To nije normalno. Eto, prođoše dvije trećine sjetnoga doba, a tko je od nas, osim u staroj kantileni, čuo kako na prozor zamagljen opet kuca jesen? Nisu lile ni guste, potopne kiše. Črnomerec, veseli potok zagrebački, davno je utihnuo, presahnuo, ishlapio. Samo je Sveti Martin, kao obično, bio mokar. Ali pravog veselja nije bilo. Ove je godine na ljude i stvari polegla nekakva tuga. Vedrinu nije donijela ni prva nedjelja Došašća. Kao da je Svjetski Duh izdušio.

Gonetam kakva nas je to tjeskoba spopala. Romantičarski Weltschmerz? Ni govora. Mi smo zdrav, poluseljački svijet. Nas ne boli „svjetska bol“. A što onda? Domaća čama, endemsko neko beznađe… Glupost! Ljudi su potišteni, ne vide izlaza. Kako?! Za tjedan dana su im izbori. A ni tjedan nakon izbora predsjednik Države i predsjednica Vlade potpisuju u Bruxellesu ugovor o pristupanju Republike Hrvatske Europskoj uniji. Ljudi ne vide izlaza, a sve je otvoreno…

Eh, da, sve je otvoreno! Otvoreno kao OTVORENO na HTV-u, to jest: zatvoreno. Vjerojatno u tom grmu leži zec. Po anketama agencija za istraživanje javnoga mnijenja više od 80 posto Hrvata drži da Hrvatska ide u krivom smjeru. Manje je to znanje, više osjećaj, tzv. kolektivni osjećaj. Po tim istim anketama golema će većina Hrvata na izborima glasovati za stranke koje Hrvatsku vode u krivom smjeru. To je tzv. kolektivna pamet. Umjeren individualist uvažava kolektivni osjećaj, a prezire kolektivnu pamet. On na to sliježe ramenima: Blesavo, ali što se može. Zadrt individualist ogrće se Horacijevom togom: Odi profanum vulgus (Mrzim prostu svjetinu). Razumljiv je taj aristokratski gnjev, ali duboko nepravedan. Nije duša hrvatskoga puka himben supstrat iz kojega samoniklo izbija nasilje njegove „pameti“ nad njegovim „osjećajem“. To je nasilje bolni plod tjeskobe koju proizvodi više otvoreno zatvorenih sustava.

U Hrvatskoj su dvije trećine pučanstva izravno ovisne o državi. Većina tih ljudi ne razlikuje državu od državne uprave. Svi oni u državnoj upravi vide nepresušan izvor blagostanja. Neki odatle, preko javnih nabava, crpu golemu novčanu dobit, drugi uživaju raznovrsne društvene povlastice, treći dobivaju kakvu-takvu socijalnu zaštitu. Posve je razumljivo da će, iako je to ludo, izravni ovisnici o državi u takvim okolnostima državu žrtvovati državnoj upravi.

Ima u nas – malo, ali ima – i vrlo bogatih ljudi. Ima i podosta imućnih. Svi oni zajedno samo u Hrvatskoj drže na štednji svotu barem trostruko veću od državnoga inozemnog duga. Novac je pretežito u eurima, gotovo sav u tuđim bankama. Otkad nenaplativi državni dugovi članica europske monetarne unije silovito potresaju ne samo euro, nego i Europsku uniju, tjeskoba tišti i taj inače veseli sloj hrvatskoga društva. Tmuša u duši naših bogataša nije dakle svjetonazorne naravi, ali je ipak neka vrsta „svjetske boli“ – nekakav postmoderni Weltschmerz.

Sve tjeskobe čvrsto drži i održava sustav izbornoga zakonodavstva. On je demokratski otvoren. Svim punoljetnim državljanima dopušta natjecanje na izborima. Ali je ujedno totalitarno zatvoren. Na vlast propušta samo HDZ i  SDP i njihovu ideološku nezakonitu djecu. Nije stoga čudno što predizborna kampanja djeluje beskrvno,  unatoč izrazito sušnoj jeseni posve pokislo. Više nisu potrebna velika obećanja. Ni psi više ne laju, samo reže i cvile, a dvije karavane prolaze.

Uvijek me iznova to stanje podsjeti na jednu saborsku zgodu. Slaven Letica demokratski je pitoreskan čovjek. Jašući u odori ilirca bana Josipa Jelačića na Sv. Geru, svojedobno je uz pomoć Ante Đapića ujahao u 5. saziv Hrvatskoga sabora. Ništa u tomu nije bilo čudno. Slavni jahač nikoga nije iznenadio ni time što se iz pravaškoga kluba odmah odmetnuo u Sanaderove „neovisne“ zastupnike. Ali jednom je upravo sablaznio kolege. Predložio je da se u Kazneni zakon Republike Hrvatske, uz drukčiji opis krimena veleizdaje, unese i novi krimen – zarobljavanje države! To, dakako, nije prošlo.

Što dakle? Vidi li tko izlaz iz takva stanja? Ja vidim dva. Oba su nerealna. Prvi je da nam se HDZ i SDP smiluju, te promijene izborno zakonodavstvo u skladu s interesima slobode, jednakosti i bratstva hrvatskih državljana. Drugi ne treba zazivati jer je pogibeljan. No on se, nažalost, ne može isključiti. Pogotovo ako je Svjetski Duh doista izdušio.

Benjamin Tolić