Gojko Borić, našijenac iz Kölna, standardan je eurohrvat. U Hrvatskomu listu (22. stud. 2011., br. 374) prostodušno se čudi mojoj opasci da je i ćudoredno i logički neodrživo ocijeniti knjigu Marjana Bošnjaka EU? – Ne, hvala! kao poštenu knjigu jednog poštenog protivnika EU i istodobno tvrditi da ta knjiga vrvi poluistinama koje su ponekad gore od neistina te dodati da je njezin pisac - iskren „do samoraskrinkavanja“. Razumni se ljudi smiju tomu etičko-logičkomu galimatijasu (pijevčevu Matiji), a naš eurohrvat ne vidi što je pogrješno u takvu shvaćanju poštenja.

Ružno je to sljepilo. Ali je i korisno. Jasno se očituje kao posve razumljiv izvor inače neshvatljive Borićeve sprdnje s pojmom državnoga suvereniteta. Čovjek živi u Kölnu. Ima po standardima EU pravo na vlastito mišljenje. Nitko mu ne će zamjeriti što se to mišljenje uglavnom sastoji od općih mjesta političke promidžbe protiv slobode, samostalnosti i suverenosti Republike Hrvatske. A ima tu i vlastitosti, barem u tragovima. Borić naime podupire to „svoje mišljenje“ djetinjastim trgovačkim maštarijama o svibanjsko-lipanjskoj cijeni svježih smokava u Kölnu, političkim ugledom pape Benedikta XVI. i pokojim drastično pogrješnim podatkom (primjerice da će Hrvati, kada uđu u Europsku uniju, činiti 2 posto Unijina pučanstva!). Smiješno je to, ali ugodno uhu Barrosovu, a nije nemilo ni vlastima u Zagrebu otkad se rečena promidžba nametnula kao hrvatska državna politika.

Eurofilska podvala

Kada tako trube u Morgenblattu ili Abendblattu, na to se ne osvrćem. Znam, unajmilo ih da nam ideale opogane. Ali, u Hrvatskomu listu?! I još me taj Trubač s Rajne osobno za jezik poteže. Domišljam se koji mu je bijes. Zašto sam mu  baš ja tako nečastiv: „tzv. suverenist“, „suverenist broj jedan u Hrvatskoj“, „veliki suverenist“ - samo što me ne proglasi hrvatskim Jeanom Bodinom?! A ništa mu nažao učinio nisam. Na posljetku mi sinu: Vjerojatno je veličina moje malenkosti uvjetovana potrebom! Trubaču s Rajne treba „velik“ protivnik, jer samo „velik“ protivnik može izvrtati gigantski smisao njegovih tekstova. A čini mu se da sam se ja za taj posao – specijalizirao.

Koješta! Ali, eto. Ne razuvjeravam ga jer je čovjek, rekao bi A. Starčević, onog soja kojega se nikakov nauk ne prima. Podiže me dakle i odmah – zgazi. Njegova će, veli, „proeuropska politička misao“ na referendumu o ulasku Hrvatske u Europsku uniju vrlo vjerojatno poraziti moju „antieuropsku političku misao“. Ne spominje ni Ustav, ni Vladimira Šeksa, stručnjaka za stvaranje potrebnih većina, ni Eurobarometar… ali „vrlo“ je „vjerojatno“ u pravu.

Uh, uf, visoka je to spekulacija! No mene se, neuka „ognjištara“, ta visina nekako nisko doima. Kao da mi tu učeni predmetci „pro-“ i „anti-“ podmeću opsjenu da je riječ o Europi, a ne o slobodi, samostalnosti i suverenosti Republike Hrvatske. Ne čini li se i tebi, štovani čitatelju, da su naši integracionisti jednostavno ljudi kojima država ne treba, a suverenisti ljudi kojima država treba?

Oko te jednostavne činjenice Trubač s Rajne pušta obilje magle. Ne preza ni od laži i uvrjeda. Tvrdi da se i pod Tuđmanom Hrvatska „krupnim koracima“ udaljivala od državnoga suvereniteta, jer je pristala na Haaški tribunal, potpisala Daytonski sporazum i „ušla u Europski parlament“, a današnji se, veli, „suverenisti“ nisu tada imali snage protiviti vrhovniku ili su bili uhljebljeni u njegovim strukturama.

Dobro grize trulim zubima. Ne zna Trubač s Rajne da je državni suverenitet dvostruko ograničen: izvana međunarodnim, iznutra nacionalnim pravom, te da se samo od suverene države traži pristanak. Uz to laže kao pravi eurohrvat: Tvrdi naime da je Hrvatska ušla u Europski parlament. Na posljetku blati Tuđmanove suborce za slobodnu i suverenu Hrvatsku kao podvirepine i kruhoborce. A upravo sam ja, po njegovu cijenjenom mišljenju, primjerno urešen tim krjepostima, pa se Trubač s Rajne retorički pita što je ostalo od prvotnoga hrvatskog suvereniteta koji ja sada branim.

Grozno! Ali neka mu Bog oprosti. U Hrvatskom se listu ipak „sam raskrinkao“. Mrzio je Tuđmana, mrzio HDZ, dok je Tuđman bio živ. Uzljubio je HDZ kada ga je Sanader preuzeo i programski reformirao. I još ga ljubi, jer zna da se pod Sanaderovom namjesnicom HDZ ne će vratiti svomu suverenističkom ishodištu.

Trubaču s Rajne, dakako, ne treba odgovor na retoričko pitanje. Ali čitatelju treba u svezi s tim pitanjem jasno reći: Od prvotnoga hrvatskog suvereniteta ostalo je malo. Ipak, još uvijek možemo sami donositi svoje zakone. Možemo po njima i suditi svojim političarima. Ako nas ideali koje zagovara Trubač s Rajne uvale u Europsku uniju, morat ćemo i to zaboraviti - dok se opet ne oslobodimo.

Benjamin Tolić