i www.izravno.com)